Kao osoba rođena 1996. i ponosna milenijalka, mislila sam da se moj doticaj s Gen Z supkulturom najviše očituje u skrolanju bespućima Instagram reelsa. Prijateljica mi je ukazala na to da sam zbog toga starmala i da su reelsi samo bumerski tiktokovi. Ipak, vrijeme koje provodim skrolajući ograničeno je zbog enormne količine repetitivnih zvukova i identičnih pjesama (čujem li još jednom Oh no, oh no, no, no…), što u meni izaziva posebnu vrstu nervoze. Kako je vrijeme odmicalo, a pogledanih reelova bilo sve više, to su mi se češće ponavljale pjesme jedne autorice – Chappell Roan. Zbog brzine i nepažljivog obraćanja pozornosti, u primozgu mi je ostalo Chapel Road, što mi je u glavi stvorilo vizual kanzaškog puteljka do obližnje crkvice.
„Tko je ta Kapelica i otkud joj zamjetna količina slave i obožavatelja?” upitala sam se i odlučila baciti u istragu. Vrlo me brzo iznenadila činjenica da je njezin proslavljeni album The Rise and Fall of a Midwest Princess objavljen 2023. godine, a bila sam uvjerena i s lijevom rukom u vatri da je objavljen ove. Google mi je objasnio da je riječ o fenomenu zvanom sleeper hit i da su vjetar u leđa njezinoj slavi bile kolegice glazbenice koje su je podržale – bila je predgrupa Oliviji Rodrigo na svjetskoj turneji, javno su je pohvalile glazbene moćnice Lady Gaga, Adele, SZA, Sabrina Carpenter i Azealia Banks, a nedavno ju je i Rihanna zapratila na Instagramu, što smatram posebno značajnim jer je Chappell rekla da je Rihannina pjesma Stay razlog zašto je počela pisati. Ehhh, girls will be girls.
Kayleigh Rose Amstutz, što joj je pravo ime, jednom je prilikom izjavila da je Chappell Roan zapravo njezina drag persona te se nastavila definirati kao drag kraljica i otvoreno progovarati o utjecaju draga na vlastitu estetiku. Tijekom intervjua s Jimmyjem Fallonom u lipnju ove godine, Chappell je iskoristila poznatu izreku drag kraljice Sashe Colby I’m your favorite drag queen’s favorite drag queen i zamijenila drag queen riječju artist. Nisu me zaobišle ni vijesti o obaranju rekorda brojke posjetitelja na njezinu setu na Lollapaloozi te sam izračunala da je u publici bilo ljudi otprilike koliko i stanovnika Osijeka, plus-minus koji komarac.
Slušanje sam započela kronološki njezinim EP-om School Nights (2017) i singlom Bitter (2018) i moram priznati da je to bilo tmurnih pola sata ispunjenih motivima smrti, boli, kostiju, zaborava i samoće. Iskreno, nisam bila raspoložena za srednjoškolsku Tumblr depresiju i prisjetila sam se susramnih adolescentskih suza na If I die young, one-hit wondera The Band Perryja. Uzevši u obzir da je Chappell javno priznala da ne voli ovaj EP, opravdala je moju nezainteresiranost za ponovno slušanje tih pjesama. Prelazim na singl Love Me Anyway (2020) za koji mi odmah bude žao što ga ne slušam po noći, čisto zbog ugođaja. Čujem u pjesmi neku pritajenu bol i pomislim: „Ovo je ono što sam htjela da Taylor Swift bude.” Lažem, pomislila sam: „Ovo Taylor Swift misli da je.” Oprostite mi, Swiftieji. Budući da mi je curilo vrijeme za hvatanje busa koji me vodi na more, počela sam se žurno pakirati i odlučila da bih svoju misiju slušanja mogla pretvoriti u putopisni dnevnik.
Dan 1. – Malo ljubavi
Jutro započinjem crnom kavom, žutim Old Holbornom i prelazim na krunu rada Chappell Roan, a to je spomenuti album monumentalnog naslova The Rise and Fall of a Midwest Princess. Gledam u zalazak sunca i mirno more i kao da osjetim nož u srce dok slušam Kaleidoscope. Stihovi The way I write your name, / a cursive letter A i And if you ever find, / someone who could write, / a better song for you, / well, I’d love to see them try podsjećaju me na onu gorku mučninu reminiscencije za vrijeme prekida, ali mi slabašnu nadu vraća stih koji govori da je ljubav kaleidoskop te every color of the rainbow, kao nagovještaj eksplicitnijeg queernessa.
