Povod za razgovor s pjevačicom Dunjom Bahtijarević nedavno je objavljeni EP Vrbas, nastao u sklopu njezina dua Dunjaluk s gitaristom Lukom Čapetom, koje šira javnost pamti iz ranije postave londonsko-zagrebačkog Orkestra Mimika. Njezin glazbeni put uključuje i ranije izdanje s bendom Kazan, dok je iz dugogodišnje suradnje s pjevačicom Martom Kolegom, također iz Mimike, proizašao a cappella album Pjesme. Ove godine Dunja najavljuje i izlazak zbirke poezije u nakladi Hrvatskog društva pisaca.
Projekt Dunjaluk, međutim, donosi svjež pristup sevdahu. Album Vrbas, nazvan po banjalučkoj rijeci, zamišljen je kao slojeviti kolaž. Prolog otvaraju studijske verzije pjesama – svojevrstan komentar na „klasike” novog sevdaha grupe Dertum, nastale prije gotovo trideset godina. EP zatim obogaćuju live snimke s festivala u Kremsu, nastale u suradnji s bečkim triom wh/m, koje referiraju na snimke s Dunjalukova debi-izdanja. Cjelinu neočekivano zaokružuje remiks „plunderphonic” umjetnika Vladimira Lenharta. Dunja Bahtijarević inače pjeva u još nekoliko sastava, uključujući i međunarodni Chant Électronique.
Kako biste definirali žanr koji izvodi Dunjaluk? Je li to ganga-sevdah ili balkan-indie? Što vam piše na plakatu?
Nije ganga-sevdah! To što sviramo, nije samo tradicijska muzika, pa ni spoj njezinih različitih stilova. A čim pričamo o žanrovima, ja se osjećam pomalo nelagodno jer muziku ne doživljavam tako.
Balkan-indie ne zvuči kao žanrovska odrednica, nego geografsko-tržišna, i ona je točna – s Balkana smo i nezavisni smo. U nekom smo trenutku za potrebe promo-materijala svoju muziku opisali kao električni sevdah. Kad pričam sa strancima, ponekad kažem da sviramo experimental folk – no, kod nas folk kao termin zbog turbo-folka, nažalost, ne funkcionira.
Osobno, nemam ništa protiv termina world music i iritira me što na svakom festivalu koji se bavi tom muzikom i dan-danas obavezno mora biti panel o tom terminu. Kao da nema zanimljivijih tema, posebno onih koje bi mogle biti od koristi muzičarkama_ima, na primjer, vezanih uz promociju, prezentaciju, umrežavanje. U zadnje se vrijeme umjesto world music koristi i global music. Ti su mi termini u redu, jer se najčešće stvarno radi o spajanju puno različitih elemenata, iz raznih kultura, raznih razdoblja i raznih žanrova. Ali svakako mislim da bi od čestog pitanja – koji žanr sviramo? – bilo zanimljivije i važnije pitanje – kako smo došli do toga da sviramo to što sviramo, što nam je u tome zanimljivo i zašto to radimo? – a to nas se rijetko tko sjeti pitati.
A kako se „spanđao” Dunjaluk, preko Mimike?
Da, upoznali smo se u Mimici. Ja sam dugo htjela s nekim svirati sevdah, ali nisam pronalazila istomišljenike. Pomislila sam da bi Luka mogao biti taj i nisam se prevarila!
Kako ste došli do toga da svirate to što svirate, što vam je u tome zanimljivo i zašto to radite? Meni se svidjelo što baš to folk odlazi u razne registre – bilo šuma, bilo boje... S onim lampaš-pojačalom na trećoj pjesmi prije kraja gostovanja na koncertu slovenskog trija Širom, zimus u Lisinskom, Luka mi je zvučao čak atonalno! Kao i da su se Slovenci baš raspištoljili.
Da! Sevdah je na glasu kao tradicija suspregnute emotivnosti – više se naslućuje nego što se izrazi. Ima u tome ljepote, ali meni je taj prostor bio skučen. Moj je glas prodoran i širok, ali sam isto tako sramežljive, povučene prirode, i ta mi je tenzija zanimljiva. Zato glas želim pustiti s lanca i ići za njim, on mi krči put. Znalo mi se događati da mi se ne izlazi na pozornicu, ali čim otvorim usta, glas kao da stane umjesto mene i potpuno mi promijeni kemiju u glavi.
Zanimalo me što bi se dogodilo sa sevdahom, suzdržanim, a moćnim, kad bismo mu otvorili prostor da bude glasan. Ja obožavam buku i šumove, izražajnost koju nude – to je za mene dodatni sloj emotivnosti. I mislim da folk itekako ima širinu da zauzme razne registre. To me jako veseli, kao i punkerski moment iznevjeravanja očekivanja i prkosa uvriježenom načinu izvođenja.
