Objavljeno

Trljanje s Peaches

Za novi album Rub, Peaches je dobila najkorektnije ali i najpovoljnije kritike u posljednje vrijeme, možda čak i u cjelokupnoj dosadašnjoj karijeri. Ta je promjena u odnosu dobrog dijela mainstream glazbenih medija prema njenom radu značajna jer se čini da je stekla umjetnički status koji zaslužuje, konačno lišen trivijaliziranja njenog rada kao zafrkancije ili, još gore, očajničkog pokušaja postizanja šok-vrijednosti.

Međutim, ono što se nerijetko implicitno iznosi jest ideja da je Peaches, unatoč bogatoj karijeri i velikom utjecaju, zapravo izvođačica koja vuče uteg ubitačnog prvog albuma; ne u smislu da bi je se moglo otpisati kao tzv. “one-trick pony”, već naprosto to da je učinak koji je debi imao po svojevremenom izlasku – neponovljiv. Iako nitko ne očekuje novi The Teaches of Peaches, svi uvijek potajno priželjkuju materijal na koji će moći otkačiti na isti način, a svako mirenje s izostankom neke nove “Fuck the Pain Away” zapravo je samo mirenje s činjenicom da nemamo onoliko godina koliko smo imali kada smo je prvi put čuli.

E pa, nema ni Merrill Nisker, a na nekom drugom je da napravi album koji će za novu feminističku i queer generaciju imati biblijski značaj jednih The Teaches of Peaches i Le Tigre. Jednom kada se pomirimo s tim, Rub je moguće promatrati kao priču za sebe.

Iako je Merrill Nisker tako nakon petnaestak godina karijere kao Peaches priznato pravo na smisao za humor, na novom ga albumu tek djelomično koristi. Naravno, tu je i dalje pregršt tobože vulgarnih referenci, britkih igara riječima i elemenata campa, Nisker zadržava svoju super-moć isticanja tjelesnosti uz istovremeno vješto izbjegavanje male gaze-a, no sve to više nema funkciju provokacije jednih niti osnaživanja drugih – postalo je normalno, valjda proporcionalno količini tih istih dijelova tijela kojoj smo svakodnevno izloženie u medijima. Bez brige, to sve i dalje ne znači da se “upristojila”, a ako njene otrovne opaske više ne zvuče zapanjujuće kao nekad, to nije zato što je društvo postalo bitno otvorenije, nego valjda zato što smo se naviknuli na Peaches.

Zrelost zvuka o kojoj se toliko govori na Rub se manifestira prvenstveno koherentnošću cjeline od 11 pjesama, unatoč oscilacijama u njihovoj doljmljivosti. Prethodna tri albuma izdavana su u pravilnom vrenskom razmaku od tri godine, kao po špagi, ali ne i uvijek s jednakom količinom inspiracije. Na Rub se od potcijenjenog I Feel Cream čekalo punih šest godina i iako se donekle nastavlja na njega, doista zvuči kao da je Nisker imala dovoljno vremena za poliranje svih itekako raspršenih dijelova u kompaktnu cjelinu.

U prvoj pjesmi na albumu Peaches ugošćuje legendarnu Kim Gordon, koja nije tek bilo koja ikona underground glazbe ’80-ih/’90-ih, pa čak niti izričito glazbena ikona. U obzir valja uzeti i njenu novu poziciju u popkulturnom krajoliku koja nadilazi naslijeđe Sonic Youth; onu iskusne, mudre žene koja je prošla mladenački punk život i, u zreloj dobi, nadišla raspad te ere uzrokovan razvodom jednog od ultimativnih glazbenih parova, usput dokazavši da su i indie miljenici samo ljudi.

Znakovito, u spotu za “Close up” Kim Gordon je trenerica perspektivnih hrvačica među koje se Peaches ubacuje očigledno dovoljno pozamašnom novčanom svotom, drugim riječima jer si to (konačno) može priuštiti. Do kraja spota ne uspijeva nadjačati sve protivnike, no to ne znači da je borba uzaludna.

Otvaranje albuma gostovanjem također se ne čini nimalo slučajnim. Peaches kao da preuzima od Kim Gordon karakteristični način indiferentne ali uvjerljive vokalne izvedbe koja se uz veće ili manje varijacije proteže do kraja albuma, u pjevačkim i reperskim formama kakve Peaches inače prakticira. Ako to vrijedi za sljedeću “Rub” (osim pjevnog dijela), u “Dick in the Air” čak saznajemo kako bi možda zvučala hipotetska suradnja između Gordon i Snoop Dogga, okej, uz nepogrešivo Niskerine stihove. (I Margaret Cho u spotu, neke će vjerojatno zanimati.)

