Činjenica da je dance glazba rođena u LGTB zajednicama čini se da je pala u zaborav, zbog čega Luis-Manuel Garcia ponovno oživljava tu vezu pregledom povijesti klupske kulture i njezinih queer korijena.
U rujnu 2013. godine velik je broj klubova, od Pariza, preko Tel Aviva do San Francisca, organizirao kampanju Promote Diversity, koja je služila kao humanitarna akcija prikupljanja novčanih sredstava za internacionalnu LGTB organizaciju All Out, a čitav je projekt nastao primarno kao reakcija na tada u Rusiji tek uvedeni zakon o zabrani homoseksualne propagande. Na pitanje zašto su uopće članovi klupske zajednice odlučili podržavati seksualne manjine, organizatori kampanje odgovorili su kako su: “Jednakost i tolerancija na svim razinama temeljne vrijednosti koje su klupska i glazbena scena uvijek podupirale.”
Takav stav i ne začuđuje s obzirom na to da je scena, iz koje su danas izrasli dance žanrovi poput disca, garagea i housea, usko bila vezana uz različite marginalizirane grupe, uključivši seksualne, ali i etničke i rasne manjine.
Pa ipak, ako je ta veza toliko značajna, kako to da se u današnje vrijeme opet trebamo podsjetiti na nju? Loren Granic, jedan od osnivača losanđeleskog queer party raja A Club Called Rhonda, tvrdi kako razlog leži u tome što je dance glazba u SAD-u postala mainstream, dok novu publiku tvori uglavnom heteroseksualna, bijela mladež, koja nije svjesna njezinih gay korijena. Zato je i bitno naglasiti ulogu koju je LGTB zajednica imala u njezinu formiranju, posebice kako bi se jednakost i raznolikost ponovno istakli kao temelnii ideali.
Drugi problem su omasovljenje i globalizacija klupske scene, koji su uzrokovali izbacivanje marginaliziranih grupa iz njezinih glavnih okvira te prebacili povijesni fokus više na bijelo, heteroseksualno i srednje klasno okruženje. Danas nam je ipak jasno kako ne postoji samo jedna povijest, već više njih, a te se alternativne priče mogu otkriti kroz arhivske dokumente koji otkrivaju što su oni manje moćni radili.
Njujorški disco i garage
Početkom 1970-ih u urbanom krajoliku New Yorka počeli su nicati maleni prostori koji su funkcionirali kao sigurna mjesta za queerove, primarno one afričko-američkog i latino-karipskog podrijetla, čija je okupljanja obilježavala glazba koja će kasnije postati poznata pod nazivom disco. Ovaj stil, koji je ime dobio po francuskoj riječi discothèque (koja označava noćne klubove u kojima se glazba pušta, a ne izvodi uživo), karakterizira mješavina soula, funka i latino glazbe s četverostrukim ritmom bubnjeva, a njegov se nastanak veže uz The Loft, niz privatnih tuluma koje je DJ David Mancuso organizirao u svome stanu na Manhattanu.
Njihova popularnost utjecala je na to da su i brojne druge diskoteke preuzele taj princip, da bi 1973. glazbeni kritičar Vince Aletti za časopis Rolling Stone napisao prvi članak o tom fenomenu, ističući crnce, Latino-Amerikance i homoseksualce kao hardcore publiku dance scene.
Kasne 1970-e rastuća će popularnost disco prenijeti iz undergrounda u mainstream, kada će sve više početi privlačiti heteroseksualnu publiku. To će razdoblje obilježiti i otvaranje mnogih namjenskih disco klubova, kao što je Studio 54, ali i počeci karijera brojnih disco zvijezda , poput Donne Summers ili The Bee Geesa.
Paradise Garage
Međutim, lako se povećavala količina disco glazbe na tržištu, tako je i njegova veza s queer, crnim i latino korijenima sve više slabila. Nju su ipak zapamtili kritičari disca u svojem homofobnom diskurz kasnih 1970-ih, kada je radijski DJ Steve Dahl organizirao masovno sakupljanje disco ploča, koje su na jednoj bejzbol utakmice bile dignute u zrak dinamitom.
Padom prodaje ploča, raskidanjem ugovora s izvođačima i zatvaranjem diskoteka postepeno je došlo do potpune propasti disco glazbe, koja je 1980-ih preživjela još jedino u disco-popu, new waveu i industrijalnoj glazbi. Ovakav je razvoj događaja posebno pogodio klupsku scenu, zbog čega su noćni klubovi u post-disco eri opet postali underground, a jedan je od najpoznatijih bio njujorški Paradise Garage, čiji je glavni DJ Larry Levan za svoju queer i etnički raznoliku publiku puštao mješavinu disco, R&B, soul i funk glazbe, koja će kasnije biti prozvana garage.
