Future My Love, r. Maja Borg
Škotska/Švedska, 2012, dokumentarni, 93′
Future My Love izuzetna je ljubavna priča i izazov našim kolektivnim i osobnim utopijama u potrazi za slobodom, kaže najavna rečenica na web stranici posvećenoj filmu ove švedske redateljice nastanjene u Škotskoj.
Na rubu da izgubi ljubav svog života, Maja Borg vodi nas na poetično putovanje kroz globalnu financijsku krizu, istražujući radikalno nove strukture društvenog ustroja. Put ju je odveo na Floridu, 95-godišnjem futuristu i strukturalnom dizajneru Jacquesu Frescou, čovjeku koji je svoj život posvetio Projektu Venus, neprofitnoj organizaciji koja se bavi dizajniranjem ekonomije obnovljivih izvora. Koliko slobode smo spremni dati ljudima koje volimo i koliko smo odgovornosti za društvene promjene spremni preuzeti, pitanja su koja Borg neprestano postavlja u ovom filmu koji uspostavlja znakovite paralele između političkog i intimnog.
Šveđanka Maja Borg u Škotsku je došla učiti engleski jezik, a da bi došla do novca za financiranje svog prvog dokumentarca, radila je i kao konobarica. Kasnije je u Edinburghu upisala umjetnički fakultet, stekla mnoge prijatelje, zaljubila se i ostala živjeti u Škotskoj.
Future My Love nastavak je putovanja i potrage što ih je redateljica započela u filmu Ottica Zero, snimljenim 2007. Borg je po dovršetku dokumentarca osjećala da je posao ostavila nedovršenim, pa je narednih pet godina provela radeći na filmu u kojem je pokušavala doći do odgovora na pitanja koja su je već dugo mučila.
https://www.youtube.com/watch?v=cx8kzbSb2FY
Slobodno tržište pokazalo se utopijom, no kao u nasilnoj vezi mi ga i dalje podržavamo. Jesmo li izgubili snagu da ga odbacimo?, pita se Borg.
“Radeći ovaj film vrlo brzo mi je bilo jasno da problem ne leži u našam nedostatku izbora, već u hrabrosti da se izađemo iz sustava koji nas uništava. Mnogi briljantni mislioci predlagali su modele kojima bismo mogli zaustaviti ovu utrku štakora koja se nalazi u temelju suvremene ekonomije. Zbiljski problem je u nama i našem strahu od nepoznatog. Strukture koje smo stvorili oblikuju nas, a destruktivni mehanizmi koje vidimo u monetarno određenom sustavu reflektiraju se u naše intimne živote. Živeć s ovim filmom pet godina dobila sam priliku preispitati institucije društva i osobnog, sve ono što sam do sada uzimala zdravo za gotovo.”
Svjetska premijera filma „Future My Love“ dogodila se upravo na Edinburškom filmskom festivalu, na kojem ju je podržala i svjetska glumačka zvijezda Tilda Swinton.
U naglašeno pozitivnoj kritici Mark Cousins u magazinu Dazed And Confused film je nadahnuto opisao “strastvenim i inventnim svjedočanstvom o kraju našeg vremena”, ne libeći se smiono okretnih usporedbi poput one „Adam Curtis susreće Star Trek“.
Belleville Baby, r. Mia Engberg
Švedska, 2013, dokumentarni, 76′
Belleville Baby poetičan je prikaz telefonskih razgovora dvoje bivših ljubavnika koji nakon osam godina kroz čestice prepričanih sjećanja pokušavaju rekonstruirati svoju davno okončanu vezu.
Film započinje naracijom mita o Orfeju i Euridiki, da bismo potom saznali da je autoričin bivši partner proveo tih osam godina u zatvoru, a intimne snimke njene djece i doma koje ilustriraju izgubljeno vrijeme nastavljaju priču o voljenoj osobi koju je uzelo podzemlje. Nekoć mlad, snalažljiv, opasan i upravo zbog toga nevjerojatno privlačan, Vincent danas u potrazi za vlastitim identitetom od autorice traži da mu prepriča svoje uspomene na njihovu zajedničku prošlost. Koristeći samo amatersku kameru, snimke s mobitela i fotografije, autorica polako isprepliće sadašnjost sa sjećanjima na ljeto u Parizu, skučene stanove, uhićenje mlade anarhistkinje Florence Rey, traženje pravde na ulicama i mačku Baby.
Ovaj ni po čemu klasičan dokumentarac kroz autoričinu osobnu ljubavnu priču istražuje osjetljive socijalne teme kao što su odrastanje na ulici, klasne razlike, ali i sam bunt, te pokušava naći odgovor na pitanje je li upravo bunt često onaj koji održava ljubav iz različitih svjetova.
Zagrebačka publika se s radom švedske redateljice Mie Engberg već imala prilike upoznati prilikom Subversive festivala 2012. u sklopu kojeg je prikazan Dirty Diaries, kolekcija kratkih isječaka iz feminističkih porno filmova. Za razliku od Dirty Diariesa, njezin novi film uz dokumentaristički prenesene transkripte realnih razgovora prenosi i djelomice fiktivnu autoričinu naraciju koja gledatelju daje osjećaj zavirivanja u nečiji dnevnik. Budući da su krute činjenice često izostavljene otvara se prostor za identifikaciju, pri čemu se i sama autorica često identificira sa ženskim likovima spomenutima u filmu. Ono što oba filma povezuje element je erotike koji se osjeti i čak i u Belleville Baby i to u situacijama u kojima autorica prepričava opasne trenutke i agresiju što nam donekle pojašnjava i dinamiku odnosa jedne takve afere.
