U eseju The Double Standard of Aging (1972) Susan Sontag naglašava apsurd zapadne kulture koja muškarcima dozvoljava starenje, a ženama nameće mladost kao jedinu opciju.
“Velika prednost muškaraca je činjenica da naša kultura dozvoljava dva standarda muške ljepote: ljepotu dječaka i ljepotu muškarca. Dječačka ljepota slična je djevojačkoj. U oba slučaja radi se o krhkoj ljepoti koja prirodno cvate samo u ranom razdoblju životnog ciklusa. Na sreću, muškarci se mogu prihvatiti pod drugim standardom ljepote – težim, grubljim, čvršćim.
Ekvivalent drugog standarda ljepote za žene ne postoji. Jedini standard ljepote za žene diktira da moraju nastaviti imati čistu kožu. Svaka bora, svaka sijeda vlas je poraz”, smatra Sontag.
Djelovanje ovog kulturnog imperativ vrlo se jasno očituje u filmovima. Rezultati studije magazina Vulture, pokazuju da filmski romantični interesi glavnih glumaca ne stare paralelno s njima tijekom njihove karijere. Tako su često 40-godišnjacima partnerice u filmu djevojke u ranim dvadesetima.
Kada se pak u filmu pojavljuju glumci po prilici jednake životne dobi, sa ženskih lica važno je ukloniti sve naznake starenja, a reklamna kampanja filma Savjetnik (The Counselor, 2013) to vrlo jasno pokazuje. Muškarci se zbog poneke primjetne bore ne smatraju neprivlačnima, ženska lica, s druge strane, toliko su glatka da se čine gotovo neljudskima. [Ž.V.] TheSocietyPages…
