Ikona u nastajanju, mlada eksperimentatorica i skupina veteranki žanra predstavljaju tri različita pristupa folk glazbi, ali i tri različita lijeka za vječni ljetni ennui.
Sunce neumoljivo prži, u zraku se miješaju miris soli i borovine, povjetarac je blag ali dovoljan da malo ponese zavjese… Na terasi nije Lana Del Rey u pastelnoj haljini, to je eventualno Marissa Nadler – u crnini, dakako. Ako je glazba omiljene folk kantautorice nenadano počela podsjećati na onu omražene pop zvijezde, to nije zbog komercijalnih ambicija, niti nužno označava razlog za brigu. Obje u recentnim radovima donekle crpe iz utjecaja južnjačke gotike, čija tajna veza s ljetom možda ipak ne leži u sasvim banalnom poistovjećivanju s općim osjećajem znoja i vrućine.
Razlika je u tome da za Nadler takav ugođaj predstavlja više-manje prirodno stanište; ona dobro zna kako ondje nema mjesta nostalgiji za neproživljenim vremenima ni blijedim sjenama romantiziranih holivudskih legendi. Likovi Marisse Nadler opipljivi su čak i kada su letargični, ili neuhvatljivi unatoč jasnim imenima – sam naslov njenog novog albuma Strangers aludira na ne-osobnu tematiku, no to i dalje ne znači da prakticira izravne narative ili nedajbože voajerizam. U krajnoj linij, ‘stranci’ nisu tek ne-poznanici, nego i oznaka stadija bliskosti među osobama: kako sugerira naslovna pjesma, strancem se može i postepeno postati.
‘Katie I Know’, prava ljetno-prozračna stvar sa suptilnim, lijenim riffom pred kraj, poigrava se značenjem natuknutim u nazivu – naznačena “Katie koju poznajem” u stihovima se transformira u “Katie I know/ When to walk away”. Impozantna ‘Janie in Love’ nije ništa više doslovna od prethodno spomenute, niti od ostatka pjesama koje nose osobna imena. ‘All the Colors of the Dark’ mogla bi proći kao pjesma s njenih ranijih albuma dok upečatljiva ‘Hungry is the Ghost’ možda najzornije predstavlja noviji zvuk. Poneka stvar ovdje priziva duh Nancy Sinatre iz mračnih trenutaka s Leejem Hazlewoodom o kojima Del Rey uporno i nedostižno sanja.
Antikviteti su prisutni tek u glazbenom smislu, u nestajućim tragovima soula i bluesa koji se raznaju pod karakteristično sanjivom folk površinom. Prelaskom na etiketu Sacred Bones, Nadlerina glazba možda jest poprimila nešto tmurnije tonove u odnosu na ranu karijeru, no daleko je to još od bezizlaznog mraka jedne Chelseae Wolfe. Štoviše, za Strangers bi se gotovo moglo reći da vedriji od očekivanog, glas Marisse Nadler izravniji je i manje šaputav, jezivi gudači javljaju se tek na nekoliko mjesta, primjerice daleko u pozadini lagane ‘Waking’. Pomalo atipično za uhodanu kantautoricu, svaki njen album nosi nove prizvuke. Iako Strangers djeluje nešto blijeđe od sjajnog prethodnika July, nudi solidnu dozu prepoznatljive poetike autorice čija je pozicija u kantautorskom kanonu svakim novim izdanjem sve čvršća.
Dok se Marissa Nadler bavi introspekcijom i studijom karaktera, misteriozna Jackie Lynn kreće se isključivo gradskom pustoši i to oprezno, gledajući svoja posla. Cijeli njen eponimni EP najjednostavnije bi se mogao opisati kao bolja, audio verzija druge sezone True Detectivea, ili barem onoga što je ista trebala biti. Tajanstveni likovi – počevši od autorice, droga, bijeg iz grada i povratak prezrenom mjestu ne samo da čine prokušane sastojke noira, već i popkulturni klišeji. Ono što im Jackie Lynn dodaje zdrava je doza pritajenog smisla za humor i performativnog odmaka od odabranog žanra.
Od uvodne ‘Bright Lights’ preko atmosferične ‘Alien Love’ i crne ‘Franklin, TN’ u kojoj pokazuje moć svog jedinstvenog vokala, Jackie Lynn vrlo vividno oslikava zamišljenu sredinu i vlastiti lik. Neobično, u složenu se priču uklapa čak i pomalo šašava ‘Chicken Picken’. Takva nota ipak ne čudi poznajemo li ‘medij’ koji nam prenosi karakter frajerice Lynn. Radi se, naime, o novom projektu Haley Fohr, kantautorice koja se krije iza projekta Circuit des Yeux.
