Erotika za mame
U vrijeme kada je u kinu igrao prvi dio Pedeset nijansi sive, radila sam u maloj seoskoj knjižnici. Svakodnevno sam promatrala kako različite žene ulaze u prostor, neke od njih slale su djecu za računala, neke su dolazile po skripte za maturu, a neke se informirale o aktivnostima za umirovljenike. Sve su one sa žudnjom u očima kružile oko bestseller stola u potrazi za knjigama E. L. James. Antracitne smo korice nastavaka stalno preljepljivali, pokušavali uglaviti raspadnuti hrbat i ma koliko primjeraka nabavili, od stalnog kolanja po rukama dobivali smo ih nazad istrošene, savijene, pohabane. Web-stranica velikog hrvatskog nakladnika uz publicistiku i udžbenike u glavne kategorije na homepageu ubrajala je „erotiku za mame“.
Fanfic Twilighta (da, podsjećam da je to geneza 50 nijansi te da je E. L. James preinačila knjige Stephanie Meyer kako bi mormonske fantasy romanse učinila nešto više spicy) u literarnoj varijanti nije me posebno intrigirao, ali iz potrebe da razumijem trenutak, svijet i hešteg Johna Olivera #notmychristian, morala sam pogledati film. Od gulaša nespretnih dijaloga i lošeg seksa, pamtim samo jednu kulturnu činjenicu – curtain bangs Dakote Johnson.
Iako su knjige, ali poglavito filmovi, u svijet mainstreama uvele BDSM kao područje interesa, temeljni je problem njihova pristupa u nerazumijevanju okvira koji čine ovaj oblik seksualnosti specifičnim. Odnos protagonista Christiana prema Ani, kako ističu kritike u Guardianu, Huffington Postu, Forbesu i inim drugim kulturnim glasilima, zlostavljački je jer uključuje elemente praćenja, izoliranja, paranoidne ljubomore, a pritom idealizira patološku dinamiku dvojca.
Posljedično, serijal je zbog iskrivljenog prikaza kinka trajno narušio sigurnost BDSM zajednice zato što je ostvarenje fantazije iz visoko kodificiranih rituala prepustio nemilosti romantičnih interpretacija. Što je ranije bilo unaprijed dogovoreno, precizno razrađeno i podrazumijevalo visok stupanj povjerenja i njege prema uključenima, u novonastalim mutacijama postalo je poligon za izvrtanje pristanka. Namjerno kriva tumačenja odnosa moći sažela su se u stav da osoba u submisivnoj poziciji nema pravo reći ne, postaviti granice ili koristiti sigurne riječi.
Serijal E. L. James možda nije rekao ništa korisno o BDSM-u, ali je svakako ukazao na to da je žensku žudnju moguće dobro kapitalizirati. Pojam erotika za mame u tom je smislu precizno ukazivao na stav tržišta prema ciljanoj publici – zainteresirane za žanr zanima „mala erotika“, površna i plošna, erotika koja svoje mjesto nalazi u pauzama između vožnji na treninge i kuhanja ručka, dakle erotika koja naspram ozbiljne, muške žudnje, može postojati tek kao naknadna misao.
Četrnaest godina nakon objavljivanja prve knjige kulturni teren ipak je različit: romantične komedije u klasičnom meet-cute ključu teško privlače veliku pozornost, ali zato su femcel (Pearl, Strange Darling) i revenge filmovi (Promising Young Woman, M.F.A.) sve plodonosnije kategorija. Ljutnja dobiva značajno mjesto u paleti emocija koje će Hollywood dopustiti svojim heroinama, no što je sa žudnjom?
Nakon Bakerove Anore koja je novo ruho podarila Pepeljugi i Zgodnoj ženi (1990.), Požuda ili Babygirl foršpanom se najavila kao ozbiljan pretendent za neka drugačija promišljanja čežnje, seksa i dominacije iz ženskog očišta.
Seks, grad i potraga za stajaćom ovulacijom
Nas tri idemo u kino i biramo raniju projekciju jer se ne želimo gužvati i pomisao da subotnju večer provedemo u trgovačkom centru ne odgovara pravilima kojima se vodimo u životu. Dvorana je gotovo prazna, u njoj stariji muškarci koji su došli sami i grupe žena koje su kao i mi došle imati osjećaj da su dio [s]eksa i grada. Kriteriji su visoki, nekoliko sati prije filma prijateljica mi šalje skrinšot komentara na Instagramu – Babygirl zaslužuje „stajaću ovulaciju“.