Što se Luke tiče, motivacija mu je drukčija. On nije imao nikakve veze s tradicijskom muzikom kad smo počeli svirati. Ima neku teoriju o tome da sevdah može biti temelj za svu modernu muziku kod nas, moraš ga to pitati.
Prošlog ste ljeta zagrebli europsku off-festivalsku scenu, koncertom u Kremsu. Tom ste prilikom nastupili ispred engleskog jazz-kontrabasista i skladatelja Davea Hollanda. To je stvarno, wow!, makar za želju da napravite korak dalje. Kako to ide?
Glatt & Verkehrt je festival s vjernom publikom. Ja sam slušala sve festivalske večeri i gledalište je uvijek bilo puno. Koncerti se uživo prenose na Prvom programu austrijskog radija ÖRF, što je omogućilo i ljudima u Hrvatskoj da čuju naš koncert. Bila nam je stvarno čast nastupati prije Davea Hollanda i Johna Scofielda, a i razgovarati s njima, i čuti da im se dopala naša muzika.
Taj je spoj bio ideja Alberta Hospa, direktora festivala i ljudine koja se ne zamara time tko je veliki muzičar_ka, a tko tek utire svoj put. On je vidio sličnost u našim pristupima – Scofield i Holland najavili su da će na tom koncertu svirati jazz-standarde, koji su, naravno, zvučali jednako nestandardno kao i naš sevdah. Luka i ja inače smo u Krems bili pozvani na rezidenciju, koja je obuhvaćala i suradnju s bečkim triom wh/m. Pjesme koje smo s njima izveli naći će se na našem EP-ju koji je upravo izašao.
Kako austrijska festivalska publika reagira? Jesu li to samo naši ili to razumiju i lokalci?
Publika je super reagirala! Čini mi se da su uglavnom bili Austrijanci. Općenito, vani publika jako dobro reagira. Na domaćem terenu slušatelje_ice ponekad opterećuju očekivanja od sevdaha, i to što mi iznevjeravamo ta očekivanja. Neki se zadrže na stavu da to „nije sevdah”. Strana publika sluša Luku i mene i našu interakciju, što i jest najvažnije, a možda i najzanimljivije u našoj muzici.
Koliko tebe uopće vuče jazz-priča? Meni je tvoj vokal više Nico, ako govorimo o melankoliji koju vezujemo uz jazz-pjevačice. Ne zvuči kao Nico, na prvu, ali čini mi se da se generacija koja referira na psihodeliju i novi val, zakačila na mistiku njezina vokala, prizvuk putovanja, tešku elegiju i mitologiju hladnog sjevera, kao koketiranje s potragom za izgubljenim osjećajem. Što ti misliš – ima li tu kulturnog pomaka ili je stvar osobne senzibilnosti?
Pa jazz me baš i ne vuče, iako mi je drag. Nisam nikad htjela ići u tom smjeru. Nije prvi put da me netko usporedi s Nico, valjda zbog tamne boje, pa i određene tromosti u glasu. Ima nešto u tome što kažeš, daljina u njezinom njemačkom naglasku, melankolija u naizgled lijenom pjevanju bez vibrata. Ali zavisi s koje pozicije gledaš i u kojem smjeru. Melankolije ima posvuda i pojavljuje se u raznim oblicima.
Koje bi onda pjevačice bile bliže tvojem senzibilitetu? Björk? PJ Harvey?
Nekako odvajam pjevanje koje je blisko mom senzibilitetu od muzike koja je po mom senzibilitetu. Ne poklapaju se uvijek. Jedna od pjevačica koja me jako obilježila je Mina, ali ne mogu reći da me muzika koju je radila obilježila, iako su pjesme kao pjesme odlične. Ili puno radikalniji primjer: super mi je kako pjeva Sia, ali me baš i ne zanima njezina muzika. S druge strane, zadnjih godina Big Thief možda slušam češće od ičega i divim se Adrianne Lenker, ali više kao autorici nego kao pjevačici. Ponekad se to i preklopi, recimo u slučaju Radie Peat i Lankuma. Da, blizak mi je zvuk PJ Harvey. Kad već pitaš za jazz, Saru Vaughan baš volim. Ali ne zaboravimo muškarce, npr. pjevače moje rane mladosti, Roberta Planta i Maynarda Jamesa Keenana, bez kojeg se sasvim sigurno ne bih našla u tradicijskoj muzici.
