Kompilacija Resolutionary (Songs 1979-1982) okuplja pjesme Vivien Goldman, glazbene novinarke, sveučilišne profesorice, autorice knjiga i – posljednje, ali ne i najmanje važno – pjevačice. Radi se o jednoj od onih glazbeno-povijesnih figura za koje lako moguće niste čulei, ali u čiju će vas važnost kad-tad netko pokušati uvjeriti. Netko poput mene.
Kako se slaže većina ne-tako-brojnih članaka o njoj na Internetu, Vivien Goldman vodi uzbudljiviji život od bilo koga od nas – samo kratak pogled na crtice iz njene biografije jasno dokazuje zašto. Prijateljevala je s Felom Kutijem, Chrissie Hynde iz Pretendersa i mnogim drugim poznatim glazbenim licima; napisala je prvu biografiju Boba Marleyja kao i još par knjiga o glazbi te esej uz reizdanje materijala pariške post-punk/funk ikone Lizzy Mercier Descloux. Današnju titulu ‘punk profesorice’ na Sveučilištu u New Yorku priskrbili su joj kolegiji o punk glazbi i pop-kulturnim ikonama poput Davida Bowieja.
Goldman je režirala spot za ‘I Ain’t No Joke‘ Erica B. & Rakima, pisala pjesme za izvođače kao što su Massive Attack i Ryuichi Sakamoto, a kuriozitet iz biografije su i prateći vokali na pjesmi ‘Ja sam tu’ VIS Idoli s albuma Čokolada snimljenog u Londonu. Iza nje je BBC-jev serijal o world musicu te niz članaka za eminentne glazbene magazine. Kao novinarka u eri punka mnogo je pisala o reggae glazbi, što će se pokazati itekako relevantnim za dubom opčinjeni dio post-punk scene kojoj će i sama pridonijeti konciznim ali impresivnim glazbenim opusom.
Resolutionary radi jasan presjek različitih faza njenih izleta u glazbene vode, od londonskih eksperimentalnih dana u kasnim ‘70-ima, preko uzleta post-punka pa do pariškog perioda u ranim ‘80-ima gdje je afrička glazba izvršila bitan utjecaj na Goldman, uvijek sklonu ‘svjetskim’ zvukovima. Angažman na pozadiskim za nju je često bio vezan uz dub izvođače u produkciji Adriana Sherwooda te u društvu Neneh Cherry i Ari Up (The Slits), no autorske stvari u kojima preuzima glavnu riječ razotkrivaju mnogo više od pjevačkog talenta. Ipak, ostala je sklonost sljubljivanju visokog vokala s dubokim bas linijama.
Kao članica rotirajuće postave avangardnog kolektiva glazbenika The Flying Lizards, na Resolutionary zastupljenog materijalom s prvog albuma, Goldman potpisuje par poprilično različith pjesama. Dok lepršava ‘Her Story’ (koja je, navodno, inspirirala ‘This Is Not a Love Song’ PiL-a) odražava duh vremena miješanjem dub bas linija i ambijentalnih dijelova s razasutim perkusijama i gotovo funky dionicama, nježna ‘The Window’ pak zvuči kao rana preteča slatko-gorkog izričaja zveckavog c86 indieja.
Pariški duo Chantage koji je Goldman činila s glazbenicom Eve Blouin, sasvim je druga priča. Samo jedan EP koji je duo objavio u jedva tri pjesme uspijeva nagurati niz stilova, no u svakom slučaju zvuči nepogrešivo – pariški. Za to je vjerojatno najzaslužniji kabaretski prizvuk i violine koje slikaju stereotipno boemski zvuk tog grada, obogaćeni utjecajima afričke glazbe tog vremena. Uvjerljivo je to najizraženije u nesputanoj ‘It’s Only Money’ koju Goldman i Blouin koriste kako bi kroz energički muzički delirij plasirale zabavne ali britke opaske poput: “It’s only money, until you haven’t any/ Yes, it’s only money, and every day its worth a little less!”
Unatoč zanimljivim bendovskim ekskurzija, vrhunac Goldmanine glazbene karijere ostaje parnjak ‘Launderette’ i ‘Private Armies’, objavljen pod njenim osobnim imenom kao 7” singlica i 12” izdanje s dodatnom verzijom ‘P.A. Dub’. ‘Launderette’ je nadahnuta zadržanom zaraznom bas linijom; preko nje i nenametljivih bubnjeva Goldman uz labave riffove bezbrižno iznosi romantičnu crticu iz praonice rublja, s laganim razvijanjem dosade frajerom kojega postaje nemoguće izbjeći. Demo se Johnu Lydonu svidio dovoljno da prepusti studio Goldman u pauzama snimanja albuma Public Image Ltd.
Slično opuštenu strukturu ‘Private Armies’ i odgovarajuće opise “krvi posvuda” svako toliko u red dovode Goldmanini komentari kao što je “little boys dressing up in uniforms” i uzvici od kojih je najpamtljivija satirična naredba: “If you can’t get a hard-on, get a gun!” Pjesma se nalazi i na albumu dub skupine New Age Steppers objavljenom iste godine i ne skriva produkcijski pečat suradnika Adriana Sherwooda, što posebice vrijedi za prateći minimalistički instrumental ‘P.A. Dub’.
Prateći glazbenici možda uključuju Roberta Wyatta i Vicky Aspinal (The Raincoats), i izdanje je imalo blagoslov nekih od najutjecajnijih imena u glazbi tog vremena, no ‘Launderette’ i ‘Private Armies’ u prvom redu predstavljaju ultimativni spoj glazbenih interesa Vivien Goldman, prethodno više zabilježenih u pisanoj negoli auditivnoj formi.
Kao posebni dodatak na kraju uključen je šestominutni intervju s Goldman koji je ovdje vjerojatno iz historijskih i dokumentarističkih razloga, a ne zbog neizostavne kvalitete ili otkrivanja detalja koji nude drugačiji ključ za čitanje njene glazbe. Svejedno, šarmantni razgovor prikazuje Goldman kao energičnu figuru čvrstih stavova koja itekako promišlja svoju glazbu, podjednako kao i novinarski rad.
U tom smislu, zaključni intervju zapravo potvrđuje ključ čitanja ove kompilacije kao dokumenta osobe i – možda još bitnije – vremena, radije negoli pokušaja novog uspostavljanja važnosti previđene ličnosti. Recentna hiperinflacija reizdanja konstantno ruju po analima prošlosti kako bi se iskopale nepoznate ‘kultne’ figure čija se važnost legitimira tek u kritičkom narativu, no kolekcija pjesama Vivien Goldman nema takve ambicije.
Resolutionary ne otkriva izgubljenu kariku bez koje ne bismo mogli zamisliti razvoj suvremene glazbe, niti išta približno tako pompozno. Radi se o nepretencioznom svjedočanstvu intrigantnoj autorici koja je obogatila različite glazbene scene i to djelovanjem u više disciplina. A otkrivanje još jednog dijela slagalice glazbene povijesti nikada nije na odmet.