Posljednjih nekoliko godina za glazbenu industriju značilo je, barem na van, pozitivne korake prema balansu između muških i ženskih/nebinarnih izvođača_ica, stoga na površini stvari izgledaju bolje. No, ako zagrebete mrvicu dublje, vidjet ćete da je duboko ukorijenjena mizoginija u glazbenoj industriji još uvijek alarmantno prisutna.
Nedavni izvještaj Odbora za žene i ravnopravnost Britanskog parlamenta zaključio je da su žene koje rade u glazbenoj industriji suočene s ograničenim mogućnostima, nedostatkom podrške, rodnom diskriminacijom te seksualnim uznemiravanjem i zlostavljanjem. Tu je i problem nejednakih plaća, i to u sektoru u kojem dominira samozapošljavanje i neravnomjerna podjela moći. „Unatoč porastu zastupljenosti žena,“ stoji u izvještaju, „ti su problemi endemski i izraženiji za žene koje se suočavaju s intersekcijskim preprekama, osobito rasnom diskriminacijom.”
S druge strane bare, situacija je vrlo slična. Američko sveučilište USC Annenberg stavilo je glazbenu scenu u perspektivu u svojem izvještaju iz siječnja ove godine, analizirajući 1200 popularnih pjesama iz perioda 2012.-2023. Iako se brojke popravljaju, trenutna situacija je sljedeća: omjer muških i ženskih izvođača_ica je 3:1; kod autorstva pjesama odnos je 87:13; a kod produkcije čak 30:1. Manje od 1% pjesama ima samo autorice, dok 56% pjesama ima isključivo muške autore. U nominacijama za nagradu Grammy odnos je 17:3 u korist muškaraca. U 2023. godini, 80,3% autora bili su muškarci, 19,5% žene i 0,2% nebinarne osobe (doslovno jedna osoba!).
Budući su uloge autora_ice i producenta_ice ključne, s jedne strane određujući poruku i viziju pjesme, a s druge strane, njima odlazi i značajan dio novca (koji ne ugrabe diskografske i menadžerske kuće), pokušat ću predstaviti 2024. u glazbi tako da okrenemo priču naopačke. Za plejlistu koja slijedi brojke su sljedeće: od 81 predložene pjesme, 53% ima isključivo ženski/nebinarni autorski tim, 47% ima miješani, a niti jedna nema isključivo muški autorski tim. Kod produkcije, omjer je značajno boljih 3:1. Uz sve to, svaka od ovih izvođačica/autorica je na neki način ove godine razbila stakleni strop, donoseći nam šest izrazito zanimljivih, kreativnih i moćnih albuma.
~ The Last Dinner Party: Prelude to Ecstasy (2024.) ~
Abigail, Lizzie, Emily, Giorgia i Aurora ove su se godine mnogo puta našle u britanskom glazbenom tisku, poznatom po hajpanju novih bendova (prema njima, svaki novi bend ili album je najbolji na svijetu). Uz svu prašinu koju su podigle, krenule su i brojne optužbe na njihov račun, dovodeći u pitanje njihovu autentičnost i sugerirajući da su produkt svog diskografa s obzirom na visokoprofilne nastupe koje su održale i prije nego što je njihov debi ugledao svijetlo dana.
No, Prelude to Ecstasy konačno je sve te rasprave stavio ad acta – kao što je njihovo ime “nadahnuto idejom velike raskalašene večere na kojoj se ljudi okupljaju kako bi slavili uz hedonističku gozbu”, takvim se čini i ovaj album. Njihov visokoenergetski miks indie rocka, baroknog popa, goth popa i glama, uz mnogo preispitivanja ženskih pozicija i sloboda, donosi 12 zaista sjajnih pjesama. “Ceasar on a TV screen” i “Beautiful Boy” raskrinkat će neke muške pozicije moći, a “The Feminine Urge” stavit će točku na i svojim opisom neke vrste generacijske traume:
I am a dark red liver stretched out on the rocks
All the poison, I convert it and I turn it to love
Here comes the feminine urge, I know it so well
To nurture the wounds my mother held”.
