Objavljeno

Posveta zaboravljenoj folk ikoni Karen Dalton

Glavna atrakcija kod various artists kompilacija najčešće leži upravo u odabiru tih različitih izvođača/ica, i Remembering Mountains: Unheard Songs by Karen Dalton nije iznimka što se tiče all-star postave.

Iste su često opravdane humanitarnom svrhom, glazbeno gledano čineći sve samo ne dobro djelo, za što je možda najbolji odnosno najgori recentni primjer Red Hot + Arthur Russell, na kojoj indie šarlatani redom plešu po grobu (čast iznimkama, tj. iznimci – Robyn) jednog od najvažnijih previđenih glazbenika ’80-ih i ’90-ih.

Na papiru, nova kolektivna posveta liku i djelu također pomalo zaboravljene Karen Dalton djeluje kao samo još jedna u nizu kompilacija koje okupljaju šarolika imena iz glazbenog svijeta po principu “za svakog ponešto” i u većoj ili manjoj mjeri oskvrnjuju naslijeđe izvornika. U realizaciji, međutim, Remembering Mountains je sve samo ne to.

Prvo po čemu se ovaj projekt razlikuje od mnogih sličnih, izuzev izostanka humanitarnog karaktera, jest to što se ne radi o tipičnim obradama, a tako se nekako, srećom, ne radi niti o tipičnoj various kompilaciji. Kako sugerira podnaslov Unheard Songs by Karen Dalton, izvorni materijal većinom čine izgubljeni stihovi, odnosno pjesme koje dotična nikada nije objavila pa čak niti snimila.

Naime, Karen Dalton kao figura u folk tradiciji uvijek fokusiranoj upravo na kantautorski moment čini poprilični kuriozitet: kultna pjevačica, gitaristica i sviračica bendža za života je objavila samo dva albuma… na kojima nije izvedena niti jedna pjesma koju je sama napisala.

Prema svjedočenjima prijatelja, među koje se ubrajaju i imena poput Boba Dylana i Freda Neila, talentiranu Dalton je bilo teško natjerati u studio – njen debi It’s So Hard to Tell You Who’s Going to Love You the Best (1969.) snimljen je na nagovor u jednoj sesiji i uglavnom iz prvih pokušaja, dok je u sljedeći In My Own Time (1971.) ipak uloženo nešto više rada.

Unatoč bliskim vezama s legendarnom folk scenom Greenwich Villagea ’60-ih, Dalton nikada nije ostvarila komercijalni uspjeh, stekavši relativno malenu ali predanu sljedbu koja joj je osigurala kultni status.

Njen neobični vokal svojedobno je bio uspoređivan s onim Billie Holiday, samo nešto prljaviji i napuknut, zbog čega su izdavači vjerojatno smatrali da previše odudara od tada poželjnog standarda. Da je poživjela desetljeće duže, vjerojatno bi pomela freak-folk scenu ranih ’00-ih, kao što se primjerice dogodilo nanovo otkrivenoj Vashti Bunyan. Doista, glazbenicie poput Joanne Newsom i Devendre Banharta navodilie su Dalton kao važan utjecaj, a Banhart je čak napisao esej o njoj za reizdanje In My Own Time (isto je učinio i Nick Cave, nije zgorega spomenuti).

Ipak, pri selekciji izvođačica za Remembering Mountains, Josh Rosenthal s etikete Tompkins Square, ponekad zvan “kraljem reizdanja”, mudro je izbjegao angažiranje standardnih (freak) folk sumnjivaca – koliko god bi istima zasigurno bilo drago da su mogli sudjelovati u projektu.

Umjesto očitog laganog puta ka ostvarenju kompilacije, izbor je pao na kombinaciju nešto manje očekivanih imena, od ključnih suvremenih eksperimentatorica Julije Holter i Laurel Halo do legendi poput Lucinde Williams i Patty Griffin, uz usputno pokrivanje i teritorija folk velikanki u nastajanju.

Materijal koji su autorice dobile na interpretaciju sastojao se od glazbeno neoznačenih tekstova pjesama; jedino naslovna pjesma, kojom je kompilacija i otvorena u izvedbi jedne od omiljenih folk kantautorica nove generacije Sharon van Etten, imala je zapisane akorde.

Uz “This Is Our Love” u interpretaciji Diane Cluck, upravo “Remembering Mountains” spada među najpamtljivije trenutke ovdje, doduše ujedno i najkonvencionalnije aranžirane, u koje bi se pak moglo svrstati i pjesmu Larkin Grimm. “All That Shines Is Not Truth” u iskusnim rukama Patty Griffin pretvara se u uvjerljivo očajnički blues, a velika Lucinda Williams efektno prisvaja “Met an Old Friend” koju će na kraju albuma Josephine Forster izvesti u podosta drugačijoj, potpuno ogoljenoj i razornoj verziji.

