Kad sam se uključila u rad ARK-a mi smo mislili da gradimo alternativne institucije. Mislim da u tome ipak nismo uspjeli." Zašto misliš da u tome niste uspjeli? Mlađim generacijama aktivista jasno je da je ARK bio važan za razvoj velikog broja nevladinih udruga i organizacija za razvoj civilnog društva koje postoje i danas. Na neki način ARK je razbacao sjemena aktivizma u različitim smjerovima i područjima, u osnivanju nekih organizacija poput Centra za ženske studije sudjelovala si i sama.
Naravno, kad tako postaviš stvari, kad pogledaš koliko danas ima organizacija i inicijativa koje svoje korijene vuku iz ARK-a, onda ne izgleda primjereno govoriti o neuspjehu. Moguće je da je pretjerano govoriti o nekom kolektivnom neuspjehu, možda je riječ naprosto o mojim sasvim osobnim razočaranjima. Ponekad bih radije da sam u to vrijeme više pisala, a manje da sam se bavila organizacijskim peripetijama kao što su međuljudski odnosi (ili ne-odnosi) ili pronalaženje novca za stanarine, kasnije i za plaće. No, pazi, Centar za ženske studije ne treba smatrati organizacijom koja je proistekla iz ARK-a. Njegovi su korijeni u ženskim organizacijama iz osamdesetih, a samo neke među njima, to jest neke od žena koje su u njima sudjelovale, bile su i među osnivačicama Centra za ženske studije 1995. godine.
Osim ”Neispričane povijesti” koja je izišla povodom dvadesetogodišnjice ARK-a, za povijest aktivizma devedesetih, posebno feminističkog aktivizma, nezaobilazne su i knjige Aktivistkinje – kako opismeniti teoriju i Žene obnavljaju sjećanja. Ako se dobro sjećam, moja procjena značaja mirovnog i feminističkog aktivizma u prilozima koje sam dala za te dvije knjige nešto je optimističnija. Vrlo sam svjesna da me je cijelo to razdoblje u bitnome oblikovalo, da sam izborima koje sam u to vrijeme napravila postala osoba kakva sam danas. Čime sam nekad više, a nekad manje zadovoljna. U svakom slučaju, drago mi je čuti da mlađe generacije aktivista i aktivistica uzimaju u obzir ono što smo mi radili devedesetih.
I danas tvoja mejl adresa je na zamir.net-u, je li taj „suvenir” nostalgični podsjetnik na „nježne godine” tvojeg aktivizma?
Da, još uvijek čuvam tu adresu iako već nekoliko godina povremeno moram objašnjavati da ne radim za Zamir, nego da je riječ o zaostatku iz vremena kad domene nisu bile nužno vezane uz mjesto gdje radite, da je u to vrijeme nastavak ”zamir.net” bio isto što je danas, na primjer, ”gmail.com”. Stvarno je krajnje vrijeme da promijenim adresu.
Iako si bila i ostala aktivistica, u tvojem pisanju nema otvorenog izražavanja ideologije, naklonjenija si propitivanju duševnog krajobraza, tuđeg i vlastitog..
U mom pisanju najčešće nema eksplicitnog zauzimanja nekog ideološkog stava. No, prošlo je sad već prilično vremena otkako je moj aktivizam donekle ustuknuo pred profesionalnim bavljenjem civilnim društvom. Povremeno odlazim na neke prosvjede ili događanja, ali nisam aktivno uključena u njihovo organiziranje. Posljednjih nekoliko godina radim kao konzultantica na projektu tehničke pomoći organizacijama civilnog društva, u zemljama koje koriste pretpristupnu pomoć EU-a. Ali to je jedna druga sfera mog života. Kad je riječ o literaturi, onda sebi dopuštam promatrati stvarnost iz raznih uglova i čuditi se, no ideje koje branim i zastupam kao političko biće ne želim nužno trpati u prozu ili poeziju.
Naravno, neminovno je da svoje osobno iskustvo, svoj mirovni, feministički i LGBT aktivizam, koristim kao materijal u svojim tekstovima. Na isti način na koji koristim i neka druga, sasvim osobna iskustva.
Zašto imam osjećaj da se svih ovih godina ne uspijevaš fokusirano bavit književnošću?
