Objavljeno

Telepathe i Evvol: Skriveni elektro pop biseri

U fiktivnoj kategoriji zanimljivih elektroničkih pop albuma izdanih ovog ljeta koji su vam lako mogli promaknuti, novi albumi Telepathe i Evvol zasigurno bi dobro kotirali. Igrom slučaja se radi o bendovima koji dijele – ako već ne sasvim sličan izričaj – onda barem osobno poznanstvo i pokoju remiks uslugu.

Od podcijenjenog prvog albuma dua Telepathe prošlo je dovoljno dugo da mnogi na njih sasvim zaborave ili da ih se pak niti ne sjećaju – dok za neke predstavljaju samo jedan u moru nebitnih elektro-pop bendića, drugi ih vide kao možda najveće tragičarke klase indie bendova koji su se krajem ’00-ih bacili na kombiniranje elektronskih utjecaja s uobičajenom artiljerijom tadašnje nezavisne scene.

Za njihov debi Dance Mother iz 2009. mnogi/e će se njihovi/e kolege/ice sa scene složiti da se radi o izdanju koje je izvrsno uhvatilo duh vremena i otvorilo put kasnijim pokušajima definiranja glazbenih trendova tada svježom vizijom elektronske glazbe, popa, hip-hopa i spoja utjecaja underground pravaca poput shoegazea s komercijalnom glazbom početka milenija. Za sličnim će spojem koju godinu kasnije posegnuti witch house i drugi mikrožanrovi, kao najpoznatiji prvoborci kombiniranja utjecaja prošlih zvukova mainstreama s underground zvukovima nokturalnog ugođaja iz tog će perioda upamćeni ostati The xx, slavu u kategoriji sanjivog popa s eksperimentalnim dodirom pobrat će Warpaint, Merriweather Post Pavilion će nevjerojatno loše ostariti, i tako dalje, i tako dalje. A gdje su sve to vrijeme bile Telepathe?

U međuvremenu su New York zamijenile Los Angelesom, što se nekako i čuje njihovom drugom i bitno sunčanijem albumu Destroyer, snimljenom još prije nekoliko godina, ali odgođenom zbog diskografskih nedaća s kojima se bend već dugo hrva.

Za razliku od onomad jednako avanturističnih kolega Health koji su se prvim propisnim albumom nakon jednako dugih 6 godina otprilike izravno nastavili na posljednji (ma što oni govorili), Telepathe ovdje u potpunosti okreću ploču. Dobro, možda ne baš potpuno – njihova ljubav prema osamdesetima i dalje je neskrivena, no ovdje ju ne pokušavaju izmjestiti u neočekivani kontekst koji bi dao rezultat originalan kao debitantski album.

Izjavom da su okidači zvuka na albumu bili „Miami freestyle beatovi i rana izdanja Madonne“ Busy Gangnes i Melissa Livaudais kritici su uskratile uvijek slatku potragu za najprikladnijom formulacijom glazbenih referenci, ali i dale do znanja da se ne trude prikriti inspiraciju.

To što Destroyer možda i jest otvorena posveta glazbenim herojima, ne znači da je suvišan, prvenstveno stoga što nudi sasvim dovoljno razloga za uživanje u opetovanim slušanjima. U slučaju pop glazbe, nema boljeg razloga za neprekidnu rotaciju istog albuma od niza „udica“ („hook“), a Destroyer ih ima doslovce – na bacanje. (No pun intended.)

Od albumu istoimene uvodne pjesme bombastičnog početka do podjednako nabrijanog završetka s “Fuck You up”, Telepathe vam ne ostavljaju mnogo vremena za predah. Prekrasna “Drown Around Me” svojom prozračnošću nudi jedan od tek nekoliko opuštenijih trenutaka, no na nju se odmah nastavlja zarazna “Slow Learner”, nimalo samozatajni hit o sramežljivosti pred simpom. Ritam mašine se ne smiruju, synthevi se prelijevaju naglašavajući puninu zvuka začinjenog vokalnim harmonijama koje daju do znanja da je duo od ranih izdanja vidno poradio na pjevačkoj tehnici. Nekadašnja jeziva atmosfera očuvana je tek u sporadičnim SF i horror referencama stihova te dvije-tri mračne pjesme; sve ostalo poziva na akciju, bilo flerta i osvajanja ljubavnog interesa, bilo odmazde ili pak noćnih aktivnosti. Destroyer je čisti pop album očiglednih ali originalno spojenih utjecaja, na kojem Telepathe nižući hit za hitom uvjerljivo demonstriraju jasnoću vizije i opravdanost (na)novopronađenog samopouzdanja u pisanju pjesama.

