Objavljeno

Dorta Jagić: Ljudi su često prestravljeni slobodom, kad je imaju – ne znaju što bi s njom!

Vijest da je spisateljica i prevoditeljica Dorta Jagić dobila nagradu The European Poet Of Freedom na Međunarodnom pjesničkom festivalu u Gdanjsku obišla je nedavno sve domaće i regionalne medije, prije svega zbog visoke novčane nagrade od 25 000 eura, novca o kojemu većina istaknutih književnika s ovih prostora može tek sanjati. Za Vox Feminae ova je dobra vijest bila tek povodom da u razgovoru s Dortom otvorimo teme vezane za njen pjesnički opus, nagrađenu pjesničku zbirku Kauč na trgu i njenu posljednju knjigu Mali rječnik biblijskih žena.

Nagrada European Poet Of Freedom za knjigu pjesama „Kauč na trgu“ došla ti je u pravom trenutku. U vrijeme smanjenog domaćeg proračuna za kulturu i dosadne mantre o poeziji koju ”nitko ne čita”, pokazalo se da je istina malo drugačija, naime – poezija se čita, prate je, nagrađuju i štuju. 

Istina, došla je u najboljem mogućem trenutku, jer mogu kratko odahnuti od strategija preživljavanja pa i pisanja i živjeti malo “outdoor”, skupljati nova nadahnuća. S poezijom je neobična situacija, ona je zapravo uvijek na margini, a opet ta margina nije neka zastrta i nevidljiva, već svjetluca i privlači, tako da vrijeme poezije nikada neće proći. Poezija ima svoje faze, zlatna i manje zlatna doba, kao i zlatna i manje zlatna straništa, sredine. Ne čita se i ne nagrađuje svugdje jednako, no sigurna sam da se u Poljskoj svakako čita, štuje i nagrađuje, štoviše raskošno. Ne čudi da je upravo Poljska dala  pjesnike Nobelovce.

Kako je tekao put do nominacija za Europen Poet Of Freedom i kako je tvoja poezija uopće došla do ljudi koji ga organiziraju?

Svake se dvije godine na svečanosti dodjele nagrade u Gdanjsku ždrijebom bira sedam europskih zemalja učesnica, a prije dvije godine bila je izvučena i Hrvatska. Što se moje nominacije tiče, rekla bih da je cijela priča krenula s kemijom koja se dogodila između moje knjige i prevoditeljice Malgorzate Wierzbicke koja je za natječaj marljivo nabavila naša recentna izdanja. Naime, nagrada European Poet Of Freedom nije samo pjesničko pripretavanje, nego je i natjecanje prevoditelja koji biraju svoga kandidata za pjesnika slobode. Ona je na poljski jezik pretopila nekoliko mojih pjesama, a žiri je nakon par mjeseci – na moju golemu radost – odlučio da nas dvije, što se Hrvata tiče, idemo u finale. To je značilo prijevod cijele zbirke Kauč na trgu na poljski i mogućnost osvajanja glavne nagrade.

Knjiga „Kauč na trgu“ u domaćem je književno-medijskom prostoru prošla gotovo nezapaženo, objavljeno je nekoliko pohvalnih recenzija i tu je negdje stala njezina recepcija. Očekuješ li da će nakon ove nagrade i tvoje pojačane medijske vidljivosti knjiga doživjeti širu recepciju?

Nažalost, mnoge vrijedne i hrabre knjige ostanu nevidljive, što zbog nemara izdavača, što zbog nedovoljne znatiželje publike, točnije, one inercije da se čita samo razvikane i recezentski pogurane naslove što skakuću po raznim top ljestvicama čitanosti. Znam to i iz iskustva negdašnje voditeljice književnih tribina u HDP-u. Sjećam se da bi s radošću publici predstavljala neko malo remek-djelo, unatoč opravdanoj slutnji da će ostati posve nezapaženo, kao roman Obiteljske tajne Sanjina Sorela. Tko zna kakav je biser na golemoj i blatnoj njivi našega izdavaštva i mome oku promakao, no, to je neizbježno. Vjerujem da će moja zbirka zbog zbog blještave aure novca dobiti barem još nekoliko čitatelja;  neki će za njom posegnuti iz čiste znatiželje – zašto baš ti stihovi vrijede 25 000 eura.

Teme kojima se baviš u knjizi su prilično aktualne: sloboda, nesloboda, mentalna i fizička klaustrofobija. Tko nas zatvara, kako se osloboditi željeznog stiska očekivanja bližnjih,  egzistencijalnih strahova, (samo)nametnutih fobija od bučnog materijalnog svijeta?

