Običan Dan Milene Malešević. Profesija: Heroina, svakodnevno.

Tekst formom intervjua prenosi dio razgovora vođenog s Milenom Malešević (FB) posljednjih deset dana i istrgnuti je djelić užasa kojem je izložena zajedno s životinjama koje spašava i onima koje su spašene.

Upoznala sam ju kao jednu od protagonistkinja dokumentarno-angažiranog filma ‘Kinofil’ (FB) Damira Janečeka i poželjela da se glas ove hrabre žene čuje što je moguće glasnije, poželjela sam biti instrument i kanal; biti njen Glas i njena Poruka, stoga je ovaj prijepis neuglađeno sirov i brutalno iskren baš kao i događanja.

Njena profesija je heroina i to svakodnevno, a za sve one koji  misle da je to pretenciozno predlažem jedan sasvim običan dan s njom, Milenom iz Sarajeva.

Kako ste započeli dan, Milena?
Ustala sam u 5 sati i započela čišćenje stana od svega, uglavnom psećih fekalija, izvela sam sve one pse koji mogu izaći van, trčala veterinaru i išla u grad po hranu… Dan se prepolovio, a ja se ni umila nisam, niti ću, za to nemam vremena; ovih dana su otišle neke moje životnje iz pansiona, u subotu odlaze još dvije. U stanu imam šest pasa i dvije mace, za koje sumnjam da su zaražene virusom mačjeg AIDS-a, a očekujem da mi se vrate dvije udomljene iz Slovenije koje potvrđeno jesu zaražene.. Bebe, njih tri, štenci, su sada prioritet za prva cjepiva i udomljavanje, potom Majo i Soko 2… Neka i ovo uđe u moj radni dan koji traje 24 sata bez prestanka.

Štenci koje spominjete i čije je udomljavanje najhitnije su oni isti spašeni iz butmirske ruševine točnije iz kuće koju ste nazvali „Kuća strave“?
Da. Akcija je trajala danima…bilo ih je nemoguće uhvatiti jer su bježali i sakrivali se na teško dostupna mjesta i u mrak, od straha… na kraju sam zvala da mi pomognu, sama nisam mogla… njihovu mamu još uvijek hranim.

Koliko često idete hraniti druge pse i gdje sve idete?
Idem na razne lokacije svaki drugi ili svaki treći dan – u tom slučaju im ostavljam hranu za dva dana.Teško je to sve fizički stići zbog udaljenosti, a ja idem pješice, javnim projevozom. Neke od lokacija su na rubnim krajevima grada, pokušavam i nahraniti sve članove čopora, pogotovo one koji teško dolaze do hrane. Pse oko mene, hranim svaki dan, uz sve što prati hranjenje: osude, vrijeđanje, prijetnje, ponižavanja, omalovažavanja, napadi, više od žena nego od muškaraca… ali to je za očekivati u ovom svijetu i mentalitetu i to mi ne smeta.

Za one koji to ne znaju, recite nam zašto to radite, što vas pokreće i kako je, kada je sve počelo?
Počelo je prije dvadeset i pet godina, kada me probudio krik psa,rano ujutro…od tada pa do danas, prati me taj krik… Potom su ti isti „higijeničari“  uhvatili mog psića, iako je imao ogrlicu i značkicu, saznalavala sam strašne stvari,od kojih se kosa diže na glavi i užasi su se redali…govorkalo se: šinteri,eutanazija – sjekira, gvozdene poluge i sva druga raspoloživa sredstava, čime se moze ubiti životinja,upotrebljavana je, a upotrebljava se i sada…To se ovdje zove EUTANAZIJA.
Ja vam ne mogu opisati moj nemir, moju borbu za njihov spas, ne mogu!, najljepše i najružnije stvari ne mogu se napisati, niti opisati, one se jednostavno osjećaju…
Kada spasim životinju od sigurne smrti, pa je privijem na svoje grudi, kad osjetim otkucaje njenog srca, kada vidim njihove okice, tužne, prepadnute, izbezumljene…kada vidim kako se u strahu grče, koče, drhte i bježe…ja dobijem snagu, ne razmišljam, ne pitam, ne čekam… nego samo uzimam, spašavam i ponekad uspjevam poslati u bolji život… Njihova patnja meni daje snagu i nada da će jednom i nekada biti zaštićeni u ovoj zemlji. Sreća, tuga bol, žal sve u jednom…