Isobel Campbell, mnogima vjerojatno najpoznatija kao suradnica Belle & Sebastian i Marka Lanegana, izvodi nenametljivu ali blago ominoznu “Don’t Make it Easy” na akustičnoj gitari s prigušenom pozadinskom bukom, na koju se odlično nadovezuje suptilno lijep doprinos Tare Jane O’Neil.

Osobni će favoriti u prvom redu ovisiti o glazbenim preferencijama – oni manje skloni klasičnim folk i kantautorskim izričajima vjerojatno će se pronaći u skladbama glazbenica koja ne pripadaju tim scenama.

Nepredvidljiva Julia Holter odlučila se tako na minimalistički pristup u “My Love, My Love” u kojoj, osim prepoznatljivog šaputajućeg vokala, koristi ambijentalnu podlogu prožetu field recordings zvukovima.

Laurel Halo, koja kao elektronska glazbenica najviše odskače od sastava kompilacije, ne koristi priliku da bi ukazala na svoju različitost, već izvlači iz ormara svoju kantautorsku opravu i povremeno zanemarene teksture nježne elektronike. Zato je Marissa Nadler od svih prisutnih možda najbliže suvremenom utjelovljenju Karen Dalton, no ujedno je i daleko prepoznatljivija od kolegica-kantautorica relativno konvencionalnog stila.

S obzirom na izričajnu i žanrovsku raznorodnost zastupljenih autorica, ne čudi što je svaka od njih na neki način prisvojila odabranu pjesmu. “So Long and Faraway” zvuči kao da se komotno mogla naći na prošlogodišnjem albumu Marisse Nadler July, a “Blue Notion” je možda mogla biti neobjavljena skladba iz sesija za Quarantine Laurel Halo – stvar je u tome da se radi o jednom od boljih folk albuma posljednjih godina, odnosno jednom od najintrigantnijih ostvarenja u elektronskoj glazbi ovog desetljeća, stoga sama njihova prisutnost teško može odmoći kvaliteti cjeline.

Najveća je pak snaga ove kompilacije upravo o tome što sve te različite bisere uspijeva objediniti u toliko koherentnu cjelinu da bi se o Remembering Mountains komotno moglo prestati govoriti kao o kompilaciji i jednostavno je tretirati kao jedan od boljih folk albuma ove godine.

Ovo je u neku ruku rezultat već spomenute specifičnosti koncepta izdanja – budući da su predlošci postojali samo u stihovnom, ne i u glazbenom obliku, izostao je često prisutni implicitni pritisak za kreiranjem pjesme koja će zvukom što više odudarati od originala i odvesti ga u neočekivanom smjeru.

Ovdje, stoga, ne čujemo već poznatu pjesmu folk glazbenice u primjerice elektronskoj verziji, nego pjesmu čije je riječi napisala Karen Dalton, a uglazbila ih Laurel Halo, naravno, uz nužno poznavanje i poštivanje izričaja autorice predloška.

Radi se o poziciji koja je zanimljiva već na idejnoj razini i srećom nije ostala neiskorištenom u realizaciji, što je još jedna od zamki u koju je Remembering Mountains lako mogla upasti da su se svi uključeni u njeno stvaranje samozadovoljno zaustavili na činjenici da imaju poseban tip kompilacije i jaki tim sudionica, već sam po sebi dovoljan da garantira određeni stupanj medijske pažnje i komercijalne atraktivnosti.

Remembering Mountains djeluje neopterećeno planovima i kalkuliranjem o recepciji, te napravljeno pažljivo, s očigledno velikom ljubavlju prema djelu Karen Dalton, ali i vrsnim poznavanjem pojedinačnih izričaja sudionica projekta.

Zahvaljujući njihovim međusobnim različitostima, krajnji rezultat je bogata paleta folk ugođaja koji se kreću od beznadno romantičarskih do blago gotičarskih, nikada se ne prepuštajući samo jednom tipu atmosfere kao dominantnom, istovremeno izbjegavajući nagle skokove u raspoloženjima.

U jedinstveni autorski jezik koji se provlači kroz stihove nije muzikalnim prenemaganjem intervenirano do neprepoznatljivosti pa je i to, logično, nit koja čini izdanje kompaktnim.

I bez obzira na možda suptilne ali itekako prisutne stilske raznolikosti, lako je zamisliti da su tekstovi nikada snimljenih pjesama Karen Dalton mogli biti komponirani upravo uz prekrasne melodije prisutne na pjesmama Remembering Mountains. Kada bi barem više “raznoizvođačkih” kompilacija bilo ovako brižno sastavljeno!


Povezano