Za razliku od učestalih samouvjerenih samostalnih iskaza glazbenica koje operiraju unutar određenih žanrova poput popa i r&b-a, pojedini predjeli elektroničke glazbe u izraženoj su fazi kolektivne razmjene znanja i iskustava u svrhu samoosnaživanja i inzistiranja na rodnoj jednakosti.
Diskurs glazbenih medija o producenticama i izvođačicama elektroničke glazbe od 2010. naovamo svodio se uglavnom na relaciju između fenomenološkog pristupa onome što je naprosto bila jedna u nizu generacija novih glazbenica te arhivskog usustavljivanja ključnih pionirki u području. Iako se može učiniti da je svaka medijska pažnja dobrodošla, mnoge autorice upozoravaju na njenu negativnu stranu – ponavljavno potenciranje ideje da važne glazbenice predstavljaju rijetkost i anomaliju. “Žene su naviknute konzumirati kulturu u kojoj je muško iskustvo univerzalizirano i glazba tu nije iznimka”, napisala je prije koju godinu Abi Bliss za The Wire osvrćući se na ono što je nazvala “patchbay-časna narativom vizije, izolacije i zakašnjelog priznanja”. Ako uzdizanje pojedinačnih akterica nije pretjerano pomoglo, možda se postizanju uvriježenosti slike žene kao producentice može pridonijeti na druge načine?
Vrlo jednostavno shvaćena normalizacija putem vizualnog prikaza žena u studiju, za DJ pultom, miks pultom i drugim radnim prostorima tema je Tumblr stranice VISIBILITY koju je pokrenula organizacija Female:pressure. Prilično ažurna stranica pokriva širok spektar žanrova i geografskih scena nenametljivo ukazujući na postojanje žena u aktivnostima vezanima uz glazbu. No u posljednje vrijeme osim vidljivosti žena u ovoj profesiji, sve se više pažnje pridaje i vidljivosti manifestacija seksizma i mizoginije u cijeloj industriji. Pojavile su se brojne stranice koje rado izravno pozivaju na odgovornost, čineći svojevrsne platforme za prozivku, kako javno dostupnih “prekršaja” rodne ravnopravnosti tako i intimnih ispovijesti. Primjerice, All Male Lineups ukazuje na festivale i klupske večeri s bolno očitim dominantno muškim postavama, od velikih američkih EDM “bro-festova” do manjih europskih underground festivala koji se često pogrešno smatraju naprednijima. The Industry Ain’t Safe, posvećena davanju glasa pojedinačnim slučajevima mizoginije pa i zlostavljanja u glazbenoj industriji, ide korak dalje ne libeći se odati imena negativaca unatoč anonimnosti pošiljateljica te pomalo diskutabilnoj postavci platforme kao ispušnog ventila na mjestu ozbiljne akcije, kakva sa sobom nužno nosi i određene rizike.
Ponekad pak nije potrebno posebno razotkrivati mizogine pojedince. Nedavno je većina glazbenih portala, posebice onih fokusiranih na elektroničku glazbu, revno prenijela slučaj DJ-a Justina Jamesa koji je u jednoj od Facebook grupa za DJ-ice iznio u najmanju ruku zanimljive predispozicije tražene kod potencijalnih suradnica. Dok se dio javnosti zgrozio nad još jednom nimalo prikrivenom manifestacijom seksizma u DJ kulturi, u drugom planu su ostali ne samo izvor vijesti – to da je pokrenuta upravo iz nekih zatvorenih online okupljališta producentica i DJ-ica – nego i izvor problema.
Jamesova izlika da je naprosto iskreno prenio zahtjeve poslodavaca – osim što nije neka izlika – ukazuje na dominantni konformistički diskurs glavešina glazbene industrije, buking agenata, menadžera, voditelja festivala, pa eto, i samih DJ-a. Naime, vrlo slične izgovore moglei smo čuti i u vrijeme diskusija o izrazito neravnopravnim postavama festivala, čiji se direktori – koristeći danas tako popularnu retoriku isplativosti i stručnosti, valjda inherentno lišenih brige za ljudska prava – rado pravdaju striktno ekonomskim pokazateljima, dakako, bez uzročno-posljedične analize statusa quo. Oni siroti samo brinu o prodaji karata, a to što samo muškarci dobro prodaju festival, ha to nije njihov problem. Ne pitaju se međutim čine li barem dio problema, niti o tome kako prebacivanje odgovornosti s jednih aktera glazbene industrije na druge samo stvara začarani krug u kojem nitko nije samostalno kriv za problem pa se nitko ne mora ni prihvatiti njegova rješavanja. Prokušane ekonomske taktike su pak zadnje što bi se netko usudio dovesti u pitanje.