Spomenuta “Dick in the Air” djelovala bi kao tek jedna u nizu dosjetki kakve Peaches može izbaciti na autopilotu kada ne bi bila tako zabavno ravnodušno izvedena i naravno sparena s hip-hop beatom, funkcionirajući kao predivno banalna ali nažalost ne i suvišna prozivka onima koji pretjeruju s bravadom. Niskerin pojam bravada skromno je izražen u zaključnoj “I Mean Something”, svojevrsnoj glazbenoj sestri “Mud” s prošlog albuma, u kojoj pjevni dio s orijentalnim dekoracijama obavlja već pomalo zaboravljena sunarodnjakinja Feist.

Također reperska “How You Like My Cut” polu-uspješni je pokušaj trapa, a i “Pickles” počinje prisvojenim jezikom mainstream glazbe, da bi se do završetka razvila u zarazni apsurd u tipičnoj Peaches maniri. Momenti poput “Sick in the Head” i “Vaginoplasty” lako su se pak mogli naći na nekom od starih izdanja.

Retrospektivno gledajući, “Light in Places” se možda čini neočekivanim izborom za vodeći singl Rub, budući da je nježni refren vrlo lako mogao navesti na potpuno krivi trag očekivanja finog disko albuma kakav ćemo od Peaches dobiti vjerojatno… Nikad. Tu je zato spot u kojem dotično svjetlo dolazi pogodit-ćete-odakle, a Peaches se javlja kao glasnik iz budućnosti u kakvom treš SF filmu zaključujući: “All humans, free at last/ So much beauty coming out of my ass”.

Na nju se odlično nadovezuje “Dumb Fuck”, poprilično konvencionalni ali zato nimalo manje uvjerljiv hit, kao stvoren za završetak tuluma ili pidžama party. Pažljivije slušanje otkriva kako ova stvar čini dio narativa koji Peaches suptilno proteže kroz nekoliko izdanja, istovremeno se tematski nastavljajući na središnju “Free Drink Ticket”, pjesmu koja definitivno najviše „strši“ na novom albumu, možda i u cijeloj diskografiji, ali ne nužno na negativan način.

Glazbena asocijacija na za Peaches netipično izravnu “Talk to Me” s I Feel Cream koju povlači “Dumb Fuck” ubrzo se razotkriva i kao tematska referenca koja na Rub ima evidentno nesretan završetak. No ako “Dumb Fuck” ima prizvuk osnaženog izlaska s ekipom, brutalna “Free Drink Ticket” katarzični je izljev mračnog tijeka misli kakav takvoj zabavi nužno prethodi.

Preko minimalističkog beata i sirove bas linije u podlozi, nezadovoljstvo je doslovno ispljunuto (“Spit it out, spit/ Let me spit for you”) uz prepoznatljivi produkcijski dodir Planningtorock koji pretvara Niskerin vokal u zlokobni glas iz ponora ogorčenja ružnim prekidom i, općenito, ponašanjem bivše ljubavi. “Free Drink Ticket” je otvoreno break-up pjesma u usporedbi s kojom “Oughta Know” djeluje gotovo kao dječja brojalica, iskaz najodvratnijih misli i najnižnih strasti kakve ljudi obično zadrže za sebe. Za jedne vrhunac albuma, za druge trenutak koji se nikako ne uklapa u ostatak priče, “Free Drink Ticket” svakako predstavlja anomaliju na Rub. Onda opet, to je upravo kako bi trebao zvučati obračun s prekidom u stilu Peaches.

Rub je tipično šarolika kolekcija pjesama autorice koja uvijek poseže kako za raznorodnim referencama iz suvremene i nešto manje suvremene glazbe, tako i za različitim tematskim inspiracijama najčešće ipak povezanih ispunjavanjem slične svrhe. Peaches i dalje drži poziciju jedne od ultimativnih glasnogovornica queer populacije ako ništa drugo, barem za one već upoznate s njenim radom. Gledano na ovaj način, Rub je još jedan solidan doprinos uglavnom konzistentnoj diskografiji ali i korak naprijed u zreloj fazi karijere, obilježen dosljednijom vizijom nego onom realiziranom na prethodna tri albuma.

Nešto bolje produkcije i punijih beatova od dijela dosadašnjih uradaka, zvučna slika na Rub, kreirana u suradnji s Vice Coolerom, vrlo je ujednačena unatoč svim stilskim poigravanjima. Međutim, nakon nekoliko slušanja se, upravo zbog toga, zasebno snažne pjesme znaju utopiti u albumu koji ipak ne niže dovoljnu količinu impresivnih trenutaka da bi to mogao sasvim uspješno podnijeti. Beatove koji s vremenom postanu malo zamorni od jednoličnosti spašavaju zarazni refreni, stihovi koji mjestimično „bodu u uši“ i općenito stvari koje odlično funkcioniraju zasebno.

Iako zvuči pažljivije sastavljeno od prethodna tri albuma i nudi pouzdan niz uspješnica, Rub u konačni funkcionira po relativno sličnom principu, koji podrazumijeva kratki period cjelovitog slušanja te naknadnu selekciju pojedinačnih bisera za puštanje u određenim prigodama. Srećom, Rub također jasno daje do znanja da Peaches s godinama nimalo ne gubi na sposobnosti pisanja jakih pjesama.

Povezano