Upitana može li jedna slika predstavljati izazov maskulinom predstavljanju boga, Judy Chicago u intervjuu 1990. godine, rekla je: “Jedna slika ne može imati tu moć. Ali ako u muzeju imate puno slika umjetnica koje su ženskost prikazale božanskom, onda bi možda moglo biti utjecaja . Ali nijedna slika ne može to učiniti sama po sebi”.
Jedna slika ili umjetničko djelo zasigurno može djelovati na naša kulturna vjerovanja, pokušati promijeniti način na koji gledamo muško i žensko tijelo, međutim brojnost i raznolikost perspektiva najbolje je oružje protiv monolitne perspektive. Takav je moto muzeja gay i lezbijske umjetnosti Leslie – Lohman, koji majstorski okuplja grupe slikara, kipara i fotografa koji su istraživali LGBT i feministička pitanja.
Sophia Wallace, CLITERACY 100 Natural Laws, 2012.
Ovaj mjesec, skupina queer feminističkih umjetnica latila se pitanja koje je relevantno za sve generacije feministica. Izložba After Our Bodies Meet: From Resistance to Potentiality okupiti će djela suvremenih umjetnica koje se suprotstavljaju ‘opresiji tijela’ u prošlosti i danas.
Od Cunt Coloring Book Tee Corrine koja je objavljena 1975. godine, do grafika Chitre Ganesh iz 2013. godine, punih dramatičnih, bolivudskih scena, istraživanje ima za cilj povezivanje desetljeća pričama o seksualnosti, moći i politici tijela.
Laura Aguilar, Grounded #114, 2006.
Kolekcija multimedijalnih projekata s namjerom je multikulturalna. Zanele Muholi predstavlja crnačke queer zajednice u Južnoj Africi, a Heather Cassils osvrće se na svoje iskustvo transrodnog muškarca. Sophia Wallace ponovno upoznaje publiku sa svojim projektom CLITERACY, kojim pokušava razbiti falocentrično čitanje umjetnosti i znanosti. Chris E. Vargas, Allyson Mitchell, Catherine Opie, Cathy Cade i Laura Aguilar pridružuju im se grupnom izložbom koja osvjetljava brige ranih feministkinja koje su se nakupile u jeziku suvremenih političara.
Heather Cassils, Becoming An Image Performance Still No. 1
“Ako ne možemo koristiti jezik povijesti umjetnosti zato što je toliko mizogin, koji bi jezik kao umjetnice trebale koristiti?”, pita se Chicago. “Ako ne možemo koristiti žensko tijelo, primjerice, zato što je tanka linija između reprezentacije i kolonizacije, što bi trebale učiniti? Izgraditi novi jezik je veliki posao.”
Zanele Muholi, Lungile Cleo Dladla, KwaThema Community Hall, Springs, Johannesburg (serija Faces and Phases), 2011.
Kako stoji u opisu ove izložbe: “Premošćivanje povijesnih i suvremenih napora ne samo da odaje počast pionirkama/ima rodno osviještene umjetnosti, već naglašava evoluciju feminističke misli u umjetničkim prikazima queer tijela, poput onih koja propituju ideju binarnosti spolova na kojoj je feminizam utemeljen”. TheHuffingtonPost…