Nije li nam ovo svima i previše poznato?
~ English Teacher: This Could Be Texas (2024.) ~
English Teacher još je jedan potpuno novi bend koji je „eksplodirao“ ove godine. Dolaze iz Leedsa, predvođeni su sjajnom frontmenicom Lilly Fontaine, a njihov prvijenac This Could Be Texas hvaljen je od mnogih kao oživljavanje tradicionalnog formata gitarskog benda. Eksperimentalan, hrabar, progresivan, avanturistički, raznolik, nezaustavljiv, dolazi kao kulminacija čitavog vala novijih britanskih post-punk bendova koji su u žanr ubrizgali novu krv. English Teacher su bez dileme najuzbudljiviji među njima, a tekstovi koje potpisuje Fontaine jednako su autentični, ambiciozni, apstraktni i provokativni. “The World’s Biggest Paving Slab” i “Nearly Daffodils” možda i najbolje predstavljaju njihovu viziju, a ako želite čuti Lilly u elementu, njezino ismijavanje nekakve Elon-Musk-figure u “Not Everybody Gets To Go To Space” je genijalno, kao što je to i njezino odbijanje da ju se stereotipizira u bijelom muškom svijetu indie rocka u “R&B”:
If I have stuff to write, then why don't I just write it for me?
Despite appearances, I haven't got the voice for R&B,
objasnit će ekipi koja je kao ženu ne-bijele boje kože automatski smješta u neku Beyonce-kategoriju. Za ovaj album su English Teacher pokupile i ovogodišnji Mercury Prize, jednu od rijetkih glazbenih nagrada koja uspijeva zadržati kredibilitet zahvaljujući upravo ovakvim hrabrim i relevantnim odlukama.
~ Waxahatchee: Tigers Blood (2024.) ~
Iza ovog imena krije se 35-godišnja kantautorica Katie Crutchfield, koja više od 10 godina gradi karijeru jedne od najoriginalnijih autorica i izvođačica u americana/alt-country žanru. Tigers Blood je njezin šesti studijski album, na kojem se, nakon što se na prošlom Saint Cloud obračunala sa svojom ovisnošću o alkoholu, bavi privatnim odnosima. Te odnose – bili oni romantični, prijateljski ili sa samom sobom – u jeku trijeznosti treba dovesti u red, što je sve samo ne jednostavno.
Njezin talent za melodiju, kao i za iskrenu, introspektivnu, moćnu poetiku uvući će vas u vrtlog raznih emocija, kulminirajući s toplom “Right Back to It” koja, iako Katie kaže da je zanima pisati ljubavne pjesme koje su surove, neromantične i netradicionalne, možda upravo zato ispada neizlječivo romantičnom. Tigers Blood zvuči kao album na kojem konačno pronalazi svoj mir, bar u onoj mjeri u kojoj takav nemiran duh to može.
~ Adrianne Lenker: Bright Future (2024.) ~
“Osjećam unutar sebe stalan dijalog između svoje muškosti, ženstvenosti i dijela sebe koji nije nijedno od toga. Samo pokušavam o tome govoriti jer osjećam da sam nešto vrlo neodređeno”, reći će Lenker.
Često te neodređenosti istražuje u svojim pjesmama, bilo na solo albumima ili kad stvara sa svojim bendom Big Thief. Kad radi solo, glazba je obično manje eksperimentalna i ogoljenija te njezine kantautorske sposobnosti još više gura u prvi plan. Istovremeno se oslanja na američke folk tradicije i transformira ih u neke nove iteracije za 21. stoljeće, a potraga za novim Bob Dylanom (koja je već višedesetljetna opsesija raznih glazbenih krugova, iako je Dylan još uvijek živ i stvara i nastupa) možda nikad nije bila bliža svojem cilju. Nema te teme koje se Lenker ne može uloviti, a njezin ovogodišnji album Bright Future dobar je kao točka upoznavanja kao i bilo koji prethodni, ili bilo koji Big Thiefa.
