Uvod u feminističku književnu kritiku Lade Čale Feldman i Ane Tomljenović zamišljen je, kako su i same u uvodu naglasile, kao priručnik od kojeg se ne očekuju svi detalji i finese neke teorijske diskusije, ali se pretpostavlja da upućuje u sve bitno – svoj predmet i metode, ključne termine i pravce, kao i imena koja su u toj diskusiji sudjelovala.
Autorice ne slijede povijesni razvoj feminističke misli i pravaca, već se u pojedinim poglavljima koncentriraju na specifične probleme kojima se feministička kritika bavila – na samu instituciju književnosti, žanrovsku hijerarhiju, psihoanalizu, problem reprezentacije i slično. Iako knjiga jest zamišljena kao uvod, na trenutke ipak računa na čitatelja s određenim književnoteorijskim, psihoanalitičkim ili filozofskim predznanjem. Upravo zato odabrala sam dijelove knjige koji ocrtavaju njene temeljne ideje, odnosno upućuju na aktualne probleme feminističke književne kritike, kao i one koji su mi se učinili posebno zanimljivima, a koji se tiču ponajviše popularne kulture, i to s ciljem da popularizacijom jednog teorijskog teksta možda gdjekoga dodatno zaintrigiram i potaknem na čitanje.
Feministička kritika ne postoji
Izvedena ponajprije iz glasovite Lacanove izjave kako ''žena ne postoji'' te tvrdnje Simone de Beauvoir da se ''ženom ne rađa nego postaje,'' tvrdnja autorica kako ''feministička kritika ne postoji'' tumači se u knjizi na nekoliko načina:
- Ne postoji jedinstvena, sustavna i normativna feministička kritika, već niz raznolikih i međusobno prijepornih feminističkih pristupa književnim, političkim i kulturnim fenomenima. Bez obzira na mnogostrukost polazišta, feminističku kritiku u dovoljnoj mjeri objedinjuje interes za načine na koje seksualna matrica prožima umjetničke prakse;
- Ne postoji autonomni set regulativnih termina ili interesa feminističke kritike koji bi svojim upletanjem u književnoteorijske diskusije rezultirao novim teorijskim uvidima. Feministička kritika se ponajprije zanimala za već uvriježeni pristup književnom fenomenu – bavila se problemom uspostave povijesti književnosti i estetskog vrednovanja, hermeneutikom teksta ili studijom recepcije. Najplodnije intervencije feminističke kritike kreću se upravo u sferi propitivanja institucije književnosti;
- Feministička kritika ne postoji jer je očito izostavljiva iz nekih ključnih aktualnih priručnika iz područja književne teorije.
Pozicija žene u diskursu znanja
Zakinutost žene unutar cjelokupne civilizacijske, pa tako i znanstvene sfere opravdavala se stanovitim obilježjima njezine ''prirode'' koja se nerijetko tumačila kao prikovanost za prirodu samu – kao nepovratna zarobljenost, kako bi seizrazilade Beauvoir, u ''imanenciji'' svojih fizioloških ciklusa. Čak i kada govorimo o područjima koja su naizgled rodno neutralna, primjerice biologija, medicina, astronomija ili fizika, ženi ni tamo dugo nije bilo pristupa jer je dobar dio tih znanosti unaprijed ''egzaktno'' ustvrdio da joj za to manjka fizioloških predispozicija.
Autorice u poglavlju naslovljenom ''Povlaštena analiza,'' u kojem sebave povijesnom pozadinom histerije, ističu kako se sama etimologija histerije vezuje uz pretpostavljenu osjetljivu i krhku tjelesnu konstituciju žene, njezinu sklonost sanjarenju i lutanju misli.
Čak i svoje ime histerija duguje drevnoj zamisli o ''lutajućoj maternici'', koja je povijesno eskalirala kroz Hipokratove kliničke opise iz kojih doznajemo da žena skriva u sebi drugo tijelo, maternicu koja može samostalno tumarati naokolo i uzrokovati različite psihosomatske smetnje, ili kroz Platonova upozorenja da je maternica ''mala životinja'' koja može ozbiljno ugroziti zdravlje žene.
