Toplo je u krilu kolektivnog identiteta. Zamišljam nas, točke i crte među njima, veze: rezultat je mreža, klupko. Dobijaš jezik, dobijaš simbole. Prepoznaješ se. Dobijaš ogledalo. Nije mala stvar ako počneš postojati.
1.
Kad se poduzimaju, kritike identitetskih politika i queera najčešće dolaze iz lijeve, materijalističke perspektive. Ti će prigovori politike identiteta prozivati kao one koje fragmentiraju bazu, rasipajući aktivističku energiju na partikularne interese, i time propuštaju uspostaviti širu frontu prema okrutnim ekonomskim politikama koje nam svima zagorčavaju život, svakodnevno. Nezadovoljstvo će načelno ići prema svom dijapazonu identitetskih odrednica, ali, moram reći simptomatično, nekako će se najčešće adresirati tzv. LGBT identitetima.
Što se queer teorije tiče, njoj se, kao i cijelom setu post/strukturalističkih pravaca, postmodernoj misli, zamjera ono što bismo mogli nazvati dematerijalizacijom teorije. To je famozni jezični obrat, gdje teorija svu svoju pažnju iscrpljuje na pitanjima jezika, diskursa, simboličkog, ispuštajući nekako usput njihova materijalna utemeljenja. Nije to specifično za queer teoriju (kojoj je dematerijalizacija potrebna da bi dekonstruirala spol kao relevantnu biološku kategoriju), događa se to cijelom tijelu teorije, humanistike, sve čak tamo do marksizma koji u svojoj postmarksističkoj inkarnaciji odjednom analitički preferira nadgradnju pred bazom.
Bez daljnjeg, sve to u dobroj mjeri stoji, materijalistička intervencija svugdje je potrebna, ali rekao bih da i queeru i identitetu valja dati kritiku koja će biti usmjerena iz pozicija koje oni sami uspostavljaju. Potrebna je, dakle, i kritika koja će se zadržati na razini diskursa i pokušati ponuditi drugačiji tip govora o seksualnosti od onog kojeg nam neumorno generira identitet kao seksualno-politička kategorija. To nam je obećao ponuditi queer koji u nekoj mjeri nastupa i kao reakcija na krute identitetske odrednice, no on je i sam, nažalost, negdje po putu pogubio vlastite konce. No postoji rakurs koji nam može dati specifičan pogled koji identitet nužno razlaže kao problematičan politički alat i vratiti nas iskonu queera: to je biseksualni rakurs.
2.
BI aktivizam i teorija, kod nas praktički nepostojeći, ali drugdje prisutni još od 1980-ih, angažiraju se dominantno unutar jedne ključne okosnice: suprotstavljanje brisanju biseksualnosti i inzistiranje na njenoj vidljivosti.
Impuls je sasvim razumljiv, jer je biseksualnost zaista prešućivana, i u LGBT (ali de facto GGGG) aktivizmu i teoriji, zbog političkih apetita drugih rodno-manjinskih kategorija (prije svega G, u nekoj mjeri i L), koje će u svrhu vlastitog konsolidiranja unutar simboličkog poretka odbaciti onaj balast koji bi im pred seksualnim mejnstrimom predstavljao prevelik teret.
To su prvenstveno biseksualnost i trans. No dok će trans, jer intervencijom u tijelo najčešće ipak naginje preklapanju spola, roda i žudnje, prvenstveno biti napadan (bilo iz konzervativnih bilo iz radikalno feminističkih krugova), dakle samim tim i prepoznat, vidljiv, biseksualnost naprosto prolazi ispod radara. Ne radi se, da naglasim još jednom, o omaški, slučajnom propustu; radi se o strukturnom prešućivanju. Teoretičar Christopher James, slijedeći koncept prisilne heteroseksualnosti Adrienne Rich, govorit će stoga o prisilnoj monoseksualnosti.
Stvari idu dosta duboko: biseksualnost se nije kako spada pojavila u diskursu o seksualnosti zato što se biseksualac nikad nije pojavio kao subjekt. Sada, poslužit ćemo se ovdje, bože moj, čim drugim nego klasičnom queer teorijom koja, iako začudo totalno preskače biseksualnost, ipak sačinjava odličan teorijski stroj za tumačenje upravo tog prešućivanja. Foucault nam u Povijesti seksualnosti razjašnjava nastanak homoseksulane vrste, piše o njenom rađanju u devetnaestostoljetnom diskursu znanosti (medicine, biologije, psihologije, psihijatrije, demografije).