Čikaški house
Povijest house glazbe u Chicagu započinje s Frankiejem Knucklesom koji je, zahvaljujući preporuci već spomenutog Larryja Levana, postao DJ dance kluba The Waterhouse, namijenjenog primarno gay crnim i latino muškarcima. Njega je nakon odlaska zamijenio Ron Hardy koji je, uz još nekoliko producenata i DJ-a, postao jedan od osnivača house scene, čiji je zvuk svojom mješavinom disca, Italo disca, funka, hip-hopa i europskog electro popa bio razvijen uglavnom za queer klubove.
Kasnih 1980-ih house glazba zaprimit će mračnije i teže tonove te će se razviti u psihodelični pod-žanr po nazivom acid house, koji će poslije postati temeljem party scene u Velikoj Britaniji, čija je publika ipak bila bijela i heteroseksualna. Unatoč popularnosti u Europi, house će na američkom tržištu ostati nezamijećen, ali za razliku od disca neće umrijeti, već će se ponovno vratiti u alternativno okrilje queer dance scene.
”Trojica iz Bellevillea”
Detroitski tehno
Detroit se, za razliku od Chicaga, uvijek smatrao gradom srednje klase i manjih seksualnih različitosti, čija je tehno scena 1980-ih izrasla zahvaljujući crnoj populaciji zaposlenoj u tamošnjoj automobilskoj industriji, a obilježili su je Derrick May, Juan Atkins i Kevin Saunderson, poznatiji kao Trojica iz Bellevillea, svojim futurističkim zvukom nastalim pod utjecajem elektronskog funka i sintesajzera. Pisac i povjesničar glazbe Carleton Gholz smatra kako tvrdnje o heteroseksualnosti detroitske glazbene scene ipak nisu u potpunosti točne, te ističe da je DJ-a Morris Mitchell već početkom 1970-ih u Detroitu puštao disco glazbu, da bi kasnije postao jedan od osnivača True Disco Productionsa, grupe zadužene za tulume u kavani Chessmate, koja bi preko vikenda postala gay klub.
Tako su stariji homoseksualni pioniri disco scene, predvođeni Kenom Collierom, otvorili prostor za tehno scenu, i to u vrijeme dok je ona bila duboko rascijepljena na osnovi seksualnih i rasnih razlika. Ta je podjela 1980-ih ipak bila smanjena, ali značaj generacije crnih, gay DJ-a iz povijesti detroitske tehno glazbe gotovo je uvijek izostavljen, unatoč tome što su oni djelovali do ranih 2000-ih, nakon čega je uslijedila nova generacija queer plesača, producenata i promotora koji scenu vode još i danas.
Acid house i rave
Za razliku od SAD-a, 1970-ih godina disco je u Velikoj Britaniji imao razmjerno straight, bijelu publiku iz radničke klase, koja je stvorila plodno tlo za razvitak acid housea kao pravog (inter)nacionalnog fenomena. Sredinom 1980-ih on je iz Chicaga bio prenesen u Manchester, a potom i u London, gdje se po prvi puta javio u gay klubu Heaven, da bi kasnije bio otvoren još niza mjesta gdje se svirao isključivo acid house.
Unatoč tome što niti jedan od tih prostora njih nije bio specifično gay klub, ipak su svi bili otvoreni i za homoseksualnu populaciju, sve dok između 1988. i 1992. nije došlo do oštrog razdvajanja homoseksualnog i heteroseksualnog noćnog života, uzrokovanog krizom AIDS-a i anti-gay zakonima konzervativne vlade.
Kako bi izbjegli pritisak policije, mnogi su klubovi počeli organizirati tulume u skladištima i drugim alternativnim lokacijama, što će 1988. godine postati temeljem Drugom Ljetu Ljubavi, razdoblju procvata rave kulture i njezine internacionalizacije, koja će ljubav i slobodu postaviti kao svoje temeljne vrijednosti, ali usprkos tome neće mijenjati tradicionalnu seksualnost i rodne uloge.
Početkom 1990-ih rave će prijeći Atlantik i nastaniti se u New Yorku i Torontu, ali će za sobom povući i seksualnu podijeljenost, pa će američku publiku isto tako tvoriti uglavnom heteroseksualni, bijeli muškarci iz predgrađa. Ta će razlika zahvatiti čak i Chicago, čija će se house scena tijekom 1990-ih ipak početi preklapati s rave scenom te tako u nju uključiti i seksualno te rasno raznolikiju publiku.
