Premda je u njemu, kao uostalom i mnogim drugim područjima, rodna ravnopravnost još godinama daleko, u glazbenom svijetu već nekoliko godina traje komercijalna i kritička dominacija izvođačica. Snalaženje kroz različite sfere i žanrove olakšano je podjelom teksta koji slijedi u nekoliko kategorija, s posebnim naglaskom na važnosti kontinuiranog jačanja ženskih glasova u dominantno muškim žanrovima poput hip hopa, metala i eksperimentalne glazbe.
Komercijalne izvođačice godine
Godinu su komercijalnim uspjehom obilježile već etablirane zvijezde poput Ariane Grande i Taylor Swift, ali i 17-godišnja Billie Eilish, čiji je meteorski uspjeh dao specifičan glas generaciji Z, te Lizzo, dugogodišnja igračica iz sjene koja je postala neočekivana komercijalna sila zahvaljujući iznenađujućem uspjehu singla “Truth Hurts”, objavljenom 2017.
Grande se s “Thank you, Next” istovremeno potvrdila kao neporeciva komercijalna sila, ali i lkao autorica sposobna raditi pop glazbu koja bešavno spaja duboko osobno i univerzalno. Taylor Swift pak s “Lover” nije ponovila univerzalno obožavanje kao u slučaju skoro pa kultnog “1989”, a obilježila je godinu i svađom s bivšom izdavačkom kućom Big Machine, čime je još jednom na površinu isplivala priča o nepovoljnom položaju čak i najvećih izvođača u odnosu na izdavačke kuće, odnosno vlasnike autorskih prava.
Svojim megauspješnim prvijencem “When We All Fall Asleep, Where Do We Go?” Billie Eilish je pokazala da generacija odrasla na internetu uopće ne mari za žanrovske podjele te da zato može izrazito lako spajati naizgled nespojivo. Premda glazba na albumu vuče korijene iz brojnih izvora – minimalističkog popa Lorde, rezignirane baladerije Lane Del Rey, sub bass udara pokupljenih iz dubstepa i trapa, indie folka i još gomile žanrova – svi se utjecaji stapaju u vrlo osebujnu mješavinu. Dojmu doprinosi i činjenica da Billie Eilish i njen brat i producent Finneas O’Connell vrlo često grade pjesme na za pop standarde neobičan način, s puno promjena instrumentala, tzv. beat switcheva pokupljenih iz hip hopa.
Na potpuno drugom kraju priče o uspjehu je Lizzo, 31-godišnja pjevačica i reperica. Unatoč vrlo zaraznom spoju popa, soula, hip hopa i RnB-ja, ona je godinama bila tek “izvođačica koja obećava” dok nije eksplodirala ove godine, ne toliko zahvaljujući solidnom albumu “Cuz I Love You” koliko viralnom uspjehu spomenutog dvije godine starog singla poguranog TikTok memeima i pojavljivanjem u Netflixovom filmu “Someone Great”.
Na razmeđi komercijalnosti i kritičkog uspjeha
Pogledamo li, primjerice, Pitchforkovu listu najboljih albuma godine, primjetit ćemo da prvih pet mjesta zauzimaju izvođačice ili bendovi koje predvodi autorica. Slična je situacija bila i ove i prethodnih godina u raznim uglednim publikacijama poput NPR-a, The Wirea pa čak i u zloglasno okoštalom Rolling Stoneu.
Prije negoli neki dežurni cinik počne grintati o teroru političke korektnosti, treba napomenuti da se ništa od navedenog ne čini kao prazna gesta; većina zastupljenih ostvarenja pršti izvođačkom zrelošću i jasnom autorskom vizijom, u kojima rodni identitet ima jasnu ulogu, ali nije presudan za doživljaj ostvarenja. Drugim riječima, ako mogu istaknuti jednu dobru stvar kod trendova u glazbenoj konzumaciji, onda je to rušenje granice između ionako proizvoljne podjele na “mušku” i “žensku” glazbu pa mi se čini i da doživljaj glazbe više ovisi o tipu obrađene emocije nego o rodu izvođača. To naravno ne znači da izvođači i izvođačice bježe od svojih identiteta i preokupacija, nego da je publika, vjerojatno zbog sve veće proliferacije i dostupnosti sadržaja, postala otvorenija za perspektive izvan njihovog uskog društvenog, kulturnog ili stilskog kruga. Univerzalna prihvaćenost novih albuma Lane Del Rey, FKA twigs, Jamile Woods i nešto manjoj mjeri Solange, Brittany Howard ili Carly Rae Jepsen ne proizlazi stoga toliko iz percepcije roda ili seksualnosti koliko tematske zaokruženosti koja se opire banalnosti klasičnog pop formata, mada se i dalje radi o (formalno gledano) pop ostvarenjima.
Ovdje vrijedi istaknuti i nekoliko zanimljivih fenomena poput hyperdigitalnog popa Charlie XCX, ne posve definiranog bedroom pop/chill hop crossovera mlade Clairo te posebice Rico Nasty, čiji je kratki ali ubojiti “Anger Management” jedno od najupečatljivijih i najagresivnijih hip hop izdanja godine.
