Fall Forever benda Fear of Men predvođenog Jessicom Weiss i Liquid Cool projekta Nite Jewel, iza kojeg stoji Ramona Gonzalez, novi su albumi neopjevanih heroina ‘podzemnog’ popa. Dok se jedna suočava s neostvarenim iluzijama pokušavajući se otresti odnosa koji ju opterećuje, druga oslikava priželjkivanje intimnog odnosa kakav bio da bio – samo da je stvaran.
Fear of Men je jedan od onih bendova koji predstavljaju rijetkost ondje gdje bi ona trebala biti pravilo. Skromna trojka iz Brightona već je debitantskim albumom Loom jasno dala do znanja da su za klasu iznad mora vršnjačkih fetišista površno tumačene indie pop tradicije, a novi Fall Forever donekle očekivano potvrđuje taj status. Usput su proširili standardno zveckavu gitarsku paletu sintesajzerom i još ponekim elektroničkim dodacima te naglasili ulogu bubnja – sve to sasvim bezbolno. Fear of Men nisu bez razumijevanja prenijeli prethodni tekstualni i pjevački izričaj na generički elektronički zvuk, već su znali kako spretno izbjeći zamku cool bljedunjavosti od koje pate brojni derivati The xx.
Melankolični tonovi od samog početka nagovještavaju nešto više od ‘šmindie’ apatije, dovodeći u pitanje i ispravnost oznake ‘dream pop’ koja se često može pronaći uz opise glazbe Fear of Men. Stihovi koje izgovara prekrasno ugodni vokal liričkog masterminda benda Jess Weiss sve su samo ne ugodni za drugu stranu kojoj se obraća. Intimniji nego prije, tekstovi pjesama i dalje se ne mogu okarakterizirati kao sasvim jasni i prizemni, niti nude gotova (raz)rješenja kompleksnih situacija. Weissina ranjivost lišena je patetičnih indie tropa opće nemoći pred ljubavnim jadima i/ili odraslim životom općenito.
“I’m like an island/ I don’t need to feel your arms around me”, objavljuje Weiss vrlo rano na albumu na kojem će se uglavnom nastaviti baviti apstrahiranim nadmetanjem sa zaprekama, najčešće zamišljenima u ljubavno-partnerskoj formi, uvijek ostavljajući slušateljstvu prostora za vlastito tumačenje natuknutih raspleta. Naznake break-up tematike ovdje djeluju tek kao dio nekih opsežnijih i možda važnijih borbi, ostavljanja loših uspomena i navika iza sebe, osobnih emotivnih ‘čišćenja’ i sl., čiji krajnji cilj nije isprazno samoosnaživanje, a još manje samosažaljenje u koje usporediva glazba lako može zapasti.
Možda najzanimljiviji aspekt tekstualnog, vizualnog, ali i (novog) glazbenog izričaja Fear of Men leži u bavljenju odnosom misaonog, emocionalnog s tijelom, fizičkim; pojednostavljeno – manifestiranjem pozitivnog ili (češće) negativnog utjecaja jednog od tih elemenata u drugom. Primjerice, na odličnoj ‘Undine’ Weiss među ostalim pjeva: “You’re the one that holds me down when/ I’m not present in my body”, dok na ‘A Memory’ povezuje lišavanje tjelesnosti s gubitkom snage i prelaskom u formu uspomene (“Free from flesh, you’re a memory/ You’re divine/ But you grow weak before my eyes/ You know that you’ll never be the one that breaks me inside”). Zarazni singl ‘Trauma’, u koji ovdje uvodi slatka minijatura ‘Erase (Aubade)’, također nosi slične reference u tragovima, dok sjajna ‘Sane’ donosi eksplicitni raskid s imaginarnim kao pokretačem opipljivih promjena (“Now I need you to know, how your body reflects in mine/ Now I’ll never return to the fantasy”).
Slušajući bend koji i u novoj varijanti barata u suštini konvencionalnim izričajem, ne ostaje osjećaj balavosti niti dojam da su u pitanju adolescentski problemi za koje i samei znate da ste ih već odavno trebalei prevazići. Osvježavajući element koji Fear of Men izdvaja među većinom indie pop suvremenika dobrim dijelom izvire iz stanovite zrelosti, odnosno balansa između mladenačkih naivnosti i razočaranja te staračkog mudrovanja.
Kraj albuma ne nudi možda očekivano razrješenje, ostavljajući sve u prividnom loopu s “Fall forever, fall together…” Dok vas mekani vokal i još mekša instrumentalna pratnja vode kroz priču neprimjetno pretačući pjesme iz jedne u drugu, nižu se više ili manje prepoznatljivi osjećaji, situacije i asocijacije, te je jasno da nema konačnih odgovora. Unutarnje i vanjske borbe jednostavno se nastavljaju, jedino što se mijenja jest njihov oblik.
S druge strane, Ramona Gonzalez a.k.a. Nite Jewel na novom albumu djeluje kao da je privremeni bijeg od stvarnog svijeta upravo ono što joj je bilo (prijeko) potrebno.