Snimke koje se vrte u pozadini prikazuju razdoblje u Parizu, ali i sadašnjost, a povremene pauze u kojima na ekranu titra obična crna pozadina stvaraju dojam zapinjanja i prošlosti koja, iako pod prijetnjom sadašnjosti, odbija otići. Engberg koristi i arhivske fotografije iz 90-ih, snimke prosvjeda, kao i novinskih članaka o slučaju dvoje mladih koji su ubili policajca i taksista a koji je 1994. godine šokirao Francusku.
“To smo mogli biti mi”, navodi autorica u obraćanju Vincentu, pri čemu se uviđa koliko je opasan u stvari bio svijet koji su dijelili, a kojem je ona kao mlada umjetnica iz švedskog srednjeg sloja na kratko odabrala prisustvovati iako svjesna da joj tu ipak nije mjesto.
Sama autorica na proces dokumentiranja gleda kao na nužnost, u svom radu glas odlučuje dati raznim pripadnicima društva stavljajući naglasak na njihove društvene okolnosti, a ponekad čak i na okolnosti određenog vremena, pričajući priču svoje bake. Naizgled jednostavan, Belleville Baby svoju dubinu otkriva aftertasteom koji po odgledanom filmu ostaje gledatelju.
Zabranjeni glasovi: Laptop revolucija, r. Barbara Miller
Švicarska, 2012, dokumentarni, 96’
Zabranjeni glasovi: Laptop revolucija švicarske redateljice Barbare Miller kroz tri osobne priče adresira aktualna svjetska društvena i politička pitanja: (ne)mogućnost slobode govora, a time i represivnih mehanizama cenzure i manipulacije istine, važnost interneta i društvenih mreža poput Facebooka i Twittera kao medija koji ponajbolje uspijevaju izmaći kontroli vlasti te, konačno, pitanja društvene odgovornosti i građanskog aktivizma.
Film donosi priču o Yoani Sánchez, Zeng Jinyan i Farnaz Seifi, tri blogerice i aktivistice koje su riječima ustale protiv diktatorskih režima i potaknule novi, umreženi način borbe za ljudska prava i slobodu govora.
Pokrenut 2007., blog Generación Y, kubanske aktivistice Yoani Sánchez, jedna je od prvih uspjelih internetskih kritika kubanskog režima. Nakon 2008., kada je Sánchez dodijeljena nagrada El País i kada ju je časopis Time proglasio jednom od najutjecajnijih ljudi na svijetu, blog je stekao svjetsku popularnost i postao jednim od prvih stvarnih i necenzuriranih uvida u suvremenu ekonomsku i političku situaciju na Kubi. Film prati Sánchez kroz nekoliko akcija, od svakodnevnih postova na njenom blogu, organiziranja blogerske radionice za pisce i društvene aktiviste, do suradnje s političkim zatvorenicima. “Živim u strahu”, ističe Sánchez, “ali nastavlja pisati.”
Slična je priča i kineske blogerice i aktivistice Zeng Jinyan, koja je svojim blogom i Twitter računom oštro kritizirala kineske vlasti. Film se fokusira na Jinyanin sedmomjesečni kućni pritvor i prikazuje snimke policije koja danonoćno dežura ispred njezina stana, kao i one konkretnih situacija u kojima joj agenti fizički brane slobodno kretanje.
“Iako je sloboda govora zajamčena kineskim ustavom, u praksi ona ne postoji”, ističe Jinyan i osvrće se na tzv. Great firewall of China, državni sustav nadzora i manipulacije informacijama osnovan s ciljem ”zaštite” nacionalne sigurnosti, odnosno spriječavanja prodora nepodobnih ideologija koji, kaže Jinyan, “upošljava na tisuće cyber policajaca.”
“Očajna sam i ne znam što da radim. Situacija u Kini podsjeća na Orwelovu 1984.-u. Tipkovnica je jedino oružje koje mi pomaže da se suočim s ovakvim stanjem i suzbijem vlastiti gnjev.”
Treća priča govori o iranskoj blogerici Farnaz Seifi, čiji je aktivizam usmjeren prvenstveno na prava žena. “Žene su primorane nositi hijab, njihova su prava ograničena u pogledu braka, razvoda i nasljedstva, a usude li se usprotiviti, suočene su s prijetnjama, nasiljem i zatvorskim kaznama”, ističe Seifi.
Unatoč opasnosti i izglednim sankcijama, Seifi je sudjelovala i organizirala kampanje i mirne prosvjede, koji su u konačnici rezultirali ne samo njenim uhićenjem, već i brutalnim višesatnim ispitivanjima te neutemeljenim optužnicama. Seifi zatječemo u Parizu, gdje u suradnji s izbjeglim sunarodnjacima prati i izvještava o trenutnoj iranskoj političkoj situaciji.
Film Zabranjeni glasovi: Laptop revolucija dokazuje u kojoj se mjeri Internet pokazao kao nevjerojatno moćno oruđe u borbi protiv propagande, restrikcije i cenzure, a istovremeno upozorava na rizike koje borba za slobodu govora pretpostavlja. Ove tri cyberheroine ne samo da su prokazale patrijarhalne i represivne sisteme, već su dokazale nužnost i snagu ženskih glasova u svjetskom društvenom i političkom poretku.
Ulaznice za filmske projekcije u Kinu Europa po cijeni od 20 kn mogu se nabaviti prije projekcija na blagajni Kina Europa, Varšavska 3. Rezervirati ih možete na e-mail ulaznice@voxfeminae.net.
