Objavljeno

Posljednji Jedi, mrzi, voli: totalno nije problem u ženama

Prije bilo čega drugoga, da se razumijemo: objektivno govoreći, Posljednji Jedi (The Last Jedi, 2017.) nije izvrstan film. Ali, da se isto tako razumijemo, to nije ni jedan od filmova iz sage o zvjezdanim ratovima (kao što to nije ni većina franšiznih proizvoda kojima nas Hollywood zatrpava). Objektivno, film ima svojih nedostataka, najviše na scenarističkoj razini, no isto tako ima i golemih prednosti u odnosu na ostale nastavke.

Ono što ga međutim čini posebno zanimljivim jest što je, za razliku od prethodnih filmskih nastavaka, dobio vrlo suprotstavljene kritike. Dok je serija prequela više-manje jednoglasno proglašena jednostavno groznom, naime, prethodni nastavak, Sila se budi (The Force Awakens, 2015.) prihvaćen je isto tako gotovo jednoglasno kao prilično dobar nastavak sage: na Rotten Tomatoes, na primjer, kritičari su mu dodijelili impresivnih 93% svježine, dok je po glasovima publike završio tek malo niže, na 88%. S druge strane, Posljednji Jedi, iako je od kritičara dobio isto tako visokih 90%, kao ocjenu publike zaradio je samo 49%.

U čemu je, dakle, problem? Kod prednastavaka ga je bilo lako pronaći: prežvakana priča, drveni dijalozi i beskonačni dvoboji u kojima nikome nije stalo do rezultata (jer ga svi znaju), kao i nesretno iritantni Jar-Jar Binks. Čak i kod najprezrenijeg nastavka izvorne trilogije, Povratka Jedija (Return of the Jedi, 1983.), svi će se složiti da je problem prvenstveno u malim neletećim medvjedićima.

Kod Posljednjeg Jedija, međutim, situacija je znatno zanimljivija: ljudi mu, naime, prigovaraju svašta, a prigovori su često međusobno suprotstavljeni. Tako jedni zamjeraju filmu previše humora, dok drugi tvrde da ga ima premalo; jedni se bune na nedovoljno razvijene likove, a drugi na previše vremena provedenog na razvoju likova; jednima ne odgovara  što je Rey dobila previše prostora, drugima što je toliko vremena potrošeno na nju.

S jedne strane, moglo bi se možda reći da je u pitanju takva užasavajuća musaka od filma da su svi ti prigovori točni (no što su onda mislili svi oni kritičari koji su mu dali tako visoke ocjene?). No s druge, moglo bi se – a vijest o tome proširila se u zadnji čas, taman na vrijeme da uleti u ovaj tekst – pogledati i fanovski premontiranu verziju koja se sinoć pojavila na internetu, a koja je duga samo 46 minuta, jer su iz nje izrezane sve bitne scene sa ženama. (Tko je znatiželjan, neka potraži The Last Jedi: De-Feminized Fanedit. Da, stvarno se tako zove.)

Činjenica je, naime, i to nepobitna, da je Posljednji Jedi daleko najženskiji film od svih iz ove franšize – a bogami i od mnogih drugih. Sama činjenica da prolazi Bechdelin test već ga izdiže iz većine blockbusterske produkcije, no ovaj film doista ide i dalje. Osim što ima postojeće junakinje – Leia je postala legenda već s prvim filmom, Rey smo upoznali u Sili, kao i kapetanicu Phasmu, prvu bitnu ženu među negativcima – dovodi nam već na samom početku inžinjerku Paige, zatim dodaje njenu sestru Rose, te admiralicu Holdo. Da bi stvari bile još zanimljivije, Leia i Holdo su stare žene – bar za holivudske pojmove, ali se, gle čuda, pokazuju kao iskusnije i pametnije od mladih heroja usijanih glava.