Nakon potcijenjenog opskurnog favorita lo-fi synth popa iz 2008. Good Evening, ispod kojeg je bujao uglavnom namjerno prigušeni pop talent, Gonzalez je proživjela ne-sasvim-uspjeli pokušaj prelaska na veću izdavačku kuću. Secretly Canadian je za album One Second of Love očigledno pogrešno inzistirao na stavljanju pop elementa njenog izričaja u prvi plan, što nije rezultiralo katastrofom, ali se nije niti pokazalo najboljim odabirom. Unatoč nesumnjivoj vještini pisanja pop pjesama, distinktivno obilježje synth popa Nite Jewel bilo je u prvom redu nepogrešivi osjećaj za atmosferu.
Loša diskografska epizoda ostala je, srećom, tek lekcija pa se Gonzalez u prirodno underground okruženje nije vratila podvinutog repa, već s honorarom za pjesmu na soundtracku za Grand Theft Auto V i – kristalno jasnom vizijom glazbe kakvu je oduvijek željela stvarati. Bez obzira na to što je snimljen u kućnoj produkciji, Liquid Cool ne predstavlja toliko ‘povratak na staro’ koliko pronalazak ravnoteže između vlastite rane estetike i iskušanog profinjenijeg pop izričaja. Uostalom, za Nite Jewel skladanje iz spavaće sobe nikada nije značilo rudimentarnost izričaja niti ponekad nepravedno prezrenu ‘karaoke-estetiku’, a čak i uvelike kompromisni drugi album izrodio je solidnu količinu bisera.
Vrativši se udobnosti primarnog interesnog područja spremna iskušati granice istog, Nite Jewel na Liquid Cool zvuči kao da si je konačno dala oduška, istovremeno čvrsto držeći fokus od početka do kraja. Iako nisu sve pjesme podjednako impresivne, album funkcionira kao kompaktna cjelina i, dugoročno gledano, kao izgledno novo poglavlje karijere čiji vrhunac tek dolazi sada, nakon perioda lutanja, kada su temelji konačno čvrsto postavljeni.
Uvodna ‘Nothing but Scenery’ nježno postavlja ugođaj albuma koji se bavi intimom ili radije fantazijom iste – kada kaže “Nothing but you and me/ Nothing but scenery”, lako je zamisliti da protagonisti možda nedostaju u kadru. Oba vodeća singla još se eksplicitnije bave nedostižnom ili umišljenom ljubavlju, ukazujući na samoću odnosno usamljenost u suvremenom kontekstu: “We could talk on the phone/ If we knew each other” pjeva u ‘Boo Hoo’, dok se u refrenu indikativno nazvane ‘Kissing the Screen’ pita “How will he ever know / How will I ever show / The love that’s in me / When I’m kissing the screen?”
Pripadajući spotovi za spomenute dvije pjesme natopljeni su nostalgijom za osamdesetima, ali se u njoj ipak ne utapaju, djelujući više kao da je Gonzalez svjesna svojih glazbenih utjecaja te joj nije ni na kraj pameti bježati od korijena jer zna da je njena glazba više od nostalgičnog naklona eri. Za razliku od nekih starih drugara s losanđeleske scene među koje, usput budi rečeno, spada recimo i u ovim krajevima omiljeni Ariel Pink, projekt Nite Jewel rijetko se zadovoljavao pukim imitiranjem voljenih glazbenih stilova, koji su ionako raznoliki čak i kada se na prvi dojam možda ne čini tako.
Funk utjecaji, prethodno iskazani ponajprije u suradnji s Dam-Funkom, ovdje su prisutni tek u tragovima, ponajprije u melodiji ‘Was that a Sign’. Ostatak albuma uglavnom otpada na retro synth pop u novom ruhu, s nekoliko pjesama koje će otplutati pored vas u sanjivoj izmaglici, ali i dovoljnim brojem zaraznih stvari koje nećete tako lako izbiti iz glave. Izuzev jakih singlova, među adute spadaju još ‘You Now’, ‘Over the Weekend’ i pogotovo ‘Running out of Time’ – stvar koja može parirati najboljim trenucima Chromatics i možda najbolje utjelovljuje naziv ovog albuma.
Snažnije i manje istaknute pjesme, one dinamičnije i balade, pametno su posložene na način da nema ‘praznog hoda’ među hitovima, štoviše, slabije pjesme uspješno služe u svhu održavanja ili čak zadavanja ugođaja. Iako Liquid Cool nije neizostavno ‘ljetno štivo’ niti tip albuma koji će pobrati lovorike na eminentnim portalima, radi se o vrlo dobrom ostvarenju više nego sposobnom zadovoljiti ljubitelje žanra i sve one željne kvalitetne porcije snolikog synth popa. Onei kojei su Nite Jewel otpisali nakon prošlog albuma možda požele revidirati tu odluku, za sve nove slušateljice – Liquid Cool je vjerojatno najbolji početak.