Je li projekt Pjesme ispao iz albuma Mimike Altur Mur? Meni je, neupućenom, taj prijelaz baš bio kao da je perunovština s Divinities of Earth and Waters zakotrljala parunovštinu…
Zgodna igra riječima, ali nisu Pjesme ispale iz Mimike. Marta (Kolega – također pjevačica Mimike – op. aut.) i ja studirale smo zajedno i družimo se od prve godine faksa, puno smo pjevale skupa kroz tih, evo, sad već 20 godina, zajedno smo prošle i dosta edukacija, posebno na polju veze između glasa i tijela. Poezija koja je osnova Pjesama nije pisana za taj projekt, nego neovisno o njemu, a do spoja je došlo sasvim spontano. Drago nam je da je taj album izašao, ali nismo se puno trudile oko promocije, a ni oko nastupa izvan Hrvatske. Za taj projekt bitnija nam je poezija od pjevanja, a ona je ipak na našem jeziku. Doduše, imamo fantastične prijevode Une Dimitrijević na engleski, čiji potencijal još nismo iskoristile. Malo su se tu uplele i životne okolnosti pošto Marta zapravo živi na relaciji Kali – Zagreb – Philadelphia.
Ti pišeš poeziju otprije, znam da si objavljivala u Temi?
Da, poeziju sam par puta objavila u časopisima Tema i Poezija, a ove mi godine izlazi i zbirka u izdanju HDP-a s Krunom Lokotarom kao urednikom, zove se "tokuća.
Moram priznati da me uradak Chant Électronique kolektiva prilično iznenadio. Kako se to predstavlja – je l’ to ona famozna folktronica?
Morala sam guglati folktronicu. Zašto te iznenadio? Prvi je album nastao brzinski, na rezidenciji u Portugalu koju smo si sami organizirali da isprobamo spoj tradicijskog pjevanja i elektroničkih instrumenata. U međuvremenu smo puno radili na live zvuku. Trenutačno malo-pomalo izbacujemo pjesme koje će biti na novom albumu.
Zašto me iznenadio? Zato što je tim smjerom preko freak-folka krenula Ivana Picek. Ti mi nisi bila na tom radaru, što ne bih volio da zvuči podcjenjivački…
Ne znam, iznutra mi se ne čini slično, ne znam kako djeluje izvana. Chant Électronique, inače, ima svoj čarobni ritam funkcioniranja jer se u prosjeku, s obzirom na to da živimo u trima zemljama, u punom sastavu vidimo dvaput godišnje. U zadnje vrijeme uglavnom se nalazimo zbog koncerata, a kruna svega bio je onaj u Cafeu Oto u Londonu u rujnu prošle godine. Naizgled neugledno mjesto koje je na neki način europsko središte slobodne i eksperimentalne muzike. Ove godine u suradnji sa Scène Nationale de l‚Essonne radimo projekt u gradiću Dourdanu blizu Pariza, vodimo radionice s raznim skupinama ljudi različitih životnih dobi koji će nam se pridružiti na koncertu za Svjetski dan glazbe.
Nedavno si nastupila na obljetničkom koncertu Dunje Knebl u Maloj dvorani Lisinskog, bilo je to priznanje za njezin predani etnomuzikološki rad. Što je s tim „etnom” u nas, da ne uspijeva probiti opnu Dobove? Vara li me dojam da se jenjavanje interesa za južnoslavistiku baš poklopilo s vremenima kad na površinu našeg kazana izlaze najzanimljiviji rezultati?
Nemam dojam da je interes za world music bendove iz naše regije ikad bio baš velik, a samim time ni da opada. Mislim da će on rasti što bendovi budu bolji, a u tom smo smislu na dobrom putu. Što se tiče Dunje Knebl, mislim da ni na domaćem terenu ne dobiva pažnju koju zaslužuje. Koncert u Lisinskom nije bio priznanje samo za njezin etnomuzikološki rad nego i za muzički, koji je itekako vrijedan i zanimljiv. Čini mi se da zagrebačka scena, koja utječe na sve druge, previše intelektualizira, vrlo je distancirana, vrlo kul... Muzika koja se sluša s nogama čvrsto na zemlji i jednostavnije prima, ne samo etno, gurnuta je na marginu, a to je šteta! Mislim da treba raditi na širini, biti znatiželjniji, više slušati. Svima bi nam bilo bolje.
Za kraj, zašto Dunjaluk spominje ciparsko-grčki bend Monsieur Doumani u zahvalnici na svojem EP-ju, upravo objavljenom uz remiks Vlade Lenharta i bečki trio wh/m? Nisam skužio da sudjeluju u aranžmanima?
S njima smo imali rezidenciju u Zagrebu početkom prošle godine i zajedno smo odsvirali koncert, ali su nas tehnički problemi spriječili da objavimo i dio te suradnje. U kontaktu smo i nadamo se da će biti prilike za još jednu. Žao nam je što nismo uspjeli snimiti više suradnji koje spominjemo u zahvalama, ali bit će prilike.