~ Arooj Aftab: Night Rein (2024.) ~
Arooj Aftab prva je Pakistanka koja je osvojila Grammy nagradu – 2022. godine u kategoriji Best Global Music Performance za pjesmu “Mohabbat”. Iako je s 19 godina preselila u SAD kako bi pohađala prestižni Berklee Colege, te je ostala tamo živjeti i raditi, njezin rodni Pakistan joj je odao počast u vidu nagrade Pride of Performance, njihove najprestižnije nagrade u polju umjetnosti i glazbe.
Night Rein je njezin četvrti studijski album, još jedan koji gradi mostove između “zapadne” i “istočne”, kao i tradicionalne i moderne glazbe svojom sjajnom kombinacijom bebop jazza, minimal elektronike i pakistanske folk glazbe. Ovdje dijelom pjeva na engleskom, a dijelom na urdskom, uglazbljujući, između ostalog, poeziju Mah Laqa Bai Chanda, Urdu pjesnikinje iz 18. stoljeća, prve Urdu žene čija je poezija objavljena, pa makar posthumno. Centralna tema albuma je, kao što naslov kaže, noćno doba, a ovdje će Aftab istražiti kako ono djeluje na nas i kako nam otkriva ono što preko dana ne uspijevamo percipirati, u hipnotičkoj i očaravajućoj glazbenoj tapiseriji.
~ Pillow Queens: Name Your Sorrow (2024.) ~
Bend koi čine četiri queer žene, a koji dolazi iz izrazito katoličke Irske, gotovo je sam po sebi politički čin. Iako su eksplicitnije pjesme poput “Gay Girls” ili “Handsome Wife” s njihovog prvijenca iz 2020. možda ovdje odsutne, njihov treći album Name Your Sorrow ujedno je i njihov najbolji. Emocionalno direktan, sjajan je rezultat njihove radne etike u posljednje dvije godine, istovremeno eksplozivan i atmosferičan alternativni rock koji su upakirale u svoj dosad najbolji set pjesama.
Odrastanje u doba društvenih promjena u Irskoj, koje su značile i mijenjajući krajolik za LGBTIQ+ prava, ostavilo je trajni otisak koji je uvijek prisutan u njihovoj glazbi, ali s druge strane, ovim albumom, a i popratnim intervjuima, traže da ih se ne gleda samo kroz političku, već i kroz umjetničku prizmu. Razumljivo, jer to u konačnici znači da priznajete potrebu za ljubavlju, usamljenost, patnju i katarzu kojima se Pillow Queens ovdje bave jednostavno kao univerzalno ljudske, što je u temelju svih zahtjeva borbe za ravnopravnost.
~ Cassandra Jenkins: My Light, My Destroyer (2024.) ~
Za kraj, jedan sanjivi, introspektivni, fino aranžirani kantautorski album koji možete pustiti i prije spavanja. Iako zvuči nenametljivo, Jenkins ovdje, ne po prvi puta, uspijeva povezati svjetovne i egzistencijalne preokupacije poput usamljenosti, nezaustavljivog protoka vremena, životnih smjerova koji nisu bili planirani, s nečim mnogo većim od nas, često posuđujući motive i zvukove iz prirode. Sunce, nebo, zvijezde, oblaci, cvijeće, golubice, čak i gušter u jednoj prilici, suprotstavljeni praznim hotelskim sobama, parkiralištima, pet shopovima u kojima tražite ljubimca da vam zamijeni voljenu osobu, podsjetit će nas na nešto što često zaboravljamo – ljepota je svuda oko nas.
Kaže da joj je posao u lokalnoj cvjećarni pomogao prebroditi najteži period u životu, a ponovno povezivanje s prirodom ne zvuči kao loša utjeha u trenucima kad se za nešto trebamo uloviti.
Zasigurno ne zahvaljujući, već upravo usprkos situaciji, tamo vani ima mnogo različitih glasova, samo ih treba potražiti. Uživajte!