Fohr je već u tinejdžerskoj dobi, kada je i počela objavljivati albume, razvila prepoznatljiv, sugestivan vokal negdje u fiktivnoj tradiciji koja bi obuhvatila glasove kao što su oni Scotta Walkera, Diamande Galás, Toma Waitsa i Grace Slick. Da, zvuči strašno kao što djeluje na papiru. Izmišljena Jackie Lynn posjeduje sve izvedbene sposobnosti kao i Fohr, razlika u glazbenom pristupu svodi se prvenstveno na uporabu sintesajzera i ritam mašina koja bi mogla pridodati Suicide u gore navedenu liniju. Upotpunjeno campy likom koji nosi priču, sve skupa funkcionira odlično. Ostaje vidjeti radi li se o jednokratnom štosu, poligonu za iskušavanje novog zvuka ili trajnom zaokretu u karijeri; u svakom slučaju, Haley Fohr još jednom se dokazuje kao ime s kojim valja računati.
Na samom rubu urbane prerije jaše banda tri dobro znane junakinje: Neko Case, k.d. lang i Laura Veirs. Neinventivno naslovljeni album Case/Lang/Veirs daje naznačiti da je suradnja u prvom redu bila za osobni gušt, no od supergrupa se ionako ne očekuje da dosegnu vrhunce karijera pojedinačnih članica. Štoviše, češće se možda očekuje neugodno iznenađenje i sasvim nepotrebno ostvarenje.
Prvi album uvažene trojke jedan je od onih suptilnih trenutaka između tih krajnosti; album bez kojeg bismo preživjelei, ali za koji nitko neće požaliti što se dogodio. Zbog snažnog početka, nošenog zaraznom uvodnom ‘Atomic Number’, na prvu se čak čini da je kolaboracija udahnula nešto svježe inspiracije autoricama koje se posljednjih godina nalaze u ‘mirnodopskoj’ fazi karijere, kada su ostvarile najbolje i prepustile se onome što najbolje znaju.
Ostatak će albuma većim dijelom ipak pokazati da se i dalje radi o tom periodu dostojanstvene zrelosti, lišenog prevelikih iznenađenja. Tri više (Case) ili manje (Veirs) prepoznatljiva vokala isprepliću se na vrlo ugodan i nenametljiv način, kao i različite poetike odavno izgrađenih autorskih ličnosti. Ponegdje se prepoznaju što izvedbene što konceptualne karakteristike pojedinih članica projekta, opet, bilo bi čudno da takvo što ne dolazi do izražaja.
Dok snaga Laure Veirs i k.d. lang leži uglavnom u lirici, tek donekle u karizmi, Neko Case je oduvijek bila ono što bi moja baka nazvala ‘živa vatra’ (predugo sam na moru, znam), dominantna izvođačica kadra izvući životnost i iz prosječnog indie benda. Očekivano je, stoga, da pjesme predvođene s Case najlakše ulaze u uho i pozivaju na imaginarno grleno singalonganje kakvo nažalost nema smisla pokušavati kod kuće. Osim već spomenute prve stvari, u ovu kategoriju spada prvenstveno ‘Delirium’.
U usporedbi s takvim trenucima, ostatak albuma djeluje kao da mu nedostaje više refrenskih ‘udica’, dobar dio materijala prolazi pored slušteljstva poput radijskog programa za vrijeme zamišljene vožnje pustim krajolikom. Iz vrlo ugodne pozadine tek povremeno iskoče trenuci koji odlučno zahtijevaju pažnju.
To što najupečatljiviji dijelovi uspjeh duguju uglavnom moćnoj vokalnoj izvedbi Neko Case vjerojatno je stoga što imamo posla s jedinom punopravnom nasljednicom Stevie Nicks – unatoč neosporno zanimljivim i vrijednim opusima Veirs i Lang, treća ih kolegica izvedbeno jednostavno pojede i ispljune negdje u drugi plan, u kojem će uživati samo stari fanovi.
Strangers i Case/Lang/Veirs dva su solidna kantautorska albuma vrlo podatna za ljetno slušanje. Jackie Lynn EP donosi bitno mračnije tonove, ali i zanimljiviji narativ. Ono što je svima zajedničko ugođaj je urbane pustoši i to da sve ove vrhunske autorice imaju pametnijeg posla od lamentiranja nad tobože nerješivim problemima i neodređenom ‘summertime sadness’.
