Svaka godina u glazbi, posebice promatrana iz neke specifične perspektive, naknadno je okarakterizirana nekim generaliziranim narativom. Sudeći prema brojnim člancima, dvije i petnaeste rodnu problematiku u glazbi obilježila su tako pitanja identiteta i rodne fluidnosti. No, stavimo li postrani kalupe formirane upravo prema percipiranim sličnostima u identitetu izvođača/ica, ostajemo s nizom glazbenica, kritičarki i aktivistica čija je zajednička ladica jednostavno ta da su protekle godine ostavile značajan feministički trag u diskursu o glazbi.
Povratak Sleater-Kinney, za mnoge vjerojatno početna točka feminizma+glazbe 2015., do kraja je godine nekako ipak pao u drugi plan – dok su se one na veselo dočekanom ali tek solidnom povratničkom albumu posvetile širim društvenim problemima, neke druge glazbenice nametnule su se kao nove feminističke glasnice. U kontekstu relevantnih izdanja, najstrašnija od svih u 2015. bila je vjerojatno norveška glazbenica Jenny Hval čiji se izvrsni album Apocalypse, Girl pronicljivo i naizgled nonšalantno razračunava s raznim problemima koji muče – ili bi trebali mučiti – isto tako raznoliku populaciju. U tom vješto izvedenom tijeku misli maskulini sterotipi isprepliću se s položajem žena na tržištu rada, san o rodnoj zamjeni nadovezuje se na ironični prikaz neoliberalnog kvazi-feminizma; osobno je nužno i političko, intimno je neizbježno društveno, feminizam je nužnost, a feministička borba sve je nego gotova.
Da je seksizam daleko od iščezlog fenomena ne samo u mainstreamu nego i na alternativnoj sceni, složila se i Grimes. S velikim zanimanjem iščekivani novi album predstavio je snažan i samouvjeren glazbeni statement, pozabavivši se problemima i zaprekama na kakve nailaze mlade izvođačice u glazbenoj industriji (pa makar one “niknule” iz nezavisnih scena). Koliko zahtijeva, kompromisa i muke zadaju okovi zastarjele, bjelačke, partijarhalne pop industrije, na osobnom je primjeru iskusila Dawn Richard a.k.a. D∆WN – nekadašnja članica reality pop sastava Danity Kane. Ostavivši komercijalni dio karijere iza sebe nakon niza negativnih iskustava, D∆WN je na vlastitoj etiketi izdala fenomenalni Blackheart koji originalnom mješavinom elektronike, r&b-a i popa podupire Richardine izjave o brisanju granica glazbenih žanrova, ali i s njima itekako isprepletenih odrednica poput roda i rase.
No, sama izdanja, kao ni pojedine glazbenice, nipošto nisu bila jedino područje odnosno jedine akterice zahtijeva za rodnom jednakošću u glazbi. Unatoč kao i uvijek jednostavnoj izvedbi, izvještaj za 2015. međunarodne mreže Female:Pressure pruža dovoljno podataka za ilustraciju općeg stanja u glazbi kada je u pitanju rod, s rezultatima koji nisu bitno manje poražavajući od onih za prethodne godine. Ono što jest novo njihov je Tumblr V I S I B I L I T Y posvećen vidljivosti (očito), konkretnije fotografskoj dokumentaciji i vizualnoj reprezentaciji žena producentica, glazbenica i DJ-ica na djelu, u prirodnom okruženju tehnologije koju koriste.
Spomenuta stranica nadahnuta je Pitchforkovim intervjuom s Björk koji je početkom prošle godine privukao mnogo pažnje, i to ne toliko zbog najave željno iščekivanog povratka avangardne pop ikone koliko zbog njenog predstavljanja u nešto drugačijem svjetlu od onog koje mediji imaju običaj usmjeriti na nju. Ekscentrična šašavica u labud-haljini koja pjeva o atomima zapravo je ozbiljna odrasla žena kojoj je dosta toga da se zasluge za njen rad pripisuju kolegama producentima? E, zamisli. Izuzev odlučnog medijskog nastupa temeljenog na vrlo trezvenim i jasno usmjerenim izjavama, Björk se iz vječno idealizirane pozicije božice/luđakinje spustila među smrtnike i bolno intimno intoniranim albumom, vjerojatno jednom za svagda dokidajući prostor tumačenja njenih postupaka kao otkačenih hirova.
Autorica spomenutog intervjua s Björk i sama je jedna od ključnih strašnih žena u glazbi, ne samo za recentno razdoblje. Jessica Hopper, bez sumnje jednu od najvažnijih (feminističkih) glazbenih kritičarki današnjice, u svibnju je objavila knjigu ne toliko činjeničnog koliko sugestivnog i kritički usmjerenog naziva The First Collection of Criticism by a Living Female Rock Critic. Izdanje okuplja Hopperine kritike, intervjue, eseje iz različitih perioda i medija, s ciljem ne samo pružanja pregleda intrigantne karijere, nego i ukazivanja na često zanemarenu činjenicu da ne moraš biti “kanonski” – u prijevodu ostarjeli bijeli rock kritičar iz medija kao što je Rolling Stone – da bi imao/la pravo na objavljivanje zbirke tekstova.
Najviše zanimanja privukao je ipak njen naoko banalni tweet: “Gals/other marginalized folks: what was your 1st brush (in music industry, journalism, scene) w/ idea that you didn’t ‘count’?”, pokrenuvši ljetos lavinu nelagodnih ispovijesti pripadnica vrlo različitih scena i kutaka industrije: glazbenica, kritičarki, novinarki, fotografkinja, tehničarki, promotorica, agentica, koje su barem jednom bile otpisane kao nečije djevojke ili grupice, zadirkivane “uobičajenim” seksističkim primjedbama ali i psihički i fizički maltertirane.
Mnogi su mediji izvijestili o diskusiji, no malo se tko potrudio objasniti zašto jedan najobičniji tweet i gomila komentara na isti imaju toliki društveni značaj. Okupljanje svih tih komentara na jednom mjestu pruža prijeko potreban kontekst pojedinačnim slučajevima seksizma, koje mnoge od komentatorica u početku možda nisu ni smatrale vrijednima spomena – ne zbog nedostatka nelagode u danoj situaciji, nego zbog toga koliko su često, nažalost, imale priliku doživjeti slična iskustva. Poanta cijele akcije nije puko isticanje primjera seksizma, već upravo naglašavanje da niti jedna opisana situacija ne treba biti promatrana kao “sitnica” oko koje nema smisla dizati buku: pravi zastrašujući trenutak je identificiranje sa situacijama koje su se svojedobno činile sasvim banalnima, štoviše “normalnima”.
Slično kao što se prije koju godinu raspravljalo je li porastao broj žena koje se bave elektroničkom eksperimentalnom glazbom ili su postale vidljivije, u 2015. smo moglie pročitati da svijet treba više glazbenih kritičarki, odnosno da ne trebamo više kritičarki nego za početak valja prepoznati broj i kvalitetu postojećih. Ono oko čega se i glazbenice i kritičarke, kao i brojne druge akterice glazbene kulture i industrije slažu jest to da kao žene moraju uložiti znatno više truda od muških kolega da bi njihov rad bio prepoznat i uvažen.
