Nakon što je književni kritičar, pjesnik i suradnik ljubljanskog Radio Študenta Muanis Sinanović u svom tekstu Sensual Seduction objavio isječke iz e-mail korespondencije književne kritičarke Anje Radaljac i predsjednika slovenske ispostave PEN Centra Evalda Flisara, u slovenskim se medijima intenzivirala rasprava o seksističkim, ali i drugim diskriminatornim i izrabljivačkim praksama na tamošnjoj književnoj i kulturnoj sceni.
Naime, Flisar se u prepisci opetovano obraća Radaljac na (blago rečeno) vrlo neprimjeren način, komentirajući u više navrata njezin izgled, vezu s partnerom i privatni život, a u trenutku kad mu ona to prigovori, njegov ton postaje ljutit, pa i prijeteći. Nedugo potom Radaljac će dobiti obavijest o otkazivanju ranije dogovorene suradnje s časopisom Sodobnost, čiji je Flisar urednik. Dok predsjednik slovenskog PEN-a u svojoj reakciji tvrdi da se samo šalio, pa i komplimentirao kritičarku (odgovor Radaljac možete pročitati ovdje), stranica Air Beletrina pokrenula je peticiju za Flisarevu ostavku.
Povodom ovog slučaja oglasile/i su se mnoge/i autor/ic/e i viđene osobe iz kulturnog i književnog polja (nove reakcije pojavljuju se više puta dnevno), a mi smo razgovarali s osobom koja je naizravnije implicirana, Anjom Radaljac. Ona za Vox Feminae govori o pojedinostima ‘slučaja Flisar’, ali i institucionaliziranom seksizmu i strukturnim nejednakostima u književnom polju, te, ne manje važno, zašto se odlučila javno progovoriti o ovim problemima.
Ovih dana pokrenuta je peticija za odstupanje Evalda Flisara s pozicije predsjednika slovenskog PEN centra nakon što je objelodanjena njegova korespondencija s tobom, u kojoj niže seksističke izjave koje prerastaju u seksulano uznemiravanje. Možeš li, u kratkim crtama, kao osoba koja je na najdirektniji način inovlvirana u cijeli ‘slučaj’, za čitateljstvo u Hrvatskoj predočiti o čemu se radi? Kako je došlo do prepiske s Flisarom, i kako je uznemiravanje počelo i teklo?
Kao kritičarka sam od početka godine sporadično surađivala s Evaldom Flisarem, odgovornim urednikom časopisa Sodobnost, koji ujedno obnaša i dužnost predsjednika slovenskoga PEN-a. Tada je u komunikaciji sa mnom više puta koristio seksističke i patronizirajuće tonove, na poslovnom sastanku me, recimo, pitao o pojedinostima mojega partnerskog odnosa, a pritom je i često naglašavao da ću morati početi pisati drugačije, manje kritično, jer inače „neće biti dobro za mene“. Imala sam osjećaj da se ponaša seksistički i patronizirajuće.
Kad je kasnije (u lipnju ove godine) tražio moj portret za objavljivanje uz kritiku, napisao mi je da sam na fotografiji seksi i da se to od mlade intelektualke, kritičarke, spisateljice i „bog zna što sve još“ i očekuje. U mojem zajedljivom, iznenađenom odgovoru, naime da nisam znala da intelektualke moraju biti seksi, previdio je sarkazam i jêd, te je napisao da intelektualke apsolutno moraju biti baš takve, jer je to muškarcima super.