Indie, folk i kantautorice
Tijekom proteklog desetljeća postalo je nezamislivo promatrati nezavisnu, folk ili kantautorsku scenu bez snažnog upliva ženskih glasova. Ove godine su se posebno istaknule Sharon Van Etten čiji dugo očekivani “Remind Me Tomorrow” zvuči kao stilski križanac “rocka za otvorene prostore” njenog poznatijeg sugrađanina Brucea Springsteena s indie pop estetikom nultih i desetih.
U bendovskim kategorijama istakli su se njujorški introspektivni folk heroji Big Thief koje predvodi Adrianne Lenker s čak dva hvaljena albuma “UFO” i “Two Hands” te u nešto manjoj mjeri filadelfijski barski punkeri Mannequin Pussy predvođeni upečatljivom Marisom Dabice, čiji tekstovi beskompromisno secitraju vlastite i tuđe greške. Tu se negdje ubacila i neuništiva Kim Gordon iz Sonic Youth čiji je “No Home Record” neočekivano svjež samostalni debi nakon skoro 40 godina karijere.
U kantautorskom odjeljku istaknule su se mlada Australka Stella Donnelly s fantastičnim gorko-slatkim debijem “Beware of The Dogs”, hvaljena Aldous Harding te Weyes Blood i Angel Olsen čiji su barokno aranžirani, ali prigušeni albumi “Titanic Rising” i “All Mirrors” pobrali nebrojene kritičke hvalospjeve. No kao jednog od najvećih osobnih favorita bih istaknuo “Better Oblivion Community Center”, odnosno istoimeni debi benda iza kojeg stoji kantautorski dvojac Phoebe Bridgers i Conor Oberst. Trebam li izabrati uvijek nezahvalnog kandidata za “feelgood” album godine, onda je ovaj svakako visoko na listi.
Eksperimentalna glazba, metal i elektronika kao poligon kreativnosti i emancipacije
Uz sve gore navedeno, posebnu pažnju treba obratiti na nešto manje istaknute fenomene posljednjih godina. To se odnosi poglavito na eksperimentalnu glazbu i elektronski underground koji su već barem pola desetljeća glavni rasadnik izvođačica i izvođača koji propituju sve od feminizma i spolnosti, preko rasnih i ekonomskih pitanja pa sve do rastućeg trenda transhumanizma. Ove godine imali smo tako jako dobre albume afirmiranih autorica poput Pharmakon ili Jenny Hval koji intimna pitanja lukavo i suptilno spajaju s konzumerističkim svijetom kasnog kapitalizma, ali i beskompromisna ostvarenja avangardne jazz autorice Matane Roberts “Coin Coin Chapter Four: Memphis” te “Analog Fluids of Sonic Black Holes” spoken word/noise/hip hop izvođačice Moor Mother. Oba ova uratka o pitanjima rase i feminizma progovaraju kroz izazovni zvukovni jezik, koji namjerno katalizira i utjelovljuje burnu povijest. Vrijedi još istaknuti i izazovna, eklektična i naglašeno digitalna ostvarenja Holly Hedron, Fire-Toolz i neočekivano uspješnog chaotic pop dua 100 Gecs.
Posebnu pažnju zaslužuje i jedan pomalo neočekivan fenomen koji veseli mog zamrlog unutrašnjeg metalca. Jedan od najsnažnijih albuma godine pripada Kristin Hayter odnosno Lingua Ignota, čiji se zastrašujući i duboko dojmljivi album “Caligula” bavi temom obiteljskog i seksualnog nasilja isporučenu kroz neoklasični avantmetal i vokalnu izvedbu koja ledi krv u žilama.
U nešto konvencionalnijem metal odjeljku pažnju zaslužuju mahniti screamo bend SeeyouSpaceCowboy predvođen karizmatičnom Connie Sgarbossa, londonske metalcore nade Ithaca te velški death metal bend Venom Prison. Sva tri benda i njihove frontwomen karakterizira za žanr netipična političnost koncentrirana na feministička i društvena pitanja. Posebno se ovo odnosi na Venom Prison čija vokalistica Larissa Stupar tradicionalno agresivni, mizogini jezik death metal izvrće naglavačke i pretvara ga u pro choice i antirape pokliče, bez da bend gubi išta od siline, abrazivnosti ili efektnosti žanra. Činjenica da ovakav bend može biti na turneji s ikonama žanra poput Dying Fetus upućuje na to da koraci prema ravnopravnosti i prihvaćanju različitosti perspektiva i iskustava postoje čak i u zajednicama koje su, poput metalske, percipirane kao tradicionalno muške. Sve napisano ne znači da je situacija idealna, što potvrđuju i prevladavajuće tematske preokupacije većine ovih ostvarenja, ali predstavlja korak prema svijetu u kojem možda i neće biti potrebno raditi glazbu o proživljenim traumama.
Ukupno gledano, a ne posežući pritom za kristalnom kuglom, rekao bih da je još veći komercijalni, ali (puno važnije) kritički uspjeh autorica neizbježan u idućim godinama i desetljeću. Za njegov će nastavak najvažnije biti izbjeći zatvaranje u stilski i tematski geto. Potreba za različitim perspektivama, pričama i iskustvima postoji u apsolutno svakom zamislivom području života pa tako i u glazbi. Stoga dok god postoji upliv ženskog, a time i feminističkog pristupa u što većem broju glazbenih zajednica, dotle će se i one same poboljšavati, širiti, usložnjavati i poticati drugačije i raznoliko.