Naravno, i izravni, nedvosmisleni seksizam i onaj prikriveni, sistemski, sveobuhvatni su problemi koje je nemoguće riješiti posvećivanjem pažnje samo jednom od područja njihove manifestacije, bila to 90-postotna maskulina postava na festivalu ili prihvatljivost seksističkog ponašanja u privatnim interakcijama u glazbenoj industriji. Isticanje pojedinačnih uspjeha nosi rizik nove getoizacije, prozivanje primjera seksizma čini tek jedan dio posla; ako je već nemoguće utjecati na promjenu “odozgora”, jedna od opcija koja uvijek preostaje jest okupljanje i osnaživanje “odozdola” i “na terenu” – stvarnom ili virtualnom.
Okupljanje glazbenica, producentica, DJ-ica u kolektive i pokrete potaknute osjećajem podzastupljenosti i potcijenjenosti na sceni nije ništa novo, pa čak ni karakteristično za elektroničku glazbu; periodički se pojavljuje na različitim scenama, u raznim žanrovima i kulturama, od vremena zineova preko ranih online foruma do suvremenih inkarnacija na Tumblrima i Facebook grupama. Umjesto nabrajanja tih platformi uz cool fotografije, međutim, možda je zanimljivije istražiti kakvi tipovi platformi su najčešći i najistaknutiji, što im je zajedničko i na koje načine teže utjecati na rodnu ravnotežu u krajoliku elektroničke glazbe.
Jedan od čestih oblika grupiranja istomišljenica jest kroz izdavačke kuće. Cijenjena techno veteranka Paula Temple pokrenula je Noise Manifesto, okupivši na prošlogodišnjem izdanju uza sebe još Olofa Dreijera (The Knife), Planningtorock i rRoxymore u pokušaju nekonvencionalne, ne-hijerarhijske kolaboracije. U manifestu te izdavačke kuće i platforme za sve one koji se “bave elektroničkom glazbom, ali ne slijede iskrivljene norme”, referira se upravo na prethodno naznačenu problematiku normaliziranog narativa uspješnosti prema zaslugama, koji se vrlo često koristi za opravdavanje zanemarivog broja producentica i DJ-ica: “u kreativnoj industriji u kojoj obećanje meritokracije funkcionira kao stakleni svod za održavanje Privilegiranih privilegiranima, mi dajemo prioritet tijelima i identitetima koji su bili zadržani nevidljivima unatoč izvanrednom talentu i postignućima.”
Niz organizacija bavi se problemom privilegiranosti od malih nogu, odnosno nedostatnosti uzora i nedostupnosti resursa, održavajući radionice DJ-anja i produkcije za djevojčice, no čini se da je sve više i onih fokusiranih na odraslu dob. Primjerice, Yorkshire Sound Women Network koju je pokrenula sveučilišna profesorica Liz Dobson funkcionira kao zajednica koja potiče žene da dijele znanja, ideje i vještine vezane uz produkciju, zvukovnu umjetnost i tehnologiju organizirajući po Engleskoj povremena okupljanja i česte radionice na teme poput korištenja Abletona za live izvedbu, modularne sinteze itd. Od DJ radionica popriličnu su pažnju privukle one koje je – također prošle godine – u čikaškom Smart Baru pokrenula DJ-ica i promotorica Marea Stamper, poznatija kao The Black Madonna. DAPHNE: A Women’s Movement in Dance Music je serija radionica i predavanja o temama u rasponu od klasičnih DJ problema poput tehnike i opreme, do specifičnih pitanja koja se tiču života žena u svijetu elektroničke glazbe. Prateći party program ne isključuje muške kolege, ali stavlja naglasak na DJ-ice u glavnoj, “headliner” ulozi, s ciljem reprezentacije žena kao integralnih akterica u elektroničkoj glazbi.