Kasnije mi se javio e-mailom s uputama da u njegovo ime nešto prenesem svojem partneru, Aljažu Krivcu, koji je baš tih dana primio nagradu za kritiku. Flisar i Krivec bili su, još i prije nego što sam za Sodobnost sama pisala, duže vremena suradnici (odgovorni urednik-kritičar) i više su puta, baš preko te e-mail adrese, i komunicirali, zbog čega mi je ova zamolba izazvala neugodan osjećaj. Flisara sam preusmjerila na Krivčevu e-mail adresu, a on mi je odvratio: „Zar više ne govorite, sad kad je dobio nagradu?“. Na to sam se, osobito stoga što je Flisar ranije uporedo ocjenjivao moj i Krivčev rad (u korist Krivca), osjetila neugodno, i zato sam mu u tom trenutku rekla, da se zbog nekih njegovih izjava ne osjećam ugodno i da smatram kako zaslužujem da u komunikaciji sa mnom bude profesionalan. Na to mi je otpisao: „Ah, za Boga miloga! Nakon dvadeset godina života u Londonu, gdje su suradnici doista suradnici te ujedno nužno i prijatelji, dogodi mi se to što si napisala ispod, da ne povjeruješ. U nastavku ćeš me vjerojatno optužiti za seksualni napad! I to poslije sve naklonosti koju sam pokazao prema tebi, i nakon svega što sam pokušao uraditi za tebe. Ne preostaje mi drugo, nego da se maknem iz tog cirkusa. Sorry.“
Sljedećeg dana je i službeno prekinuo sve, od ranije pismeno dogovorene, poslovne suradnje. Nakon razgovora s kolegama iz struke te posjete odvjetniku odlučila sam da, s obzirom da i inače pokušavam pisati iz feminističke-queer pozicije, nakon toga naprosto ne mogu šutjeti. Rekla sam si da se ne radi o usamljenom slučaju, i nisam htjela biti jedna od onih koje u takvim situacijama jednostavno šute. Kolega Muanis Sinanović preuzeo je na sebe odgovornost za prvi objavljeni tekst, u kojem je predstavio situaciju i k tomu upozorio da se, zapravo, radi o modusu operandi književnoga polja. Da ima(mo) pravo pokazali su i Flisarevi odgovori: on je slučaj banalizirao do stupnja ‘šale’, čak ‘neuspjelog komplimenta’ i posve porekao da postoji dokaziva veza između moga prigovora i prekida suradnje. Do nje je jednostavno došlo prebrzo (njegova poruka da se namjerava „maknuti iz tog cirkusa“ uslijedila je nakon sat vremena, a obavijest o otkazivanju suradnje sutradan) i, s obzirom na prethodnu komunikaciju, teško je očekivati da bi joj u pozadini moglo biti bilo što drugo. Stanje je trenutno takvo da Flisar ostaje pri svome: nije spreman preuzeti odgovornost, štoviše, niti ne priznaje problem. Mislim da je to ono što je najproblematičnije.
Mogu se čuti pojedini komentari prema kojima fokus na samoga Flisara i agitiranje da on podnese ostavku ostavljaju netematiziranim problem strukturnog seksizma na kulturnoj sceni. Ipak, čini mi se da je pozicija predsjednika nacionalne ispostave PEN-a strukturno upravo vrlo ‘obilježena’, i da bi intervencijana tom mjestu bila neodvojiva od problematiziranja širega konteksta.
Kakva su tvoja iskustva, kao mlade autorice i kritičarke, u kojoj mjeri osjećaš da je seksizam ugrađen u same strukture na kojima počiva književno i kulturno polje? Je li Flisar u tom smislu ‘samo’ simptom?
Svakako bih se složila s tvrdnjama iz prvog dijela pitanja. Da, smatram da je pozicija predsjednika slovenske ispostave PEN-a nesumnjivo funkcija duboko usidrena u ovo književno-kulturno polje i da valja adresirati i taj aspekt želimo li problem rješavati sistemski, veći je problem to što se sva medijska pompa preusmjerila na peticiju, s čime je pak slučaj sveden na stajališta iznesena u peticiji i na ono što je u njoj naglašeno. Peticija prije svega ističe jednu seksističku opasku, ali ne i prekid dogovora o suradnji, potom trajni način govora, problem patronizacije, svođenje poslovne suradnje na privatno „pružanje usluga“ (ili njihovu razmjenu?), podozrivi odnos koji se na ovakve načine uspostavlja spram prekarnih radnika, itd.
Osobno svakako smatram da je književno i kulturno polje kod nas premreženo hijerarhijskim odnosima, odnosima moći – ne samo onima koji se temelje na seksizmu, ali i na njima. Osjećam da su žene kod nas opterećene svim onim kategorijama koje i muškarcima predstavljaju prepreku (npr. mladost, društveni status, čak porijeklo – npr. društveno, pokrajinsko, i sl. – status prekarnog radnika, status samozaposlenog u kulturi), ali su i dodatno određene kategorijom spola, a ona, čini mi se, prethodi drugima.