Film se otvara orgazmom. Kamera je intimna, lica i tijela isprepletenih ljubavnika promatramo izbliza, a potom se iluzija lomi. Ona čeka zvuk njegovog hrkanja i trči u drugu prostoriju kako bi uz mazohistički pornografski film došla do stvarnog vrhunca. Romy Mathis (Nicole Kidman) na čelu je kompanije koja se bavi automatizacijom u organizaciji skladišta. Kao i robotski sustavi kojima upravlja, i Romy se bavi stalnom samooptimizacijom. Suho četkanje, ledene kupke, vježbanje, EDMR terapija i botoks procedure su koje Mathis rutinirano podnosi kako bi izgradila oklop visokofunkcionalne žene. Iza maske rigidne šefice stoji nesigurna, nezadovoljna i nezadovoljena žena kojoj će kći po završetku mukotrpnih beauty tretmana zajedljivo reći: „Zašto si to radiš? Izgledaš kao riba.“
Za razliku od kazališnog redatelja Jacoba (Antonio Banderas) koji energijom zlatnog retrivera pristupa supruzi, Romyne kćeri teže prihvaćaju umjetnu osobnost koja operira svim domenama njezina života. Jacob ne primjećuje da su Romyni orgazmi glumljeni kao i interes za zajedničke razgovore, ali starija kćer Isabel (Esther McGregor), seksualno slobodnija i rodno fluidnija, prema majčinim nastojanjima da se uklopi u sliku savršene žene iskazuje negodovanje i netrpeljivost.
Samuel (Harris Dickinson), mladi pripravnik u Romynoj tvrtki, iz njezina garda s lakoćom iščitava anksioznost i glad za prepuštanjem kontrole te započinje s nizom provokacija koje navode Romy da počne donositi rizičnije odluke koje se brzo pretvaraju u kinky aferu.
Kada distributer odluči Babygirl pretvoriti u Požudu, onda se i očekivanja i publika mijenjaju. Babygirl je A24 film (što će reći festival circuit, ne kina), Požuda je u najgorem slučaju petparačko valjanje u sijenu, u najboljem femme fatale triler devedesetih. Babygirl je provokativan naslov, zaigrano izokretanje slike o dobi, klasi i moći. Odabir Nicole Kidman za ulogu Romy bockav je okršaj sa stereotipima, ali i kritikama koje su izgledu glumice upućene zbog estetskih zahvata, a od kojih film ne bježi, već ih promatra direktno (vidi opis radnje iz prethodnog ulomka).
Redateljica i scenaristkinja Halina Rejin uživa u kontroliranju gledateljskih pretpostavki: žanrovska etiketa trilera jedna je od crvenih haringi na koju ćemo naići, iako bi drugačije određenje pomutilo užitak destrukcije napetosti s kojim se film poigrava. Kao i u ranijem ostvarenju Bodies Bodies Bodies (2022.), hororu i whodunnitu koji to nije, Rejin i u Babygirl pomno proučava konvencije i dinamiku žanra kako bi rješenjima kojima će nas privesti ponudila alternativni klimaks priče. Babygirl svakako ima elemente trilera, ali oni su dio redateljske podvale. Dok razmišljamo o tenzičnom odnosu supružnika, neodrživosti Romyna dvostrukog života i Ibsenovoj Heddi Gabler, koju Jacob postavlja u kazalištu, kao predskazanju smrti, Rejin gradi drugi žanrovski okvir kojemu pripada klimaks.
Hajin razara žanrovske premise razotkrivanjem analitičke logike koja žanrovski dominantno pulsira filmom, a koja se otkriva u tome da je klimaks koji će doći, kako u gradaciji napetosti u radnji, tako i prikazom finalnog Romyna pravog orgazma, onaj koji je oduvijek pripadao registru drame i jedino se tako i mogao ostvariti.
Babygirl isto tako zapravo nije ni erotski film, iako obiluje prikazima ljubavničkih odnosa, seksualnih igara i golicavim motivima. Više no o uzbuđenju, riječ je o studiji ranjivosti, elegiji za generaciju koja tek pronalazi jezik za vlastite žudnje. Generaciji kojoj su sram, društveni pritisak i korporativni narativ o stalnom poboljšanju kroz sustezanje onemogućili kontakt s emotivnom i seksualnom mekom životinjom njihova tijela.