Dominantni romantični sentiment koji je na Destroyeru poprimio formu mladenačke energičnosti i otvorenog apetita, na Eternalism se materijalizirao kao nešto ozbiljnija i smirenija analiza ljubavnih odnosa. Ako je prvi odlično sjeo na kraj ljeta, drugi se savršeno utapa u sivilo rane jeseni.

Naslušane i glazbeno-povijesno potkovane Evvol

Nekoć znane pod imenom Kool Thing, nakon promjene imena Evvol su zadržavši diskretnu posvetu Sonic Youth pronašle daleko prikladniji naziv. Asocijacije na evoluiranje s jedne i ljubav s druge strane, na prvom izdanju nakon preporoda nalaze puno opravdanje.

Novo iniciranima će najdraža referenca spominjana u vezi ovog irsko-australskog dua s prebivalištem u Berlinu vjerojatno biti turiranje i remiks za Austru, međutim za razliku od potonjih i njihovog tek nedavno izraženije realiziranog afiniteta prema klupskoj elektronici, Evvol su evidentno odrasle na plesnoj glazbi koja čak i kada nije eksplicitno prisutna u njihovom zvuku, izbija iz struktura pjesama. Štoviše, za album u cijelosti bi se moglo reći da je tečan poput majstorskog techno miksa, sa sporim razmatanjem uvodnih pjesama i polaganim uvođenjem vokala, hitoidnim ispadima u sredini te emotivno-plesnom eksplozijom u naprasno prekinutom finišu.

To je ujedno ključ koji odvaja Evvol od drugog tipa bendova s kojima ih kritika uspoređuje, primjerice vrlo često prizivanih Warpaint. Osim što s lakoćom nadmašuju njihovo pogubljeno posljednje izdanje, melankolija kod Evvol nije isprazno i stereotipno djevojački krhka,već zrela, odmjerena i jasno fokusirana.

Jedan od highlighta albuma “No Love”, koja na prvo slušanje možda zvuči kao nešto što ste prije čuli/e, već na drugo dokazujući da to može biti kompliment, nježnim synthom i odjekujućim beatom na početku odašilje ugođaj djeteta “In the Air Tonight” i “Love Is to Die” za koje niste znali da ga želite, ali se razvija u toliko ljepši refren rezultirajući najklasičnijom ali možda i najljepšom njihovom pjesmom do sada na kojoj pali čak i cheesy gitarski dio.

Gitara se razvlači i po završnom dijelu “Starcrossed” s rifovima kakvi ne bi bili neumjesni na kakvoj rock baladi, ovdje utopljenima u atmosferično nadimanje sintesajzera, a za nju se prostora nađe i na “I See You (I Am You)” lažno započetoj u maniri sasvim elektronske stvari. “Your Love” koja eksplodira nakon minute i pol intra te izvrsna “Four Steps from Home”, koja zaključuje album prigodno berlinskom aurom, možda su najbliže sretnom spoju elektronske i bendovske glazbe kakav je bio njihov zaštitni znak još u Kool Thing eri.

Crpeći inspiraciju iz očitih utjecaja, ali niti u jednom trenutku ne reproducirajući iste doslovnim čitanjem, Evvol zvuče kao jedan od onih naslušanih i glazbeno-povijesno vrlo potkovanih bendova koji srećom spretno zaobilazi zamku fetišizma i pokazne vježbe.

Na površini sasvim jednostavan album, Eternalism skriva pažljivu produkciju koja svaku povijesnu referencu zaogrće u novo ruho pa bi ga se u tom pogledu moglo okarakterizirati kao tzv. grower. Tome pridonose i suptilne promjene među pjesmama zbog kojih je na prvi dojam možda lako atmosferičnost pogrešno zamijeniti za monotonost te često nerazlučivi vokali natopljeni u reverb i povremeno ne glasniji od šapta koji ipak nude dovoljno ključnih riječi za uvjerljivo dočaravanje prevladavajućeg sentimenta intimnog životnog putovanja, omeđenog odjekujućim sintesajzerima. Eternalism je impresivan korak naprijed koji označava novo poglavlje u karijeri Evvol, a zvučat će samo još bolje kada zrak vani postane leden kao njihov zvuk.


Povezano