Dan 2. – Djevojka sa sela
Moja vizija kanzaškog puteljka bila je djelomično točna, Chappell je iz mjesta Willard u Missouriju, što, kao i Kanzas, pripada srednjem zapadu (iliti: Midwest). Imala sam predosjećaj da je California geografsko-nostalgična pjesma te sam je zato odlučila poslušati u vožnji autom – sjela k’o budali šamar. Njezin vapaj da je se izbavi iz Kalifornije i faljenje rodne grudi osjetila sam u razgovorima sa svojom majkom o ostanku ovdje i težini življenja, tj. preživljavanja. Paradoksalno i tragikomično. U tom razgovoru po milijarditi si put ponovim koliko sam sretna što su se zvijezde posložile da je baš ona ta koja me odgojila i s kojom odrastam, što sam još dodatno potvrdila nakon slušanja Pink Pony Club. Stihovi Won’t make my mama proud, / it’s gonna cause a scene, / she sees her baby girl, / I know she’s gonna scream tjeraju me na kratko zasuzivanje očiju zbog činjenice da je ovaj svijet, nažalost, prepun majki čija očekivanja neće biti dostignuta, na bol i grižnju savjesti djece koja samo žele živjeti vlastitu istinu, koliko god lajfkoučevski zvučalo.
S druge strane, Oh mama, I’m just having fun, / on the stage in my heels, / it’s where I belong down at the / Pink Pony Club i And I heard that there’s a special place / where boys and girls can all be queens every single day odašilju oluju ponosa i neovisnosti. U glavi sam se vratila desetak godina unazad i prisjetila učestalih momenata u kojima su mi odzvanjali stihovi Lane Del Rey In our minds, there ain’t any confusion, / about who we are and what we’re gonna be, / we’re gonna get free, free, free… Za jednu djevojku od 16 godina zatočenu u srednjoj školi bez slobodoumlja i šarenila bome je definiralo životne ciljeve u smjeru otvorenosti i otkrivanja vlastitih granica i slobode, a isto tako želim vjerovati da to Chappelline pjesme rade današnjoj omladini.
Chappell u Pink Pony Clubu pleše, a kad iz izlaska dođe doma, tamo radi stvari o kojima pjeva u Red Wine Supernova. To nije pjesma za slušanje s majkom, već s ljubavnicom, partnericom, onom jednom curom iz srednje. Ne bih rekla da je poziv na seks, već poziv na tvrdokornu potencijalno sado-mazo jebačinu s arsenalom seks-igračaka. Slatki bop s gitaricom, ali s nestašnom konotacijom tvrdog afrodizijaka.
Dan 3. – Drama u klubu
Prisjećajući se jučerašnjih sapfičnih nota, odmah mi dođe da pogledam Twilight zbog Kristen Stewart i šljokica na suncu. Odgodim to za povratak u Zagreb i bacam se na slušanje After Midnight i HOT TO GO! u nadi da ću ponovno proživjeti jučerašnje osjećaje. Slušam After Midnight na slušalicama i glasno se zaderem: “To,sestro!” na stih I kinda wanna kiss your girlfriend if you don’t mind, što podosta zbuni moju majku koja pored mene rješava križaljku. Kako da joj objasnim da mi je slogan 2023. godine bio #staytoxic2023?
Nabrijava me melodični poziv na barsku tučnjavu, pipanje u klubu i misteriozne stvari koje se događaju nakon ponoći, evocirajući prosječan razgovor lezbijki u WC-u svakog ZbeLeTron partyja oko tog tko je došao s čijom bivšom od bivše i čija se bivša s čijom bivšom zbarila na podiju. Uzbuđenje se nastavlja, ali zapravo i pojačava u preslušavanju HOT TO GO!. Ne čujem li taj hit sljedeći put u klubu, dobro je rekla Senidah u Idi, gade: “Bit će pizdarija.” Okupila bih sve djevojke svijeta, povela ih u najveći klub na plaži i na repeat puštala ovu vruću slasticu, uz potencijalni organizirani flash mob sa Chappellinom HOT TO GO! cheerleading koreografijom u stilu YMCA-a. Na prijedlog da odemo u klub, mami je interesantnije da odemo na, ironično, picu.
Dan 4. – Vidi me mama, odrasla sam!
Ležim na plaži, slušam Picture You i fali mi moja osoba. Nježnost ove pjesme grije dušu, ignoriram požudne stihove i samo slatko uživam. Pokrenut ću peticiju da ovo postane the pjesma za prvi ples na vjenčanju, a ne Lutka S.A.R.S.-a. Naked in Manhattan i Guilty Pleasure čine savršeni napaljeni spoj koji čežnju pretvara u sekstanje. U Goluždravosti na Manhattanu iznimno cijenim shout-out milenijalcima referencama iz pop-kulture: When I sing that Lana song, it makes you cry, / Mean Girls, we watch it every night, / and we both have a crush on Regina George – prodala, ja kupila. Dok slušam Guilty Pleasure za uho mi zapinje stih I fantasize what we would do, / and how would it taste? i glasom Austina Powersa si kažem: Chappell, you naughty, naughty girl! Fantaziram o paralelnom univerzumu u kojem je ova pjesma izašla kad sam se prvi put zaljubila, pa da mogu sneno misliti o toj osobi dok plešem s prijateljicama u klubu, nadajući se da nas na šanku neće tražiti osobne.