Pokušaji da se promjeni ženino nepovoljno mjesto u diskursu znanja kreću se u tri pravca: prvi nastoji dokazati da žena posjeduje sve odlike koje se s nepravom pripisuju isključivo muškarcu, drugi ispituje društveno-povijesne okolnosti koje su dovele do uspostave ''muških'' znanstvenih standarda kao ''univerzalnih',' i treći, koji se bavi pitanjem ženina specifična udjela u razvoju znanosti, pokušavajući ne upasti u zamku obnove mitskih ženskih atributa, poput sklonosti holističkom i kontekstualiziranom mišljenju.
Žene-autorice i žene-čitateljice
U poglavlju ''Neizbježna trijada, u kontekstu'' autorice se bave jednom od temeljnih preokupacija književne teorije: odnosom između autora, djela i čitatelja. Upućuju na jedan od ključnih događaja književne teorije, Barthesove i Foucaultove eseje s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća, a time i na implicitan prosvjed feminističke kritike protiv ''smrti autora''. Feministička je kritika u tom trenutku i dalje najveću pažnju posvećivala fenomenima koji izlaze iz okvira čiste tekstualnosti, primjerice pitanjima posebnih okolnosti ženskog autorstva kao što su ekonomska ovisnost ili nedostatak vremena i prostora uzrokovan obvezama oko kuće i djece.
Kada govore o ženama kao autoricama, Čale Feldman i Tomljenović pozivaju se na ginokritičarku Nancy Miller koja ističe iznimno važnu komponentu autorskog imena: ono u načelu jest arbitrarno, ali je uvijek konkretno djelatno kao nositelj neke rodne reference koja u patrijarhalnoj kulturi neizbježno izaziva distinktivne vrijednosne ali i ine konotacije, a one itekako uvjetuju karakter recepcije, razumijevanja djela i evaluaciju autorova estetskog doprinosa.
Navode se brojni primjeri uzimanja pseudonima od strane književnica, odricanja od autorstva ili kolektivnog autorstva. Primjer je Nada Bunić koja svoje djelo prikazuje kao puku obiteljsku kroniku, ili pak slučaj ''Portugalskih pisama'' čiji je stvarni autor bio grof de Guilleragues, a ne redovnica kako se prvotno vjerovalo, na temelju čega Miller zaključuje kako je teško zanemariti ulogu što je u tumačenju i vrednovanju nekog opusa može odigrati ova ili ona rodna atribucija autorskog imena.
Kada govore o ženi kao čitateljici, autorice ističu Virginiju Woolf kao prvu feminističku vjesnicu teorijskog zaokreta prema stvarnom, a ne idealno konstruiranom čitatelju, prema dakle njegovim osobnim i povijesnim materijalnim okolnostima. Za razliku od uočljive odsutnosti ženskih mitova o autorstvu, mitova o čitateljicama i ženskom čitanju ima pregršt, od kojih je vjerojatno najrašireniji onaj o pogubnosti štiva što ga žene u pravilu izabiru i u kojem uživaju, a koji se uglavnom svodi na zabavnu, trivijalnu književnost. Primjeri ovakvog djelovanja književnog djela na žene vidljivi su i književnosti samoj, počevši od Emme Bovary, preko Novakove Lucije Stipančić, Krležine ''frajle'' Melanije ili Ugrešićkine Štefice Cvek.
Maša Grdešić ''lik čitateljice'' prije svega povezuje s fenomenom popularne kulture, ističući kako ovdje nemamo posla s ''fikcijama ženskosti'' u popularnoj kulturi, već s fikcijama popularno-kulturne ženskosti u visokoj kulturi. Sve navedene junakinje čitaju ''s obzirom na vlastiti život'', pristupaju književnom tekstu kao da je riječ o savjetodavnom tekstu ženskog magazina ili popularno-psihološkom priručniku.
Visoka vs. niska kultura
Popularnom kulturom autorice se ponajviše bave u poglavlju naslovljenom ''Hijerarhija'', u kojem se popularna kultura razmatra prvo u odnosu na ''visoku'' kulturu, da bi se zatim ukazalo i na postojanje hijerarhijskog odnosa među samim popularnim žanrovima koji su gotovo u pravilu rodno obojeni.