Jedan od najvećih problema koji mnogi imaju s ovim filmom upravo je u tome: dok smo u prvoj trilogiji navikli da se problemi s pangalaktičkim zločincima rješavaju tako da se mladi kauboj iz svemirske vukojebine posjedne za upravljač male letjelice i zažmiri, ovdje se to rješenje višestruko izjalovljava, i ima za posljedicu vrlo stvarne gubitke (od početne bitke pa na dalje). I ne samo to: mladi kauboji koji pucaju po stvarima tijekom filma postupno shvaćaju da je njihova uvjerenost da je to jedino i pravo rješenje potpuno pogrešna. To se pogotovo lijepo može vidjeti i u “defeminiziranom” izdanju, u kojem nema “Leinog njurganja” (kojim ona pokušava zaustaviti gubitke, a zbog Poeovog neposluha u tome neuspijeva) a, budući da je admiralica Holdo u potpunosti izbačena, Poe je taj koji mora provesti samoubilačko obrušavanje i pri tome poginuti. Jer očito je pravim muškarcima lakše prihvatiti nesuvislu mušku pogibiju nego ženu na zapovjednom mjestu. U punoj verziji, pak, Poe prolazi kroz proces rasta (još nešto što je rijetkost u blockbusterima) i konačno shvaća da postoje trenuci kad je bijeg jedino pametno rješenje, te da je uloga vođe prepoznati te trenutke. Neki su se gledatelji, na primjer, bunili što mu admiralica Holdo nije unaprijed objasnila svoj plan, zanemarujući pri tome činjenicu da ona, kao zapovjednica, nema ama baš nikakvu obavezu jednom (nedavno zbog neposluha raščinjenom!) podređenom tumačiti što se događa samo zato što je on eto, tamo, i glasan je, i muško, te da njemu nepoznavanje plana ne daje ama baš nikakvo pravo da taj plan prekine. Ovakva situacija, u kojoj ideja legendarno-kaubojskog Otpora mora ustuknuti pred ženama koje imaju plan i znaju da nije sve u pucanju, jedno je od najneugodnijih iznenađenja za mnoge koji su u izvornoj trilogiji prepoznali samo western sa svemirskim brodovima.

S druge strane, film nam daje i daleko najnijansiranije negativce: Kylo Ren, sin heroja iz prve trilogije, koji je svoj pad u mrak započeo u prošlom nastavku, doista je sjajna slika frustriranog klinca koji je odrastao u obilju ali se osjećao zanemareno i stoga idealizira djedov šljem (paralele s neonacizmom s kojim se danas suočavamo očito su namjerne) i želi naprosto pobiti cijelu galaksiju. I taj je lik, inače, među čestim metama kritika: mnogi ga smatraju “nedovoljno uvjerljivim” kao negativcem (jer nije dovoljno odlučno crn), a cijeli koncept “emo Kyla Rena”, njegova reinterpretacija kao cmizdravog klinca koji ne zaslužuje biti pravi protivnik junačkom pokretu otpora vrlo je raširen – isto kao što je raširena i suprotna pretpostavka, da je cijela ta priča s Renom zapravo samo uvod u novo iskupljenje, kao što se dogodilo i s njegovim djedom. 

Zabavno je, inače, na ovom mjestu primijetiti da je čak i fizička pojava Kyla Rena izazvala kontroverze: zbog scene u kojoj se pojavljuje gol! do! pasa!, američki su konzervativci naravno bili zapanjeni, no osobito je zabavno kako je njegova pojava kritizirana jer “očito nije u životu bio u teretani”. Adam Driver, inače (rođen 1983.) bivši je marinac, koji doduše nema građu holivudskih junaka, ali stvarno teško da mu se može prigovoriti bilo kakva dežmekastost. 

A, naravno, tu je i ona stvar s Lukeom: pomisao da bi legendarni jedi oko kojeg se, zapravo, vrti cijela saga mogao u nekom trenutku razmišljati o tome da ubije svoga nećaka jednostavno je neprihvatljiva nekim fanovima, iako nam film nudi višestruke interpretacije i potpuno suvislo objašnjenje kako je do toga došlo. I ovaj se aspekt, zapravo, lijepo uklapa u općenito jasno označenu generalnu ideju Posljednjeg jedija, a to je da svaki mit, bio on pozitivan (jedi, Luke) ili negativan (sith, Vader) valja vrlo pažljivo raščlaniti prije nego što se na njega zakačimo. U današnje vrijeme, i bez obzira na sve realne mane koje ovaj film ima, takva je poruka jednostavno – dragocjena.


Povezano