U spomenutom je ključu potrebno čitati i lik Samuela, o čijoj motivaciji i povijesti nećemo saznati gotovo ništa. On je narativni i emotivni katalizator, plotting device koji uvećava pukotine Romyna oklopa. Samuel je autentičan, granično bezobrazan, a dopušta si slobodno izražavanje potreba i indiferentan je prema pretpostavljenim normama ponašanja na radnom mjestu. S druge strane, odnos kakav Samuel potencira s Romy, kada je u pitanju kink, precizno prikazuje korake potrebne da bi BDSM okviri funkcionirali. Nakon inicijalnog kaosa odnosa koji nas navodi na misao o toksičnoj zavrzlami, likovi otvoreno razgovaraju o pristanku, željama i kontekstu. U tom smislu posebno su zanimljive scene aftercarea (brige za submisivne partnere nakon završetka seksualne igre u kojoj prepuštaju kontrolu, potrebna za adekvatno zatvaranje fantazijske scene bez psiholoških posljedica), kojima Rejin daje više ili jednako prostora koliko i seksu.
Epilog ili u dvorani
Dok nakon dugo vremena pišem nešto što bi trebalo nalikovati filmskoj kritici, zapinjem o vlastitu namjeru. Termini su kruti, analiziram žanrovske odrednice, opisujem okosnicu radnje, akademski leksik briše radost događaja. Kasnim jer pišem sporo. Kritike na film izlaze danima i većinski su negativne, a ja i dalje vodim rasprave sama sa sobom kako artikulirati zašto meditiram nad žanrom i kako ću kroz to objasniti zašto se u Babygirl dogodilo nešto važno. Smatram da trebam spomenuti mlijeko, pisati o psu, a onda vidim da sam Samuela tek prvi put spomenula nakon jako puno teksta i da se više bavim kćerima.
Ono o čemu želim pisati događa se u dvorani. Živo je dok gledamo Romy koja strahuje „da će se popiškiti“ jer ne vjeruje vlastitom tijelu i ne zna može li mu oprostiti bijeg u ljudskost, čak i ako to znači da propušta iskustvo koje je pokreće; lomi nas kada Samuel izgovara naslovnu riječ filma pred obnaženom Romy, a mi se hvatamo za ruke jer prepoznajemo njezin strah i izloženost, paniku i duboki sram koji se rasplinjuje prihvaćanjem. Prisutno je i kada Romy njezina asistentica Esme ucjenjuje da bude bolja zato što je ona bolja nego što smo mi pretpostavljale, pa uživamo u obratu.
Događa se i kada Jacob ima napadaj panike koji tumači kao srčani udar zato što su mu pretpostavke o ženskoj seksualnosti onemogućile stvaran kontakt sa suprugom, a nama je njegov lom svjetonazora bolan i opipljiv. Vrišti kada trojac sjedi na podu nakon sukoba za koji smo mislili da će završiti letalno; razgovara, a Samuel poput bračnog terapeuta spašava odnos za koji smo mislili da će uništiti. S nama je tu i kada Romy kaže svom glupom kolegi „if I want to be humiliated, I’m gonna pay someone to do it”, jer joj više nije nepoznato tko je ona sama i prijetnje nemaju oslonac.
Vrtim napisane kartice teksta, razmišljam kako povezati elemente i po IMDb-u tražim citat za detalj iz filma i naiđem na Jacobov komentar na predstavu: „She doesn’t understand Hedda Gabler at all. She thinks it’s about desire. It’s not about desire; it’s about suicide. Hedda’s life is over before the play begins.”
Vraćam se na žanr. Babygirl nije erotski film, nije triler, Babygirl je radosna romantična drama i bila je to od prvoga kadra, samo je varka prosuta filmom da bismo se za priču zainteresirali, da bismo obratili pozornost. Možda i dalje nema nove artikulacije žudnje kakvu sam tražila, nema spicy BDSM kadrova, nema stajaće ovulacije, ali su euforija i veselje s kojim smo izašle iz kina toliko bolje, klimaks koji nismo znale da želimo, ali nam je trebao.