Osjećaj te ne vara, ja se pisanjem bavim ciklički. Relativno sam kasno, da tako kažem – ušla u književnost. Negdje ‚95 ili ‚96 objavljivala sam u Quorumu, a onda mi je trebalo nekoliko godina da pripremim prvu zbirku poezije. Jednom godišnje bih počinjala pisati roman, ali obično ne bih daleko odmakla. Onda mi je kliknulo da od neuspjelih romana, može nastati nešto drugo i tako su nastale neke relativno uspjele pjesme i kratke priče. Jedna od pjesama koja je tako nastala je „Ulicama grada Mainza,“ ona je trebala biti neka vrsta bildungsromana, debitantski romani često su takvi, s motivima skupljenima tijekom nekoliko mjeseci studiranja u Njemačkoj. Imala sam nekih petnaestak kartica, to se vuklo godinama po ladicama i kompjuterima, sve dok se jednom nisam krenula igrati s tekstom, maknula sam višak i ostala je zabavna, relativno uspješna i jezgrovita poezija. Tako se dogodilo i s nekim drugim zapisima.
Shvatila sam da je meni zapravo dosadno fabulirati, da mi je napetije igrati se riječima, a na sličan je način nastajala i ova knjiga proze. Iz većih cjelina sam vadila dijelove, rezala pa lijepila. Ponekad mislim da bih krenula u avanturu svakodnevnog pisanja kad bih našla načina da tako plaćam račune i kredite, pa bih se svakog dana potrudila proizvesti neke tri do četiri kartice teksta, možda bi stvar tako funkcionirala. Ali to je jedan od uobičajenih načina samozavaravanja, kad smišljamo što bismo sve radili da imamo novaca, vremena, ovoga ili onoga... Pa svejedno, čak i kad imamo svega dovoljno, ipak radimo nešto drugo. Trebalo mi je vremena, ali sad sam prihvatila činjenicu da pišem povremeno.
Znaš li ti gdje si u hrvatskoj književnosti? Ili u hrvatskoj poeziji?
Znam da ima nekoliko mojih čitatelja i čitateljica kojima je ono što pišem važno i te me neposredne reakcije raduju i motiviraju. Primjerice, kad sam svojedobno u Novom listu pročitala osvrt Nikice Petkovića na moju knjigu poezije Ako se zovem Sylvia imala sam dojam da me detaljno pročitao, kao nitko do tada. Učinilo mi se da me taj čovjek poznaje na razini na kojoj me ne poznaju ni neki od mojih najbližih ljudi.
Veseli me kad otkrijem da netko doista čita to što pišem, ljetos mi se javila djevojka koja me pitala može li jednu moju pjesmu upotrijebiti za prijemni na glumi, a još više me razveselilo kad sam čula da je primljena. Zateknu me i razvesele neki ljudi s dobrim reakcijama, uljepšaju mi taj dan, no bilo bi pretenciozno razmišljati o vlastitom mjestu u hrvatskoj književnosti. Ako negdje i jesam, onda je to na margini margine.
Prvu knjigu poezije nazvala si Ako se zovem Sylvia, zašto ti je bila važna Sylvia Plath?
Njezina poetika nije kod mene toliko važna, njeno ime se u pjesmi „O rerni i grlicama“ pojavljuje kao simbol žene pjesnikinje, a stih „ako se zovem Sylvia“ urednici Poezije izabrali su kao naslov ciklusa u kojem je ta pjesma prvi put objavljena. Meni se to učinilo kao odličan naslov za cijelu zbirku. I sad razmišljam o tome da za naslov sljedeće zbirke preuzmem naslov koji su za jedan drugi ciklus izabrali urednici u Quorumu –„Tijela su laka meta.“ U jednom životnom razdoblju Plath mi jest bila važna u pokušaju da sebi samoj odgovorim na pitanje što znači biti pjesnikinja, je li moguć nekakav život žene koja piše. Makar, danas je to pitanje pomalo zastarjelo, čini se da danas u domaćoj i stranoj književnosti egzistira priličan broj autorica, no nisam sigurna u kojoj mjeri ta brojnost odgovara njihovoj moći u književnosti.
Feminizam si prakticirala kroz književnost, aktivizam, no kad čitam priče iz knjige imam osjećaj da su kod tebe dominantnije tehnike i učenja budizma, nenasilne komunikacije.
Foto: Martina Kenji