Recimo, kolegica koje se bavila statistikom prevođenja slovenske književnosti na strane jezike povjerila mi je da je među prevedenim djelima donedavno bilo (ne znam je li došlo do neke promjene) samo 3% autorica i 97% autora; razlike u broju objavljenih naslova nipošto nisu tako ogromne. Slično je npr. kod dodjeljivanja spisateljskih stipendija i rezidencija, većinu dobivaju muškarci, što znači da su muškarci u neusporedivo boljem položaju po pitanju stvaranja poslovnih veza, prepoznatljivosti svog imena, plasiranja u inozemstvu i sl., te da su, naprosto, priznatiji i bolje plaćeni za vlastiti rad. U našim nastavnim planovima govori se manje-više samo o muškarcima, a spisateljice i pjesnikinje i danas nailaze na velike poteškoće ako se žele priključiti npr. PEN-u. Mnoge su bile odbijene bez obzira na očigledne uspjehe kod nas i u inozemstvu. Takav je recimo slučaj s Tajom Kramberger. I sve to, to sistemsko onemogućavanje, svakako se izravno raspoznaje u vezama koje muški kolege na profesionalnoj i privatnoj razini uspostavljaju spram kolegica. Da, Flisar je ‘samo’ simptom i to mi se čini poprilično tragičnim.
Osim što denuncijacije vlastitog seksizma i seksualnog uznemiravanja proglašava za ‘hajku’, u svojoj reakciji na inkriminirajuće tekstove Flisar ponavlja kako se – šalio. On, naprosto, ne vidi u čemu je problem, budući da svoje izjave smatra izrazom dobrohotnog humora. Čini mi se da je proglašavanje kritike seksizma hirovitim gunđanjem ili histeričnim pražnjenjem onih (najčešće, žena) koje/i nemaju smisla za šalu jedno od temeljnih uporišta njegove reprodukcije. Je li ovakva retorika i inače raspoznatljiva u književnom životu?
S tim se ne bih mogla više složiti. Da, banaliziranje, ekspresno odbacivanje kritike seksizma, svođenje seksizma na šalu, sve su to, dakako, mehanizmi putem kojih se seksizam ne samo konzervira, nego, kroz ponavljanje, također i jača. Što se tiče mog odgovora na to je li takva retorika prepoznatljiva u književnom prostoru: mislim da je najveći problem s kojim se suočavamo na ‘slovenskoj književnoj sceni’ zapravo u tome da su nekako na djelu dva načina govora. Jedan je javna, načelna, teorijska razina: na toj se razini svi, očigledno i Flisar, koji se u posljednjim izjavama čak proglašava borcem za ženska prava, slažemo: žene su zapostavljane, treba im dati jednakopravnost, jednake mogućnosti, itd. No, tu je također i druga razina, razina realnog djelovanja, gdje, kako su mi povjerile kolegice iz književnog polja, zapravo vlada sve prije nego jednakost. Gore navedenim strukturnim poteškoćama (što će reći onemogućavanju na ravni političkog sustava) apsolutno se pridružuje onaj način govora, ono postupanje sa ženama, čiji je ‘simptom’ slučaj s Flisarem.
Kolegice su mi navodile i slučajeve fizičkoga seksualnog napastvovanja, a bez daljnjega i svakodnevnog verbalnog napastvovanja i uspostavljanja razlike među muškim i ženskim strukovnim radnicima iz područja. Žene koje se tome odupiru nerijetko ostanu bez svog položaja, vidi ih se kao problematične, kao nepogodne za suradnju, itd.
Ova je situacija posebno zamršena: deklariramo se kao feministi, kao borci za prava žena, za jednakopravno društvo, a na svakom koraku svjesno njegujemo krajnje šovinističko društvo. Budući da je na pravnoj ravni sve uređeno, djelovati protiv takvog šovinizma iznimno je teško, događa se da se borimo s vjetrenjačama. Još je gore to što se u široj javnosti prepoznaje samo taj javni, izvanjski diskurs, prema kojem svi živimo u jednakopravnosti. Tako smo mi, feministkinje i feministi, često viđeni kao ‘histerični’, ‘sitničavi’, ‘problematični’… jasno je da je tomu tako zato što ugrožavamo postojeće društvene odnose – a to i jest to. Te je odnose potrebno srušiti. Dakako, možemo si predočiti da smo od stanja lišenog dominacije još uvijek poprilično udaljeni.