Dosad iznesena povijest disco i post-disco ere samo djelomično zahvaća čitav niz mnogobrojnih scena i žanrova koji tvore povijest elektronske glazbe. Uz to postoji i čitav niz drugih povijesti marginaliziranih grupa, koje se ne mogu s lakoćom uklopiti u dominanti narativ, zbog čega se trebaju pomno proučiti.
Scena iz film ”Paris is Burning”
Drag balovi
Jedna od takvih priča je i povijest balskih dvorana, koja spaja glazbu, ples, izvedbu, umjetnost, modu i osobni ponovni pronalazak. U njezinom srcu nalazi se drag bal kao kombinacija izbora ljepote, modne piste i plesnog natjecanja ukorijenjenog u povijesno-marginaliziranu trans zajednicu. Počeci kulture balova sežu još u harlemsku renesansu 1930-ih godina, kada su plesovi pod maskama omogućavali zaobilaženje striktnih njujorških zakona protiv cross-dressinga i plesanja s osobom istog spola.
Tijekom 1970-ih pripadnici scene drag balova organizirali su se u tzv. kuće, odnose timove koji bi zajedno nastupali, uvježbavali koreografije, a često čak i živjeli zajedno. Dvadeset godina kasnije tu će scenu popularizirati kultni dokumentarac Jennie Livingston Paris is Burning, njegova analiza koju će Judith Butler napisati kao dio svoje teorije rodne performativnosti, ali i Madonnin dance hit Vogue, nazvan tako prema vrsti plesa amblemskoj za ovu kulturu.
Scena iz film ”Paris is Burning”
Drag balovi postali su živuća arhiva post-disco glazbe, ali i izvorište novih stilova plesnih pokreta, kao što su primjerice oni u skoro svim današnjim R&B i pop spotovima, ali i glazbe, pa je tako početkom 1990-ih scena razvila svoju vrstu intenzivnog housea, koju će ovjekovječiti The Ha Dance, klasik grupe Masters at Work, i kasnije postati posebni žanr pjesama pod nazivom ha tracks.
Povijesno su ovakvi događaji bili primarno domene etnički manjinskih queerova, kojima je scena davala prostora za društvenu istaknutost i kulturalni autoritet. Drag balovi tako postaju mjesta prepoznavanja inače društveno marginalnih grupa, koji natjecateljskim elementima preuzetim iz izbora ljepote, poput tijara i trofeja, zadobivaju status suprotan omalovažavanju u svakodnevnom životu.
Circuit partyji
Nasuprot manjim događajima, kao što su drag balovi, postoje i masivne manifestacije za dominantno bijele, homoseksualne muškarce, kakvi su i circuit partyji, izrasli iz zabava organiziranih u gay odmaralištima diljem istočne obale SAD-a nakon Stonewall pobuna iz 1969. godine. Tijekom 1980-ih, ovi su tulumi postali masovni, cijelonoćni dance događaji u svim homoseksualnim turističkim destinacijama i brojnim gradovima od New Yorka do Montréala, a glazba koja se na njima puštala je uglavnom bila hard house, tribal house i trance.
Mnogi autori ovakve događaje nazivaju gay raveom, što je samo djelomično točno zbog toga što se fokusiraju isključivo na seksualne identitete, ali i zato što ih karakteriziraju visoka razina profesionalizacije i komercijalizacije, sa sponzorima kao što su tvrtke za duhan i alkoholna pića, ali i proizvođači kondoma, gay pornografije i seks igrački.
Za mnoge queerove, ovakva događanja predstavljaju mainstream bijelu, homoseksualnu kulturu, koja često isključuje identitete koji se ne uklapaju u taj „normalni“ način gay postojanja. Unatoč tome, oni svoju zarade često doniraju brojnim HIV/AIDS istraživanjima, zajednicama koje podražavaju seksualno zdravlje i drugim LGTB organizacijama, čime funkcioniraju kao važna mjesta za očvršćivanje zajednice, seksualni odgoj i politički aktivizam.
DJ Sprinkles
Deep house u Midtown Manhattanu
Terre Thaemlitz je 2009. godine, pod imenom DJ Sprinkles, objavila album Midtown 120 Blues, čiji naslov upućuje na četvrt crvenih svjetiljki u Midtownu, mjestu za okupljanje seksualnih radnika i trans osoba, kao i 120 udaraca po minuti, koliko broji spori tempo njujorškog deep house zvuka iz 1990-ih. Producentica, esejistica i politička aktivistica, Thaemlitz je svoj rad započela kao obožavateljica tehno i disco glazbe u rodnom Missouriju, od kuda se u New York iselila zbog nasilne homofobije.