Naglašavaju kritički potencijal kulture nižih slojeva s obzirom na aktualnu njegu vjere u autonomno samooblikovanje potrošača masovne kulture, usuprot poželjnim socijalnim modelima ponašanja koja im se njome, pretpostavlja se, subliminalno usađuju. To se ponajprije odnosi na klasnu atribuciju, ali i na pretpostavku koja dijeli ''konzervativne'' od ''naprednih'' kulturnih teoretičara: prvi će u raznolikosti kulturnih ukusa i sadržaja spremno vidjeti pogubne znake anarhije, dok će današnja lijevo orijentirana misao biti sklonija u tom raspršenju vidjeti plodnu mnogolikost ispod represivnih tendencija da se kultura unificira.
Zasluga je feminističke kritike u tome što je počela izlaziti iz uskog okvira klasnog ključa i o problemu kulturne hijerarhije počela razmišljati i u drugim, ponajprije rodnim, terminima. Ovakvu praksu započela je još Virginija Woolf koja u svom tekstu Middlebrow dijeli tzv. ''visokokulturne'' od ''niskokulturnih,'' odnosno aristokraciju s jedne, a radničko-seljački sloj s druge strane.
Ipak, Woolf izražava jednako poštovanje prema objema skupinama, trpajući u prvu kategoriju ne samo svoje omiljene pisce, već i prodavačice ugljena, a u drugu službenike i vojvotkinje, pa čak i Shakespeareovu Ofeliju. Jedini koji je istinski zainteresiran da se spomenute hijerarhijske razdiobe poklope s klasnom pripadnošću je tzv. ''srednjokulturni,'' čiji je glavni cilj da se svesrdnim popovanjem nižima, utjecajem i novcem uspne do viših klasa.
Prodor niske u visoku kulturu određen je, između ostaloga, tehnološkim dostignućima i razvojem masovne potrošnje različitih ''trivijalnih'' ponuda, od kinematografa do serijaliziranih romana, a ne samo da je koincidirao s nastupom ženskih emancipacijskih zahtjeva, nego je bio obilježen optužbom suvremenika za popuštanje pred zavodničkim ''niskim'' sadržajima i aktivnostima za koji je interes pokazivala dobrostojeća nezaposlena žena, poslovična dokoličarka. ''Ženskost'' se lako prišiva svakovrsnim kulturnim degradacijama, pa je neizostavna u bilo kojoj kritici kulturnih hijerarhija.
Zagorkina mala revolucija
Kao istaknutu figuru domaće popularne književnosti autorice navode Mariju Jurić Zagorku, ističući snažan kulturno-povijesni, nacionalno-politički, a posebice nacional-feministički učinak avanturističko-ljubavnoga ''šunda'' kojeg je nudila prvenstveno svojoj vjernoj ženskoj čitateljskoj publici.
Zagorkin opus Maša Grdešić naziva ''malom revolucijom,'' specifičnom spregom romantičkog užitka i masovnog dosega feminističkog angažmana. Proučavanje tzv. ''ženskih žanrova'' ne zaustavlja se samo na književnosti, već obuhvaća istraživanje različitih kulturnih fenomena od ženskih časopisa i priručnika za samopomoć, do mode, šminkanja i sapunica.
Kao primjer Čale Feldman i Tomljenović izdvajaju knjigu Ženske ikone XX. veka Svetlane Slapšak za koju kažu da je duhovita, britka, ali povrh svega eruditska prezentacija, posve samosvojna i kontekstualno određena ženska verzija Barthesovih ''Mitologija.'' Slapšak na pristupačan način analizira tipična mjesta ženskog užitka kao što su čokolada, donji veš, kupaći kostim ili maskara. Referira se na ikone intelektualnog ili političkog, a ne samo konzumentskog sljedbeništva, poput Agathe Christie, Jeanne Moreau ili Angele Davis, pa čak i cigareta kao svojedobne oznake emancipacije. Autorica raskrinkava kojekakve ženske sprave za mučenje (poput balerinki Brigitte Bardot), ali i rekvizite ženske samosvijesti, kao što su velike i koječim popunjene ženske torbe.