Nažalost, zatvori se danas množe eksponencijalno, na tisuće ih je. Mene je u knjizi “Kauč” ponajviše zanimao zatvor mlitavosti i straha, nekog potrošačkog i ovisničkog kukavičluka pred životom i odgovornošću za druge. Uostalom, svi znamo na vlastitoj koži da je bezbroj oblika neslobode, počevši od one najdublje, unutarnje, pa do onih ekstremnih represija koje navaljuju na nas zbog naših protustrujaških životnih izbora. Nije kriva za zatvore samo siva i otrovna magma orvelovske arome koja se valja po ljudima još od istjerivanja iz raja, nego i svako ono biće koje svijetom hoda sa svojom uporno zatvorenom šakom slobodne volje.  Sloboda je tajna, njezinu slavu i volimo i mrzimo. Ljudi su često prestravljeni slobodom, i kad je imaju ne znaju što bi s njom.  Na tu temu straha od slobode još uvijek su mi, kao i prije dvadeset godina, inspirativne sugestivne analize Ericha Fromma.

Neke od pjesama („posao hr“) može se udobno smjestiti u širi kontekst probuđene svijesti različitih civilnih udruga i radništva o položaju žena na tržištu rada. Kakav je status spisateljice Dorte na hrvatskom tržištu rada? 

Unatoč mnogim naporima, žene su i dalje slabije plaćene od muškaraca i daleko ih je manje na onim vidljivijim i time utjecajnijim položajima, recimo u politici i poduzetništvu. No ova pjesma govori  o svim nezaposlenima ove zemlje. Posao.hr je pjesma koju rado čitam na nastupima, a napisana je u pjesničkom bijesu prema ovom licemjernom društvu koje neumoljivo traži da budemo strašno uspješni i korisni članovi društva ili u suprotnom možemo odapeti, a kad nezaposlenik – u ovom slučaju mlada žena – želi pošteno zarađivati svojim rukama, onda tog istog društva nigdje nema. Moj status je krhki status tzv. slobodnoga umjetnika, dakle, snalazim se na sama sa svojom tastaturom na tržištu kulture kako znam i umijem.

U jednom od priješnjih intervjua si spomenula da su ti bliske ideje kršćanskog feminizma? O kojim je idejama riječ?

Riječ je o idejama vječne, nenarušive jednakosti muškarca i žene, kako pred Stvoriteljem tako i pred jedinstveno stvorenim, a onda “palim”, tj. zaboravnim, razdjeljenim i  posvađanim svijetom. A to se egalitarističko uvjerenje ne temelji samo na tvrdnji iz Postanka da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku, muško i žensko,  njih su dvoje i iša, što je doslovno prevedeno s hebrejskoga jezika  – čovjek i čovječica, već i na Isusovom više nego dostojanstvenom odnosu prema ženama koji blješti iz svakog evanđelja. Nažalost, u nekim crkvama kršćanskoga kruga ta se istina zatamnjuje nepoštovanjem svjedočanstva Biblije, sljeđenjem svakojakih tvrdih i ukočenih tradicija i tvrdoglavo pogrešnih tumačenja nekih Pavlovih izjava u Poslanicama.

U pjesmama i prozi baviš se uglavnom ženama i ženskim, feminilnim, no ipak se odričeš statusa kulturne feministice, zašto?

Ne bih baš rekla da se odričem tog statusa; točnije, niti ga prigrljavam kao dio svog identiteta, ali ga se ni ne odričem u smislu neslaganja. Ja zaista nisam istinska aktivistkinja koja vojuje za neosvojena područja femisnitičke borbe u prvim redovima, prije svega sam pjesnikinja, umjetnica koja donekle fenomenološki pristupa cjelini svijeta kao čudu. Nešto je vječno dječije u meni, nešto što gotovo nepristojno zuri u život. Istina je da osim o Bogu i tijelu možda najviše pišem o ženama, a zanimljivo je da opsega te svoje spisateljske opsesije ženskim položajem i iskustvima nisam bila do kraja svjesna sve do nedavno, kad sam poželjela sastaviti leksikon biblijskih žena. Iza te nesvjesnosti krio se i nedovoljan interes za feminističku teoriju u cijelosti; u pisanju iz ženskih cipela jednostvano su se ispoljavale moje frustracije zbog prastare ustanove društvenog poniženja i nepravde nad ženama. Zbog čitanja svakojake feminističke literature tijekom rada na Rječniku biblijskih žena, zauzela sam jasniji stav prema različitim feminizmima. Znam što mi se iz tog šarenoga svijeta sviđa, a što ne.

U gotovo cijelom svom opusu baviš se vjerom, kršćanstvom, Bliblijom, neki dan si rekla: „Punker sam u duši, iako sam rođena u katoličkom krugu, primila sve sakramente, išla na katolički fakultet“. Koliko se to suprostavlja, a koliko isprepliće u tvom pisanju i egzistenciji?

Rasla sam kao katolikinja, imam katoličko teološko obrazovanje, no, uporno me u crkvama smetao, osim kiča i kipova, višak ceremonijalnosti i neke nebožanske ozbiljnosti i hladnoće, atmosfera krivnje. Bližeći se tridesetima, Boga sam susrela i doživjela kao živu Ljubav tek u svojevrsnom “punkerskom” okružju protestantizma gdje je naglasak na Božjoj milosti, spasenju vjerom i evanđelju kao jedinom temelju istine, bez naslaga kasnijih teoloških “izmudrenih” nanosa i institucionalnog okoštavanja. Meni i  sama riječ “protestantizam” govori mnogo… Ipak, pravo je kršćanstvo moguće i u najokoštalijoj religioznoj sredini, samo ako čovjek kritički promišlja predloženo (nekad i nametnuto) i iskreno želi upoznati Mesiju.