Međutim, tehno klubovi u New Yorku su uglavnom bili opresivno bijeli i heteroseksualni, za razliku od house scene koja je ipak više podržavala rodnu i rasnu raznolikost. Svoju vlastitu glazbu počela je producirati početkom 1990-ih, u razdoblju osobne krize, ali i vremenu koje nije bilo povoljno niti za druge gradske otpadnike, zbog toga što je Disney kupio spomenutu 42. ulicu poznatu po prostituciji. Mnogi seksualni radnici bili su prisiljeni odseliti, a tu tugu i samoću odražava i Thaemlitzin album, koji nam pokazuje kako dance može proizlaziti iz borbe, nepravde i očajanja.
Jennifer Cardini
Lezbijski clubbing u Parizu
U većini su gradovi muškarci bili ti koji su dominirali queer dance scenom, ali Pariz u toj statistici od kasnih 1990-ih predstavlja značajnu iznimku zbog toga što su žene počele imati važne uloge u elektronskoj glazbi kao DJ-ice, promotorice, zaposlenice u barovima i obožavateljice. Ključna umjetnica koja je proizašla iz ove scene je Jennifer Cardini, koja je svoju karijeru započela u lezbijskom klubu Le Pulp, važnim za promoviranje ženskog sudjelovanja u pariškoj elektronskoj kulturi.
Klub je svoja vrata držao otvorenim ne samo za lezbijke, već i za pripadnike drugih seksualnih, etničkih i klasnih skupina, a u deset su godina djelovanja iz njega proizašle brojne queer DJ-ice. Iako je zatvoren 2007. godine, na sceni se već bio javio znatan broj drugih klubova i kolektiva, koji nažalost pate pod pritiskom rastućih cijena imovine i operativnih troškova, posebice u La Marais, pariškoj povijesnoj gay i lezbijskoj četvrti.
Brenda Fassie
House i kwaito u Johannesburgu
Queer scena razvila se i u najvećem gradu južne Afrike, čemu svjedoči Lerato Khati, menadžerica više diskografskih kuća, na koju su utjecali čikaški house i televizija, a 1990. godine prisustvovala je svom prvom raveu, u vremenu kada je bilo prilično riskantno deklarirati se kao nešto drugo osim kao heteroseksualac.
Prijelomni trenutak bio je kada se Brenda Fassie, Kraljica Kwaita, izjasnila kao biseksualka, što je djelomično pomoglo vidljivosti queerova u području Johannesburga. Od tih se godina mnogo toga promijenilo, većina je klubova nestala, a iako danas postoji veći broj homoseksualaca na ulicama, lezbijke su još uvijek žrtve brutalnog nasilja.
Loren Granic i Gregory Alexander
A Club Called Rhonda u Los Angelesu
Od 2008. godine ovaj losanđeleski klub djeluje kao seks pozitivno i queer nastrojeno, multietničko mjesto odano onome što njegovi organizatori, Gregory Alexander i Loren Granic, nazivaju „poliseksualnim teškim partijanjem.“ Obojica su smatrali kako gradu nedostaje prostor u kojem homoseksualci i heteroseksualci neće biti toliko razdvojeni, već potaknuti na druženje, zbog čega se i zalažu za nepostojanje dress codea, predrasuda i nasilja, ali se u svom radu i dalje često susreću s brojnim problemima i različitim kulturalnim šokovima.
Kao svoje uzore navode velik broj različitih promotora i klubova, što samo upućuje na još veći broj priča o seksualni i kulturi dance glazbe koje bi se mogle ispričati, od Toronta, preko San Francisca, do Berlina i istočne Azije.
Unatoč važnosti koju su queerovi imali za povijest dancea, seksualna različitost nije zastupljena u medijima vezanim uz elektronsku glazbu, čiju publiku tvore bijeli heteroseksualci, koji njezinih queer korijena neće biti svjesni, što je djelomično posljedica mainstreama, ali i nazadovanja seksualnih prava u brojnim državama, od kojih je Rusija samo jedan od primjera. Stoga ne začuđuje što je većina DJ-a, promotora i producenata intervjuiranih za ovaj tekst potvrdila opadanje otvorenosti i u klupskoj sceni, a čitava industrija još je uvijek stroga prema ženama, posebice queer umjetnicama.