Od početaka razvoja zapadnjačke umjetnosti, ženska figura igrala je u njoj središnju ulogu: od Botticellijeve Venere do Tizianovih zanosnih ljubavnica i Courbetovog Podrijetla svijeta. Britanski kritičar John Berger, opisujući način na koji je medijska kultura oblikovala rodne politike i prikaz žene kao objekta, u djelu Ways of Seeing (1973), piše sljedeće: „Muškarci djeluju, a žene se pojavljuju. Muškarci gledaju žene. Žene sebe promatraju kao one u koje se gleda.”
Kroz tu prizmu patrijarhalne kontrole odigrala se glavnina eksploatacije žena: uobičajeno falocentrično portretiranje prožima čitavo društvo. To prožimanje toliko je prisutno da se za izložbu The Radical Nude, austrijskog slikara Egona Schielea, može reći da je jedan od rijetkih primjera mogućnosti muškaraca da prenesu radikalnu, sirovu ljepotu gole žene kao fluidnog bića, a ne nepomičnog objekta: on priziva žene koje kontroliraju snagu vlastite seksualnosti, umjesto da se njome određuju.
Prikazi ženskih tijela rijetko su nastajali rukom umjetnica. No, neke umjetnice ipak su svojim radovima odlučile vratiti kontrolu nad vlastitim tijelom, otvarajući na taj način nove prostore neovisnosti i mogućnosti. Peter Yeung za Dazed donosi najradikalnije primjere 21. stoljeća.
SHEILA PREE BRIGHT
Ova fotografkinja iz Atlante u svom radu istražuje kompleksnu prirodu rasnog identiteta. Standard ljepote koji je postavila masovna produkcija, sveprisutne Barbike, smatra problematičnim. U seriji digitalno obrađenih fotografija, Plastic Bodies, Bright kontrastira fragmentirana tijela žena iz različitih kultura i lutke, otkrivajući „globalno pretapanje kulture, etniciteta i gubitka osobnog identiteta s kojim se suočavaju mnoge ne-bijele žene.”
WANGECHI MUTU
„Žene nose znakove, jezik i nijanse svoje kulture u puno većoj mjeri nego muškarci. Sve što je poželjno ili odbojno uvijek je smješteno na ženskom tijelu”, smatra kiparica i slikarica Wangechi Mutu, porijeklom iz Kenije. Mutu stvara moćne, opasne i erotske kolaže iz etnografskih fotografija, medicinskih ilustracija iz 19. stoljeća te pornografskih magazina.
NANCY UPTON
Kao odgovor na dobro poznati tretman žena koje nisu modeli, od strane brenda American Apparel (AA), Nancy Upton snimila je seriju autoportreta u jasno određenom anti-AA stilu. Upton, koja nosi američki broj 12 (europski 44) otvoreno se izruguje seksualnim pozama koje prožimaju njihove reklamne kampanje, žvačući pileća krilca, kupajući se u kupci od preljeva za salatu ili gušeći se komadom pite. „Ne vjerujem da ljepotu treba kvalificirati na temelju veličine koju nosi ili unatoč toj veličini”, smatra Upton.
SUSANNAH MARTIN
Umjetnica koja trenutno živi u Berlinu, Susannah Martin, bavi se pitanjem načina na koji se ženska tijela direktno reprezentiraju: njezine slike golih žena nastaju nedvojbeno iz ženske perspektive. Njima se nadovezuje na klasične prikaze golog tijela, na način da umjesto postavljanja aktova u poziciju unutar striktnih granica muškog pogleda, njezine žene dobivaju neovisnost, oslobođenje i uživaju u sebi samima.
ELINOR CARUCCI
Rad ove izraelsko-američke fotografkinje fokusira se na intimnim i privatnim trenutcima njezinog života, kao i ljudi u njenom okruženju, u gotovo dnevničkom narativu. Njezina stvarnost nije glamurozna, skrivena ili lažna. Od dokumentiranja menstrualnog krvarenja, dlaka na bradavicama i čudnog otiska patenta na golom trbuhu. Njezin posljednji projekt Mother fokusira se iskustvo suvremenog majčinstva. Carucci je snimala autoportrete u trudnoći te tijelo nakon poroda da bi seriju završila u trenutku kada su njezini blizanci navršili osam godina. „Moja namjera bila je prikazati majčinstvo onakvim kakvo je, a ne verziju slavnih osoba: sretne majke i savršena djeca”, istaknula je Carucci.
ALEAH CHAPIN
Dobitnica nagrade BP Portrait Award, 2012. godine, otkriva da se ljepota nalazi i u starijim ženskim tijelima. Njezin Aunties Project predstavlja razigranu seriju ogromnih slika golih, starijih žena, kojima ponosno prikazuje sve bore i obilježja koja dolaze s godinama. „Govori nam se da naša tijela trebaju imati određenu visinu, težinu i veličinu. No slike koje vidimo potpuno su nerealne”, smatra Chapin.
CINDY HINANT
Fetišizacija ženskih tijela i njihova redukcija na grudi je nešto čega je Njujorčanka Cindy Hinant itekako svjesna. Kolekcija Women sastoji se od devet slika. Svaka prikazuje torzo jedne umjetnice, pronađene online i obojane u ružičastu boju. Ove grudi postale su žarište, bez dodatnog konteksta, reflektirajući time način na koji su prikazi ženskog tijela često prezentirani bez osobnog identiteta.
JENNY SAVILLE
Poznata je po svojim slikama velikih dimenzija koje prikazuju gole žene prepune nabora na koži, zdepastih udova koje gotovo preplavljuju platna. Ovakvo preuveličavanje debljine je nešto pred čim gledatelji najčešće ustuknu, no Saville ju slavi kao suštinu pojavnosti. Njezina serija Closed Contact donosi snimke njezinog tijela dok gola leži na pleksiglasu, koje je, iz pozicije ispod pleksiglasa, snimio modni fotograf Glen Luchford.
MICKALENE THOMAS
Kombinirajući Afroamerikanke, kao subjekte, sa tradicionalnim stilovima portretiranja, poput radova Romarea Beardena, Davida Hockney i Édouarda Maneta, Thomas za cilj ima pomaknuti granice tradicionalne zapadnjačke povijesti umjetnosti. Njezin romantizirani stil provokativnih prikaza crnih žena oslanja se na žanr 'Blaxploatacije' (eksploatacija Afroamerikanaca u popularnoj kulturi, dodjeljivanjem stereotipnih uloga) iz 1970-ih.
