Dobre, hrabre, slavne

Privremena Ženska Mjesna Zajednica ELEKTRA predstavila je program ‘Dobre, hrabre, slavne’ od 3.do 5.10.2008. u Šrapčevoj 18 u Zagrebu.

Ženski umjetnički centar ELEKTRA osnovale su 1997. godine umjetnice, aktivistice i teoretičarke sa namjerom da se domaća ženska (feministička) umjetnička praksa i teorija podrži i učini vidljivom.

Donosimo pregled održanog programa:


Barbara Blasin: Ženski vodič kroz Zagreb
2006, multimedijalni projekt, Autori: Barbara Blasin i Igor Marković, Izdavač: Meandar, Suizdavač: B.a.b.e., Promotor ulične akcije: Blok, Urbanfestival 2006.

Ženski vodič kroz Zagreb kontinuirani je istraživačko-umjetnički projekt započet 2002., a jedan od dijelova projekta je i knjiga.

Vodič je prvi pokušaj da se na jednom mjestu sakupe i predstave biografije dijela žena koje su stvarale povijest Zagreba, bez obzira radilo se o priznatim umjetnicama, aktivisticama za ženska prava, pionirkama u znanosti i tehnologiji ili samo ženama koje su na margini velikih povijesnih događanja u Zagrebu živjele i radile. Na tragu suvremenih historiografskih tendencija alternativne, nove ili ženske povijesti, kroz iznošenje biografija anonimnih, zaboravljenih ili prešućivanih žena simbolički se ukazuje na ulogu/poziciju žene u pojedinom vremenskom periodu.


Sanja Iveković: Slatko nasilje
Hrvatska, 1974, video, 6:05 min, Produkcija Sanja Iveković

Jednostavnom intervencijom na ekranu televizije za vrijeme emitiranja EPP-a (ekonomsko-propagandnog programa) željela sam kritički interpretirati naše svakodnevno iskustvo: odnos između pošiljaoca i primaoca TV poruke, između onog koji ima moć i onog koji je u poziciji razvlaštenog.


Claudia von Alemann: Ce n’est qu’un début, continuons le combat (Ovo je tek početak, nastavimo borbu)
Francuska/Njemačka, 1968/69, 16 mm/DVD, 45 min, Alemann Film production

Pariz, maj 1968. Opći štrajk. Barikade. Koju ulogu ovdje igra film? Koja funkcija može pripasti filmu u ovom političkom pokretu? Kako se definira umjetnička djelatnost u okviru jedne kulturne politike koju treba iznova definirati? I kako se ti zahtjevi ostvaruju u filmskoj praksi? U raspravama i produkcijama koje se razvijaju sudjeluju studenti/ce filma, učenici/e, radnici/e, kolektivi iz socijalističkih grupa i filmaši/ce, među njima i etablirani režiseri, poput Jeana-Luca Godarda.


Renata Poljak: Velika očekivanja
Hrvatska, 2006, 16 mm/Beta, 16:09 min, HFS produkcija (koprodukcija)

Promišljajući bezosjećajnost ljudi i rođenje hibridnog pseudo-urbanog konteksta, autorica je pronašla veze i isprepletenost obiteljskih odnosa, arhitektonskog urbicida koji se događa u Splitu i njegovoj okolici te nasilja na nogometnim stadionima, koje je na kraju dovelo do incidenta o kojemu izvještava crna kronika u dnevnim novinama.


Katarina Zdjelar: Everything is Gonna Be
Srbija/Nizozemska, 2008, video, 3:35 min, Produkcija Katarina Zdjelar

„…Zdjelarini su likovi, međutim, na drugačiji, gotovo na suprotan način uhvaćeni u povijesti. Ne čine se traumatiziranima, niti djeluju kao neka vrsta počinitelja. Eventualno su sitni kriminalci. Evo ih: ljudi poput mene i tebe na bogatom Zapadu; ljudi koji žive u kućama s namještajem visoke kvalitete; koji se dobro oblače (možda čak u svilu); koji su dobro uhranjeni ili imaju uvježbana tijela; koji su zdravi ili barem dovoljno zdravi; koji su, u prosjeku, na putu da dožive duboku starost; koji zajedno pjevaju pjesme – u zboru koji će se nalaziti jedamput tjedno. Pjevaju o uništenju koje ne žele, izražavaju svoje nade da će sve biti u redu, dok su pritom potpuno irelevantni za odvijanje povijesti.“

Iz teksta Frans-Willem Korsten: Everything’s Gonna Be: Tragedy and the Script of History – Katarina Zdjelar’s Revolution


Sandra Sterle: Mučnina
2008, 14 min, video (dokumentacija performansa)

U okviru festivala proširenog performansa u Splitu DOPUST, izvela sam performans pokušaja povračanja uz glazbenu podlogu pjesme Miše Kovača Dalmatinac nosi lančić oko vrata. Rad je ispolarizirao publiku i izazvao brojne medijske reakcije.