…I nemoguće ih je ovako spašavati, kao što to ja radim, ovo je posao države, koja je usvojila zakon o njihovoj zaštiti, a nije ga primjenila. Zabranjeno je kafileriji da radi ali nije zatvorena i kada se „nagomila“ životinja u gradu (emigriraju sa rubnih djelova u grad,u potrazi za hranom) onda se proglašavaju agresivnim, bolesnim i veterinarska inspekcija daje nalog za njihovu „eutanaziju”, sa sjekirom u glavu ili nekim drugim monstruoznim načinom. Po selima, naprimjer, proglase da su našli bjesnu lisicu, pa onda pobiju u krugu od  20 kilometara sve pse, koji teturaju od gladi i više ne mogu ni lajati… spasila sam nekoliko takvih, nisu mi pruzili nikakv otpor u hvatanju i vožnji, naprotiv, bili su mirniji od kućnih  ljubimaca, to su sve mangupski potezi, riješavanja i uklanjanja, kako su rekli u jednoj informativnoj emisiji na državnoj televiziji, poganih džukela sa zelenih površina, koje im prljaju i zagađuju grad; kada bi naplaćivali novčane kazne ljudima koji na svakom ćosku u Sarajevu zapišavaju zgrade, auto gume, liftove, seru pored i iza zgrada (izađe iz auta i zapiša ćošak zgrade) kada bi naplaćivali kazne onima što sa spratova bacaju kese smeća,flaše, prljavu vodu, općine bi bile bogatije od vlasnika naftne bušotine u Kuwaitu, ali psi su ti koji rasipaju smeće i prljalju grad?!

Ako ukinu šinteraj ukinut će i „stolice“, pozicije i ogromne budžete (bila sam ispred šinteraja prije dvije godine u osam sati ujutro i miris krvi još uvijek osjećam u nosnicama, krv se ne ispušta od eutanazije, ali od brutalnog ubijanja da)… U Bosni u Sarajevu se izglasani zakon „primjenjuje“ i trovanjem pasa usred naselja, na elitnim mjestima, tamo gdje se djeca igraju, a lovci da bi došli do njihovog repa pobili su u Cazinu na stotine pasa neki dan.

Ima li ovome kraja u ovoj zemlji i da li će ikada biti, u to nisam sigurna, sve dok se ovdje ratovi vode svakih 50 godina, kada nema ljudske, ima životinjske krvi. Poručujem, ovaj narod je mrtav, oguglao je na bol, smrt, mučenja…ima toga iza naših leđa što nas čini takvima. Prošli je rat „očeličio“ ovaj narod, navikli su da teče krv njihovih sinova, pa za pseću i ne mogu mariti, ali možda Vi možete učiniti nešto?

Molimo Vas da proširite ovu informaciju, te ukoliko se osjetite pozvanim da organizirate projekcije filma Kinofil po Hrvatskoj (na što autor apelira i poziva) i/ili da Mileni pomognete prilogom.

Irena Bakić samoinicijativno je stupila u kontakt sa Milenom Malešević, te nešto kasnije sa uredništvom Vox Feminae kako bi pokušale zajedno osmisliti način kojim možemo učiniti nešto za poboljšanje ove priče, te je tako nastao ovaj tekst.

Radi se i na pokretanju akcije i inicijative koja će na masovniji i dugoročniji način izbavljati zlostavljane životinje iz Bosne, između ostalog pomoću web stranice  naziva “Animal Refugees”.

Irena Bakić (FB) inače se bavi  afirmiranjem slobodarskih ideja i podržava odgovorno življenje, slavi slobodu ljudskog duha i njegovu prirodnu intenciju da bude ono što uistinu JEST, a predstavljena je i u bazi umjetnica na cunterview.net-u. U ožujku 2011. počinje voditi na Recikliranom imanju počinje voditi radionice  Novokulturalnog curriculuma (prijave otvorene do 18.03.), koja je proizašla  iz potrebe propitkivanja koliko su naše ličnosti stvarne, a koliko kreirane kulturom u kojoj živimo i kakve bi bile da su vrijednosti drugačije.