Nedavno je na portalu Vox Feminae objavljen tekst o tretmanu autorica u izborima za književne nagrade na BCHS jezičnom području. Kakvo je stanje na tom planu u Sloveniji? Prvi pogled na liste dobitnica i dobitnika glavnih književnih nagrada u Sloveniji (kresnik, Jenkova, Stritareva, Rožančeva…) otkriva puno bolju rodnu izbalansiranost nego u većini drugih zemalja regije, no postoje li određene, možda suptilnije, diskriminacijske prakse?
Recimo, vladaju li očekivanja da autorice trebaju pisati u određenim formama i žanrovima, dok drugi ostaju rezervirani za autore? Među ostalim, autorice su izrazito zastupljene među dobitnicima/dobitnicama Stritareve nagrade (za kritiku), što možda i nije očekivano na prvu loptu, ali ih, s druge strane, gotovo nikako nema među onima Rožančeve (za esejistiku) ili kresnika (za roman).
Zasigurno, nekako ‘podzemno’, nije da bi itko to izrekao, postoje ‘žanrovi’ koji nisu primjereni ženama. Kresnika su dosad primile samo dvije žene, ženski se romani svakako manje prevode, i zapravo nemamo niti jedne masovno čitane, istinski etablirane kvalitetne autorice. Imamo pojedinačne autorice koje pišu ‘žensku prozu’ ili su pak ‘čitljive’, ali istinski dobre, na širem prostoru etablirane prozaistkinje nemamo. Još uvijek mi se čini neprihvatljivim da prošle godine kresnika nije dobila Katarina Marinčič, koja je napisala doista izvrstan roman, gotovo pa ‘instant klasik’. Nagradu je umjesto toga dobio jedan od najetabliranijih autora, a koji ipak, po mome mišljenju, nije ni približno istog formata, da se tako izrazim, kao Marinčič.
Slično je i s Rožančevom nagradom (za najbolju esejističku zbirku), dosad ju je primila jedna jedina žena. Žene dobivaju nagrade za pjesničke zbirke, možda i stoga što tih nagrada ima više, dok za roman i esejistiku imamo samo po jednu. Mislim da su ove nagrade zato bolji pokazatelji stvarnoga stanja – kad god moramo nužno odabrati ‘najbolje’ odabrat ćemo, naravno, muškraca, čak i ako objektivno gledano nije najbolji.
Zanimljiva je i Stritareva nagrada za perspektivnog kritičara, koja je više puta dodijeljena ženama. Istina, u kritičarskom je fahu nesrazmjerno više žena nego mušakraca, tako da je i ova ‘jednakopravnost’ nekako varljiva – žene su je dobivale jer naprosto doista imaju izrazitu brojčanu nadmoć. A nagrade svakako jesu jedan od onih mehanizama putem kojih se stvara kanon: hoćemo li, doista, za 150 godina moći pogledati unatrag i reći da smo birali drugačije nego naši prethodnici? To je ono o čemu sam govorila iznad, žene su na papiru jednako vrijedne, a naš položaj u praksi nije ništa drugačiji nego što je bio. Drznula bih se čak tvrditi da je možda i slabiji, nekoć je barem bilo evidentno protiv čega se treba boriti, a sad je na pravnoj ravni, na papiru, već sve izboreno. No ništa se nije promijenilo.
U kojoj mjeri seksizam na književnoj sceni olakšavaju i reproduciraju druge strukturne, recimo klasne i kastinske nejednakosti? Jedna od prvih činjenica koja mi je pala u oči kad je u pitanju odnos između Flisara i tebe jest to da je on predsjednik ispostave jedne međunarodne organizacije, koja u velikoj mjeri odlučuje o raspodjeli novca u književnom polju, dok si ti, vlastitim riječima, „samozaposlena u kulturi“, tj. kulturna radnica bez stalnog zaposlenja.
Vidiš li možda potencijal u (samo)organiziranju nezaposlenih, poluzaposlenih i nesigurno (prekarno) zaposlenih kulturnjaka, kako bi se kontriralo različitim strukturnim nejednakostima, diskriminacijama i tlačenjima?