Prije toga sodomit, odnosno osoba koja stupa u homoseksualne čine, bio je kratkotrajna aberacija; u 19. st. on postaje vrsta, netko u potpunosti i nepovratno obilježen svojim seksualnim praksama, postaje homoseksualac. Vezano je ovo uz transformaciju obitelji koja nastupa s modernim kapitalizmom i pojavom na tržištu ”slobodnog radnika”, mobilnijeg, feudalno, teritorijalno i familijarno nevezanog, seksualno slobodnijeg.
U svakom slučaju, ovdje, kad govorimo o homoseksualnoj vrsti, imamo posla s diskursom moći, onim koji za cilj ima obilježiti, klasificirati, disciplinirati. No on onda omogućuje i obrnuti diskurs – a sad smo u startnoj točki političke emancipacije – on omogućuje pojavu homoseksualnog subjekta, političkog i aktivističkog. Što se naše biseksualnosti tiče, s obzirom da i najmanja mrlja istospolnog čina u nečijoj inače heteroseksualnoj karijeri osobu automatski trpa unutar strogih granica homoseksualnosti, biseksualni se subjekt nikad nije ni mogao pojaviti: nema biseksualnog čina, nema biseksualne vrste, nema biseksualnog subjekta.
Stoga se biseksualnost, kad se u kojekakvim diskursima ipak i pojavljivala, uvijek svodila na nešto neuhvativo, neodređeno, nešto što izmiče, nikad prisutno sada. Maglovito. S jedne strane, sve što biseksualnost može biti je faza, i to ona početna, prapočetna u mitološkom smislu. Što se devetnaestostoljetnog diskursa tiče, evo recimo u psihoanalizi se biseksualnost koristi u raznim značenjima, ali ju se dominantno određuje kao razvojnu fazu u životu pojedinca. Osim na toj, filogenetskoj, biseksualnost je bivala percipirana kao faza i na ontogenetskoj razini. Darwin će postepenu, sve jaču diferencijaciju između spolova odrediti kao mehanizam koji s vremenom proizvodi moderno, civilizirano ljudsko biće – dakle prije toga imamo interseksualca/biseksualca.
Optimističnije varijante biseksualnosti kao faze nude nam ju kao ultimativnu, posljednju fazu, seksualni zaključak, kao nešto što će nam tek doći, ali prije svega utopijski postavljeno pred naše žudeće oči, i svodivo samo na to. I danas, uzmite bilo koje istraživanje o percepciji biseksualnosti – svi ju rezultati smještaju unutar mreže pojmova kao što su faza, zbunjenost, nesigurnost, bi-curiosity. Ne znajući uopće što je ona, kako da se u njoj prepoznamo? Biseksualnost je u najjačem smislu ono što Butler, kad govori o rodovima, naziva unintelligible, neshvatljiva.
Zato se biseksualnost, dirljivim aktivističkim naporima unatoč, naprosto ne može pojaviti u okviru identiteta: BI identitet je nemoguć. Naprosto, spolno-rodni sustav neumoljivo je organiziran oko binarizma muškarac/žena, zatim hetero/homo, pa je osoba koja participira u praksama koje se mogu odrediti kao biseksualne uvijek rastrgana između tih dvaju identiteta: ili si gej ili si strejt.
Ne postoji socijalni pogled koji biseksualnost može prepoznati kao identitet, nema kulturne infrastrukture na koju se može nakalemiti. Seksualni identitet nije individualna (kako nam to recimo sugeriraju analitički jalova tumačenja unutar tzv. stage models of identity development) već socijalna kategorija, a biseksualnost unutar tog registra nema svoga mjesta. Tek kad bismo zaista razorili rodni binarizam, biseksualni bi se identitet mogao pojaviti, ali tada za njim, kao političkim oruđem, više ne bi bilo potrebe.
Ne nastupam tu, molim vas, samo iz teorijske pozicije, dapače.
Došlo je iz osobnog. Pomisao, želja da postoji identitet, možda dohvativ, titrala je u meni i oko mene. Želja da se pripada, želja da se prepozna u svijetu. Neko neodređeno, vrlo neodređeno nezadovoljstvo pri svakom svođenju sebe na jednu od te dvije pozicije: strejt ili gej. Sa ženom si strejt, s muškarcem gej. Na kraju: uviđaj da toga za mene naprosto nema. Šta sad?
3.