Jane Campion: Peel, A Girl’s Own Story, Passionless Moments
Australia, 1982/83/84, 16 mm, 9min/26 min/12 min, Australian Film and Television School Production

Tri kratka filma koji su pobrali mnoge nagrade i sjajne kritike, a koje je snimila kao studentica filmske škole u Sidniju, katapultirali su Jane Campion na međunarodnu filmsku scenu. Preokupacija djetinjstvom, obiteljskim odnosima i ženskom seksualnošću koje su karakteristične za njeno kasnije djelo, mogu se jasno nazrijeti već u ovim ranim radovima.


Barbara Blasin: Ručak s bakom
Hrvatska, 2001, video, 8 min, Produkcija Barbara Blasin

Ručak s bakom je portret autoričine bake, žene rođene u prvoj polovici prošlog stoljeća. Materijal ovog filma čini konstantna izmjena video snimke pripreme ručka i animacije fotografija iz bakinog privatnog foto albuma. Autorica tako u središte pozornosti stavlja žensku interpretaciju spoja javne i privatne sfere, zadirući istodobno u povijest njezine svakodnevice.


Sandra Sterle: Desetoboj
Hrvatska, 2008, video, 12 min, HFS produkcija

Istražujuci u deset scena dodir sporta i performansa Desetoboj pretvara sport u neku vrstu fizičkog teatra.
Sportska pravila uspoređuju se s umjetničkim performativno ritualnim procesima, kreirajući svojevrstan hibrid.
Umjesto sportskih pravila i ustaljenih rituala, gledateljima sportskog teatra nudi se deset apsurdnih situacija. (S.S.)


Ana Hušman: Ručak
Hrvatska, 2008, 16mm/Beta, 16: 50 min, Produkcija BUNIKA

Pravila lijepog ponašanja na koja nailazimo u priručnicima – bontonima za sebe kažu da pomažu ljudima u boljem međusobnom razumijevanju i olakšavanju komunikacije, te nam omogućuju da se lakše i sa više samopouzdanja krećemo u društvu. Njima nas uče od rođenja što je ujedno i jedini način da ih u potpunosti usvojimo. Svoj izvor ona imaju u zapadnoj kulturi, a prema njihovom poštivanju lako je znati tko je civiliziran a tko nije. Film se bavi običajima pri jelu i pilu – specifično situacijom ručka, jer zajedničko je jedenje centralno mjesto na kojem drugima pokazujemo svoju uglađenost i civiliziranost.


Sanja Iveković i Sonja Pregrad: Praksa čini mastora
1982-2008, performans

Likovna umjetnica Sanja Iveković i plesačica Sonja Pregrad predstavit će projekt koji će realizirati 2009. u Berlinu na međunarodnoj izložbi Re.Act.Feminism –Peformance Art of the 1960s & 70s today.


Irena Bekić i Marijana Stanić: Majke i kćeri
2008, izložba

Radi se o jednom projektu kojega pripremam s Marijanom Stanić za sljedeću godinu. Projekt se za sada, vrlo radno zove “Majke – kćeri” , naslov je preuzet od knjige Caroline Eliacheff i Natalie Heinch i donekle je u toj knjizi pronašao uporište. Polazimo od ideje da u konstituiranju osobnog identiteta važnu ulogu ima odnos s majkom. Napose za djevojčice, kada se taj proces odvija kroz identifikaciju i separaciju unutar istog spola. Latentno prisutno brkanje i premještanje identiteta s jedne osobe na drugu čini taj odnos stalno napetim – neovisno da li se realizira kao “dobar” ili “loš”. Zanimljiva mi je i istovremena uloga majke i kćeri u jednoj osobi, odnosno čini mi se da identitet majke koji se uspostavlja, reaktualizira doživljavanje vlastite majke. Tu je naravno još uvijek i “društveni teret” kojega nosi ženska linija u obitelji.


Babette Mangolte La Camera: Je (Kamera: Ja)
SAD/Francuska, 1977, 67:15 min, Babette Mangolte Production

Film se bavi odnosima pogleda i moći koji proizlaze iz čina proizvodnje slika. Prvi je dio filma zastrašujuć, iako je to njegov najotvorenije didaktički dio. Gledatelj zuri u fotomodele koji bivaju fotografirani i dobivaju upute o tome kako da poziraju. Tjeskoba koju vidimo na licu i tijelu modela (koji odražava našu ulogu kao gledatelja) oprimjeruje strah od toga da nas ništa ne drži u našoj poziciji gledatelja. Kao da gledamo same sebe kako nas fotografiraju, kao da ekran koji gledamo fotografira nas.


Povezano