Dan 5. – Obračun
Dan provodim blago prehlađena, ali svejedno pod klimom, i hvatam se u koštac s punim šaržerom metaka zvanima Femininomenon, Casual, Coffee, Super Graphic Ultra Modern Girl i My Kink is Karma te mi je jedini zaključak da joj se ne bih voljela zamjeriti u romantičnom smislu. Svaka od ovih pjesama ima mi identičan zaključak, a to je: Je*em ti sve živo da ti je*em. U Femininomenonu me dosta zabavljaju uzvici poput: Dude, can you play a song with a fucking beat? i činjenica da je refren prezabavan za mrdanje glavom nalik igračkama psića u autu, iako su tekstovi strofa prikaz jeze nezadovolj(e)ne i u suštini tužne žene. Kad je radila Casual i Coffee, vrlo je dobro znala da ćemo ih svi slušati i u jednom trenu reći: same. Jao, kako boli shvaćanje prolaznosti takvih odnosa i naivno prihvaćanje istih, samo za taj privid bliskosti! Nadam se da su dobro svi koji su prošli tu fazu života, emoji ruku koje tvore srce.
Za početak, veliki paratekstni palac gore za naslov Super Graphic Ultra Modern Girl. Ovaj viralni TikTok hit i ikonični početni stihovi You know what they say, ‘Never waste a Friday night on a first date’ vrtjet će se još dugo u stilu #SELFIE The Chainsmokersa (onaj dugački dio prije Let me take a selfie) – ima nešto u recitiranju koje prelazi u đuskanje, kao neka izvrnuta, više camp verzija LiDraNa. Ovdje je vidljiv odmak od tugaljivih tonova prošlih dviju pjesama i prelazak na „ti ćeš mene, ma da ne bi, pogledaj šta nosiš na sebi” razinu, što podebljava vrhuncem osvete zvanim My Kink is Karma.
Bože, šta ti je sve rekla! Rijetko kad možeš čuti pjesmu koja je otvoreno ruganje, s doslovnom porukom „dabog da crk’o”: People say I’m jealous, but my kink is watching / you crashing your car ili It’s hot when you have a meltdown, / in the front of your house and you’re getting kicked out. Da sam njezin_a bivši_a partner_ica, bilo bi me strah sjesti u auto, tko zna tko to sve negdje sluša. Na kraju dana zadovoljno na terasi pijem ledenu pivu i shvaćam da možda nisam preoštra kad govorim o bivšima.
Dan 6. – Plot twist
Posljednju pjesmu namjerno sam ostavila za zadnji dan dnevnika, znajući da ću je slušati s najbližim prijateljima, a to je neizbježna Good Luck, Babe!. Vrtimo ovu pjesmu svakih pola sata i malo sramežljivo moram priznati da se osjećam kao da sam Emma Watson u filmu The Perks of Being a Wallflower, u onoj sceni gdje raširenih ruku viri iz auta u vožnji dok svira David Bowie. Rekla sam više puta i stojim iza toga, ali bridge desetljeća spojen s energičnim zadnjim refrenom i distorziranim outrom apsolutno tjera na divljenje, ali i divljanje:
When you wake up next to him in the middle of the night,
With your head in your hands, you’re nothing more than his wife,
And when you think about me, all of those years ago,
You’re standing face to face with ‘I told you so’.
Bol, bol, moja prevelika bol. Zamišljam ovu pjesmu kao platno prepuno rezova iz kojih curi krv, a ispod slike stoji naslov: Kada si odabrala biti heteroseksualna? Chappell progovara o patrijarhatu i heteronormativnosti iz pozicije nemoći, ljutnje i nepravde koja ulazi u pore svakog odudaranja od tradicionalnih, nametnutih standarda i nadam se da barem njezin glas, zajedno s glasovima tisuća i tisuća ostalih borkinja i boraca dopiru do onih kojima nije dozvoljeno slušati.
Dan 7. – I tako ispočetka
Gdje god i kad god se nađem, slušam sve spomenute pjesme. Razmišljam o naslovu The Rise and Fall of a Midwest Princess i pokušavam shvatiti što označava fall, jer jedino što čujem i vidim je rise. Draga moja [ime nesretne djevojke u tinejdžerskim danima], čitaš li ovo, nadam da je tebi Chappell ono što je nama bila Lana i da ćeš ostvariti sve što si naumila, barem u nekim realnim okvirima. Draga moja Chappell, čitaš li ovo, znaj da sam ponosna i zahvalna i da se nadam da ću jednog dana biti dio Osijeka na tvojem koncertu.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