U svom, ovih dana opet posebno aktualnom članku Mi, izbjeglice, Giorgio Agamben, nastavljajući se na istoimeni tekst Hannah Arendt, donosi nam koncept izbjeglice kao naravne kritike nacije-države. Izbjeglica, onaj u dominantnom stanju nepripadanja, prokazuje svo nasilje nacije-države, nasilje prije svega prema onome što isključuje, čega lišava građanstva. Dakle izbjeglica je za Agambena politički iznimno važna i upotrebljiva kategorija: ”Barem dok proces disolucije nacionalne države i njene suverenosti ne završi, izbjeglica je jedina kategorija pomoću koje danas možemo percipirati oblike i ograničenja buduće političke zajednice.”
Analogno, to je biseksualac: izbjeglica roda, kategorija koja nam može navijestiti drugačiji koncept seksualnosti. Ultimativna nevolja s rodom, onaj koji svojim nepripadanjem prokazuje svo nasilje seksualnih identiteta, nasilje prema onom što isključuju, ali i nasilje prema onome što u sebe uključuju.
Uključivanje bilo silom (npr. biseksualnosti u gej ili strejt identitet), bilo sasvim dobrovoljno. Naime, jednom kad pristanemo na identitet, kad se omeđimo njime, jednom kad svoju žudnju fiksiramo konceptom seksualne orijentacije, mi se lišavamo svih potencijalnih disparatnih iskustava. Ako smo se prepoznali kao gej ili kao strejt, teško da ćemo osjetiti impulse prema onom što ne spada u krug tog identiteta, ako i osjetimo, ako i registriramo, teško da ćemo postupiti. Identitet je nasilna kategorija, pristajanje na manjak slobode u zamjenu za komadić, i najmanji, participacije u simboličkom poretku. Stvar je, dakako, ipak nešto kompleksnija od ovog tipa nekakve simboličke trgovine: identitet vas prigrli i ne pušta, makar ga i ne zazivali, makar i ne pristajali dobrovoljno na njega. Ponekad vam se, naprosto, nametne kao jedini mogući oblik postojanja.
No dobro, vrlo konkretno, ono što trebamo i ono što nam biseksualni rakurs može ponuditi drugačiji je govor o seksualnosti. Prosto, kod biseksualnosti je nepromašivo jasno da je u pitanju čista praksa, splet činova, ništa mimo toga; nema suštine koja te činove generira. To je rakurs koji deesencijalizira seksualnost. Ovo, da se razumijemo, ostaje na tragu queer teorije, ali queer je iznevjerio svoja obećanja, pretvorio se u još jednu značkicu, de facto identitetsku kategoriju koja samo za sebe monopolizira fluidnost, zaboravljajući Butleričin poučak da je i strejt i homo identitet perfmorativan, dakle nestabilan, uvijek u očajničkom i na neuspjeh osuđenom pokušaju fiksiranja.
Tim inzistiranjem na specifičnosti vlastite nestabilnosti, fluidnosti, i postavljanjem sebe kao njihove opreke, pomodni, gotovo pa mejnstrim queer, ove dvije binarne kategorije, strejt i gej, praktički dodatno fiksira.
Queer je propuštanjem biseksualnosti propustio najdugovječniju i najelementarniju materijalizaciju svoje teorije. No ona se vraća: nudi nam trenutak u kojem više nećemo govoriti o seksualnim identitetima, pa ni o seksualnim orijentacijama, već samo i isključivo o seksualnim praksama. Bez sumnje, identitet je odigrao ulogu kao bitno političko oružje, kao inicijalni mobilizacijski aparat, kao moment stvaranja političkog subjekta. Ali vrijeme je da mu se srdačno zahvali i da ga se odbaci. Vraćanje neomeđenoj seksualnosti: to je lekcija biseksualnosti.
Dusty Springfield? Marlon Brando, Kathy Acker, Bertolt Brecht. Sasha Grey, Susan Sontag. Fassbinder. Lou Reed. David Bowie koji se, jao, s rastućom medijskom apokalipsom AIDS-a javno odrekao vlastite biseksualnosti. Zašto posjećuješ sajtove s listama poznatih biseksualaca? Smiješan si. Ipak potreba za identitetom? Ah, ali prepoznavanje nemogućnosti ne znači i smrt žudnje. Štoviše, možda je mjesto mobiliziranja nemonoseksualne političnosti upravo žudnja za identitetom. Manjak je taj koji nas goni, ali nemogućnost je ta koja nas određuje.
Očekivani rezultat je isti, ponovno: širenje nedisciplinirane seksualnosti.
Oprema: Keith Haring