Stamper se prošle godine nametnula kao sila s kojom definitivno treba računati, ne samo glazbeno nego i diskurzivno. Nekoliko izuzetno zanimljivih intervjua otvorilo joj je vrata zapaženim međunarodnim nastupima, uključujući i onaj na obližnjem Elevate Festivalu u Grazu gdje je bila jedna od svijetlih točaka programa. (Sigurnie smo da će slično biti i na ovogodišnjem jadranskom gostovanju na kojem joj, doduše, uz gomilu likova društvo pravi jedva nekoliko kolegica.) Ono što je najzanimljivije jest da The Black Madonna ne podržava spomenutu agendu samo svojim promotorskim radom i nadasve zanimljivim intervjuima − njeno bojno polje proteže se do samog plesnog podija. Stamper se ne trudi postići ozbiljni “kužerski” imidž često prisutan na underground sceni, u čijem kontekstu njen potpuno opušteni, pomalo šašavi ples i prateći implicitni poziv na sveopću dobru zabavu djeluju gotovo subverzivno, kao i njena glazbena selekcija koja ne zazire od, primjerice, ubacivanja izlizanog klasika na samom početku seta. Stamper je ove godine iskoristila poziciju voditeljice programa u Smart Baru da među DJ rezidente pozove i neke DJ-ice ili skupine s kojima dijeli inkluzivni pogled na plesnu glazbu, prenijevši solidarnost s interneta i povremenih više ili manje slučajnih zajedničkih nastupa u konkretnu “IRL” suradnju. Jedne od njih su Discwoman.
Emma Burgess-Olson, Frankie Hutchinson i Christine Tran u New Yorku su pokrenule platformu, kolektiv i buking agenciju koja prestavlja cis žene, trans žene i genderqueer talente u elektroničkoj glazbi. Glavni cilj Discwoman je korigiranje uobičajene reprezentacije DJ-a kao muškarca i DJ-ice kao razgolićene senzacije (možda zvuči blesavo i kao nešto što smo bjelodano prevazišli, ali pokušate li samo guglati žene DJ-ice, naići ćete na nezanemarivu količinu prikaza “topless DJ-ica”). Sam naziv kolektiva kao polazište uzima poznatu tehnologiju koja je u startu obilježena kao maskulina, iskušavajući njenu alternativnu varijantu.
Buking agencije predstavljaju još jedan sloj problema nejednakosti – osim same podzastupljenosti žena u katalogu, u igri je i često upućivanje DJ klijentica da igraju na seksualnost s ciljem brzog i “lakšeg” puta do uspjeha, ali i samo postojanje naizgled neprobojne mreže muških kolega. Na Thumpovu okruglom stolu, Frankie Hutchinson iz Discwoman pojašnjava da se jedan od glavnih motiva iza odluke za pokretanje buking agencije krije u težnji za boljom integracijom žena u dance svijetu – ne žele funkcionirati odvojeno i biti upućene na osmišljavanja čitave “ženske” večeri onda kada možda jednostavno žele vidjeti jednu DJ-icu na programu. No čini se da baš takvo izdvajanje doprinosi vidljivosti. “Godinama sam vodila događaje sa ženama u većini, bez značajnijeg privlačenja pažnje. Jednom kada sam nazvala događaj Technofeminism i počela govoriti o tome u intervjuima, sve je eksplodiralo”, kaže Frankiena kolegica u zanimljivom razgovoru predstavnica dviju generacija borkinja za feminizam u technu, Emme Olson aka Umfang i Susanne Kirchmayr aka Electric Indigo (Female:pressure), zaključujući da ovakve platforme ohrabruju na podizanje glasa.
