Objavljeno

Zašto žene ne mogu putovati kroz vrijeme?

Putovanje kroz vrijeme vrlo je popularan podžanr znanstvene fantastike, čijim se začetnikom smatra H.G.Wells s romanom Vremenski stroj iz 1895. Iako se SF tradicionalno smatrao “muškim žanrom”, posljednjih se godina znatno povećala vidljivost ženskih junakinja u mnogim njegovim podžanrovima. Ipak, iz nekog razloga, putovanje kroz vrijeme i dalje je ostalo rezervirano gotovo isključivo za muškarce.

I kada su prisutne, žene većinom igraju sporedne uloge i ostaju u sadašnjosti. Ako kojim slučajem dobiju priliku putovati kroz vrijeme, to čine uglavnom kao pratnja muškim junacima.

Položaj žena u ovom podžanru odlično ilustrira i sam naslov romantične SF drame iz 2009, Žena vremenskog putnika, u kojoj Rachel McAdams vjerno čeka u sadašnjosti svog muža knjižničara Erica Bana dok on (doduše ne svojom voljom) konstantno putuje kroz vrijeme. I u novom filmu Richarda Curtisa About Time (2013), McAdams ostaje u sadašnjosti dok njezin partner Domhnall Gleeson potajno putuje kroz vrijeme s namjerom da promijeni svoju prošlost kako bi si omogućio bolju budućnost. Ovog puta, sposobnost putovanja kroz vrijeme je dar koji se prenosi na muške potomke u obitelji.

No McAdams nije jedina koja je ostala zanemarena. Od filma Time Bandits iz 1981, pa sve do nedavnih filmova poput Hot Tub Time Machine (2010), ženski su likovi rijetko dobili priliku napustiti sadašnjost.

Kada se djevojka Martya McFlya htjela pridružiti na putovanju u Povratku u budućnost 2, Doc ju je odmah uspavao zato što “postavlja previše pitanja”. Čak su i u romantičnim filmovima poput Somewhere in Time (1980) i Kate & Leopold (2001) žene svedene na to da čekaju u sadašnjosti.

“U rukama uglavnom muških scenarista, putovanje kroz vrijeme djeluje kao ozbiljan posao namijenjen isključivo za muške likove”, piše Anna Smith za The Guardian.

Također, još je uvijek teško dobiti financijska sredstva za žanrovski mainstream film s glavnim ženskim likom. To je vjerojatno i razlog zašto su dva novija filma, Safety Not Guaranteed (2012) i The Sound of My Voice (2011), u kojima su se žene barem približile mogućnosti putovanja kroz vrijeme bili nezavisne produkcije.

Uobičajena tema filmova od Terminatora (1984) do Deja Vu (2006) jest da muški junaci, uz to što pokušavaju spriječiti neku katastrofu, putovanje kroz vrijeme često koriste i kako bi unaprijedili svoj privatni život. Odlazak u prošlost ili budućnost omogućuje im da kontroliraju događaje u sadašnjosti te im također daje mogućnost da usavrše neke svoje osobine i postignu ono što žele, a to se često svodi na osvajanje određene djevojke.

Stari Biff u Povratku u budućnost 2 dao je svojoj mlađoj verziji sportski almanah, što je mlađem Biffu omogućilo da se obogati na kladionicama, a i da pridobije pažnju Martyeve majke. U Groundhog Day (1993) Bill Murray uspije osvojiti Andie McDowell tek nakon što ju je iz dana u dan neprestano proučavao.

Veze iz ovih primjera nikako nisu ravnopravne jer jedna strana skriva koliku zapravo moć ima nad drugom. Putovanje kroz vrijeme ovim je muškarcima omogućilo da promijene tijek veze ili da ju čak u potpunosti izbrišu, i to bez partneričinog znanja. Slična je ideja postala glavno etičko pitanje u Eternal Sunshine of the Spotless Mind (2004), no u filmovima o putovanju kroz vrijeme obično je zanemarena ili se koristi samo u svrhu humora.

Ipak, postoji nekoliko mainstream iznimki. U Peggy Sue Got Married (1986) glavna junakinja odlazi u prošlost, u Timecopu (1994) agentica također dobije priliku putovati kroz vrijeme. Jennifer Garner se probudi u budućnosti u 13 Going on 30 (2004), Hermione je nakratko dobila mogućnost putovanja kroz vrijeme u Harry Potter i zatočenik Azkabana (2004), a ne treba zaboraviti ni Djevojčicu iz budućnosti (1991). No, jesu li te iznimke dovoljne? [V.V.] The Guardian


Povezano