Svakako. Kao što sam i ranije kazala, odnosi moći međusobno su povezani, dopunjuju se i podupiru. Tlačenje žene je, kako bi mogla reći gotovo s Beauvoir, samo je prvo od tih tlačenja, kojem je osoba nužno podvrgnuta i koje ni na koji način ne može izbjeći; dakle, tlačenje na osnovi spola. Međutim, u našem prostoru bez sumnje postoji i izrazito snažno tlačenje mlađih, egzistencijalno ugroženih kulturnjaka, intelektualaca, učenjaka, umjetnika… Poznati su mi brojni primjeri mlađih autor/ic/a, koji/e se nisu mogli/e učlaniti u DSP (Društvo slovenskih pisateljev, slovenski ekvivalent HPD/DHK – op. D.K.), PEN.
Bez posla smo, a kad posao ipak dobijemo, s nama se nerijetko postupa patronizatorski i s nepovjerenjem, naš diskurs i teorijska ishodišta, koja su mjestimice radikalno drugačija (kako se, rekla bih, pokazuje i u slučaju s Flisarem), što je meni osobno najspornije i najneprihvatljivije, kao drugačija se nerijetko i otpisuju i diskreditiraju. Naši nadređeni često uspostavljaju hijerarhijske odnose prema nama, u smislu da se općenito predstavljaju, kako to čini recimo Flisar u ovome slučaju, kao naši dobročinitelji. Kao mladi ljudi često smo gurnuti u poziciju da moramo prihvatiti diskurs i ‘pravila igre’ koja nam se nameću. Budući da smo uistinu u egzistencijalno nemogućim položajima, nemamo manevarskog prostora da postanemo autonomni. Slične se diskreditacije događaju i unutar ‘klika’, tj. ‘krugova’ na sceni.
Premda je slovenska knjižvna scena mala, nipošto nije homogena: sudionici se učestalo upuštaju u prepirke, djeluju na pozadini osobnih zamjeranja i preferenci, stupaju u incestuozne odnose; onaj koji ima najveću društvenu moć u najboljem je položaju. Prije svega mi se čini da je taj prostor sve manje prostor slobode izražavanja i dijaloga. Ironično je da upravo oni koji su na poziciji moći svoju poziciju pravdaju pozivanjem na ‘vlastito mišljenje’, na ‘vlastito viđenje’ stvari, i tamo gdje posve očito krše svaku mjeru prihvatljivoga.
Najveći problem koji zadaje ‘samoorganiziranje’ koje spominješ vidim u tome da smo mi, kulturnjaci, koji djelujemo u tim prekarnim odnosima, posve iscrpljeni: radimo tu i tamo, da napabirčimo (ili ipak ne) za preživljavanje i nemamo ni emocionalnog, a kamoli financijskoga kapitala za takve podvige. To zacijelo vodi u neku vrstu apatije, koja obnavlja iste odnose, što je dakako začarani krug. A zapravo ni ne znam kako bi se na pravnoj, državnoj ravni mogla ustanoviti takva organizacija, kako bi djelovala: problem sličnih udruženja često je u tome da nemaju nikakve stvarne izvršne moći. I eto nas opet tamo: kod nemoći.
Peticiju za ostavku Evalda Flisara možete potpisati javljanjem na e-mail adresu urednistvo@airbeletrina.si.
Anja Radaljac je književna i kazališna kritičarka, prozaistkinja (2014. je u nakladi kuće LUD Literatura objavila romaneskni prvijenac Polka s pješčanim bankinama [Polka s peščenih bankin]), vremenom počinje raditi i kao prevoditeljica. Za vrijeme studija surađivala je s Trubarevom kućom književnosti (Trubarjeva hiša literature) kao programska suradnica, kreatorica književnih događanja i moderatorica.
—–
Dinko Kreho, književni kritičar i publicist, član je uredništva bivšeg dvotjednika Zarez (sad zarez.hr) i suradnik književnog kluba Booksa. Jedan je od kreatora i voditelja programa Književni budoar u Booksi. Redovno objavljuje na portalu booksa.hr, u tjedniku Novosti i na Trećem programu Hrvatskog radija. Živi i radi u Zagrebu.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