Prečitavajući knjigu i slušajući ulomke u jednoj radijskoj emisiji shvatila sam da si se u „Malom rječniku biblijskih žena“ manje bavila tzv. biblijskim selebritijima, a više ženama s margine ili iz zakutaka biblijske povijesti. Nedavno si rekla kako te „iritira mariološka dimenzija koja je hipetrofirala“ te kako „kult Marije donosi spregu s nacionalizmom“. Vjerujem da odatle potječe i zazor većine suvremenih pisaca prema biblijskim tekstovima?

Nažalost, ovaj je kult u mnogim svojim manifesticijama vrlo primitivan i bez ikakve teološke utemeljenosti i dubine, zapravo zaskriva profinjeni i inteligentni smisao evanđelja. Iskustvo je pokazalo da je iz nekog je razloga često u savezu s najnižim društvenim identifikacijama i impulsima, upravo sa spomenutim nacionalizmom, a zanimljivo je da gotovo sve zemlje u kojima je taj kult jak grcaju u tupilu i siromaštvu. Između ostaloga, ta je Majka boli daleko od one istinske Isusove majke Marije iz Evanđelja, divne i hrabre žene od krvi i mesa koja bi ipak tu i tamo pogriješila, (čitamo u evanđeljima), koja je kasnije rodila mnogo djece i s kojom se nije teško poistovjetiti kao što je to slučaj s beskrvnom “Kraljicom neba” i  “Vječnom djevicom” koja svoj patetični pogled upire u pod ili u strop. Da bi Mariju, milosti punu, stvarno upoznali, treba se vratiti vrlo slojevitom i zanimljivom izvještaju koji donose evanđelja.

U čemu je specifičan feminizam „Malog rječnika biblijskih žena“? Svidjelo mi se čuti da ti je namjera bila iskazati ravnopravnost žena sa ženama, unijeti jednaki tretman biblijskih žena u knjigu.  

Da, posebnost je možda baš ta jednakost žena među ženama;  pomalo me iritiralo da se u narativima o biblijskim junakinjama sve vrti samo oko nekoliko imena. Dogodilo se raslojavanje po zvjezdanom statusu, a uživaju ga, primjerice, Eva, Marija, Sara, Estera, Ruta, Rebeka, Marija Magdalena. Tako se može steći dojam da Biblija, među silnim muškarcima, priča samo o sedam, osam važnih žena, a ima barem još pedeset junakinja koje su jednako uzbudljive i zanimljive po svojoj životnoj priči, i zaslužuju pažnju. Poželjela sam ispraviti tu nepravdu nevidljivosti i anonimnosti.

Pišeš o ženama koje su bile istinske revolucionarke i odigrale ključnu ulogu u povijesti kršćanstva. Zanimljiv mi je primjer apostolice Junije kojoj je u srednjem vijeku ‘izbrisan spol’, a vraćen joj je tek u renesansi.  Junijin slučaj čini mi se paradigmatskim primjerom za brojne biblijske žene čiji je značaj bio umanjivan ili iskrivljavan?

Da, nije samo Junija ona zabacivana i širem krugu vjernika i znatiželjnika posve nepoznata junakinja s neobičnom pričom o “mijenjanju” spola zbog apostolske uloge. Malo tko danas govori o Priscili, Pavlovoj suborkinji u Kristu i prijateljici, ili o đakonesi Febi koja je nosila slavnu Pavlovu poslanicu crkvi u Rim, ili o Nimfi, Kloji i sličnima koje su bile na čelu svojih kućnih crkava. Žene su svakako bile važne akterice u krojenju povijesti ranoga kršćanstva, sviđalo se to nekome ili ne. U svjetlu te istine zgodno je pročitati popis hrabrih žena koje Pavao pozdravlja i hvali u 16. poglavlju Poslanice Rimljanima.

Vješto ekvilibriraš između imaginacije i faktografije, upisuješ u tekst i ponešto vlastitih ludističkih komentara. Odatle i naziv žanra ‘pseudo rječnik’. Što ti je bila glavna namjera?

Namjera mi je bila vidjeti sve biblijske žene na okupu i poigrati se biblijskim narativom, s poezijom i maštom.  Htjela sam, osim informacije, nadodati svoje viđenje njihovih životnih priča, utjeloviti ih na neki način. Kako volim kataloge, brevijare, rječnike, leksikone htjela sam se okušati u toj formi i prije, i to s neobičnim, bizarnim životinjama, ali mi  zasad nije uspjelo. Prije nešto više od tri godine odlučila sam se za biblijske žene i zato što sam uočila nedostatak takvog kompendija – a da nije znanstveno suh i ozbiljan – na našim prostorima.


Povezano