Kreiranje “sigurnog” prostora, zaštićenog ne samo od više ili manje ekstremnih formi seksizma, nego i od pukog “mansplaininga”, jednostavno – prostor zasnovan na ravnopravnoj poziciji svih uključenih neovisno o razini profesionalnosti/amaterizma, o tome traže li savjet vezan uz produkciju ili pak progovaraju o nekim iskustvima, nalazi se u ideji i praksi iza zatvorene Facebook grupe Sister. Dijeleći ionako očito ali svejedno prikladno ime s jakim američkim pokretom žena u elektroničkoj glazbi iz ’90ih okupljenim oko Sister mailing liste, ova platforma djeluje s ciljem osnaživanja mreže žena u underground klupskoj glazbi objavljujući povremeno i mikseve na Soundcloudu (koje ne samo da su napravile žene nego je u stvaranju svake od zasupljenih pjesama sudjelovala žena, kažu). Jedan od mikseva složila je domaća producentica i DJ-ica u usponu Mapalma.
Zajedno s producenticama i DJ-icama koje tek čine prve korake u grupi se može naići i na intrigantna underground imena kao što su Born in Flamez, UNiiQU3, Jlin, Butterclock, Kablam i druga. Sa širokim shvaćanjem elektroničke glazbe, Sister okuplja žene koje djeluju u različitim žanrovima. U grupi dijele vlastitu (novu) glazbu ne samo u promotivne svrhe već i radi konzultacija s drugim članicama, diskutiraju o korištenju opreme i softvera, i povremeno upozoravaju druge na nekorektne i/ili mizogine šefove klubova i izdavačkih kuća. Upravo su različitosti znale dovesti i do diskusija o odnosima moći, rasnim, klasnim i drugim nejednakostima koje se neminovno javljaju čak i unutar širokoumnih skupina, no to doprinosi autorefleksiji i samokritičnosti grupe.
Mlada švedska producentica Toxe (fka Tove Agelii) u različitim se intervjuima ograđuje od vodeće uloge, predstavljajući se tek kao osoba koja je otvorila grupu na Facebooku. U intervjuu uz gostujući miks za Astral Plane nakon opaske o često neugodnim muškarcima koji dominiraju Facebook grupama za produkciju i DJ-anje primjećuje kako žene u grupi Sister dijele i promoviraju svoj rad u mjeri u kojoj se to ne bi dogodilo u grupi s muškarcima, a razgovori o tehničkim temama ne završavaju patroniziranjem. Kako jedna članica sažima u svojoj objavi u grupi: “lijepo je jednostavno moći ukazati na [određeni problem vezan uz seksizam] bez da odmah dobijem hrpu odgovora da to prebolim”.
Zajednički okidač pri pokretanju sličnih kolektiva, platformi i grupa, najčešće je odnos prema ženama unutar klupske kulture i elektroničke glazbe na nekoliko razina, od potcjenjivanja producentskih/tehničkih sposobnosti do seksizma u samo prividno sigurnim klupskim i online prostorima. Uspoređujući inicijative u elektroničkoj plesnoj glazbi među ostalim i s Riot Grrrl pokretom, Rebekah Farrugia u knjizi Beyond the Dancefloor: Female DJs, Technology and Electronic Dance Music Culture (2012) ukazuje na važnost ali i karakterističnost ovakvih prostora za žene zbog više razloga. Objašnjenje očekivanja u pozadini ženskih platformi jest to da “kako DJ-ice i producentice postaju uobičajena pojava, tako će imati manje poteškoća povezanih sa seksualnošću/rodom.”
Farrugia zaključuje da “diskurs takvih grupa pozitivno utječe na konstrukciju identiteta kod DJ-ica”, objasnivši prethodno kako izuzev socijalne i emotivne potpore koju pružaju, grupe nude i snažan potencijal umrežavanja, pomažući producenticama i DJ-icama steći ne samo samopouzdanje nego i društveni kapital te razna “insajderska” znanja neophodna za razvoj karijere. Ono što ova, kao i neka od već spomenutih opažanja impliciraju jest snažno izraženi homosocijalni okvir problema seksizma u elektroničkoj glazbi. Na panelu žena u glazbenoj industriji pod vodstvom Discwoman, DJ-ica Venus X [oko 17. minute linkanog videa] opisuje industriju baš na taj način, kao zatvoreni “boys club” u koji je teško ući, ali je zato moguće kreirati vlastiti, inkluzivniji i sigurniji kulturni prostor.
