Novi Warpaint – 51 magična minuta glazbe na koju se isplati potrošiti vrijeme

Ako je suditi prema novim izdanjima indie popa i rocka godina 2014. počela je vrlo dobro. Jedan Warpaint ne čini proljeće, znam, ali raskrstimo s jednom stvari odmah na samom početku – novi album spomenute losanđeleske grupe nije uobičajeni pop proizvod kakvima nas na dnevnoj bazi zasipaju viralno i masmedijski.

Self titled album Warpainta teži onome čemu glazba i umjetnost trebaju težiti: osjetilnom i mentalnom ispunjenju i zadovoljenju potrebe za lijepim.

U posljednjih pet godina, nakon izdavanja debija 'The Fool' za Warpaint je saznao svaki prosječni poklonik indie rocka. Dosegle su pristojnu popularnost i definirale vlastitu fuziju art, psychedelic i dream popa, pa su na drugom albumu odlučile iskušati neke nove strategije rada.

Mnogi bendovi bi na njihovom mjestu jedva čekali da nakon napornih turneja pobjegnu svatko u svoje živote i uzmu pristojnu pauzu od nesviranja, ali ne i Warpaint. One su odlučile iz zajedničke svirke bez napetih rokova i unaprijed skicirane koncepcije napraviti kompletno cijeli album. Ovakvim postupkom Warpaint su na pijedestal vratile instituciju benda koja se u suvremenom, tržišnom pristupu pop glazbi danas poštuje tek formalno.

Zato su ovdje na prvom su mjestu minimalizam u građenju pjesama i eksperimenti svih članica benda na svojim instrumentima. Emily Kokal i Theresa Whyman iskušale su različite električno-akustične gitarske potencijale, Stela Mozgawa poigrala se uz bubanj i ritam mašinom, bas Jenny Lee Lindberg pumpa i roni kroz dub i r'n'b dionice.

Na novom albumu Warpaint zvuče kao da su kupile malu organsku farmu s pripadajućim studijem, nabavile pristoje količine finih opojnih sredstava (magic mashrooms?) i konačno se opustile.

Ili su se jednostavno toliko izgnjavile svirajući skoro tri godine album 'The Fool' da su jedva dočekale sa sebe i svoje glazbe zbaciti pravila i zaboraviti na zlatne standarde pop pjesme.

Mora da je gadna tlaka kada nakon prvog albuma bend doživi velik komercijalni uspjeh, pa ode na turneju i iz noći u noć svira istu ili neznatno izmijenjenu set listu, a publika u kojoj se nalazi najviše namjernika i hipstera bulji u njih držeći u razini čela i očiju svoje super tanke mobilne telefone ili tablete. Naravno da ne sumnjam u to da su se Warpaint posljednjih godina dobro zabavile na turnejama, ispekle zanat turiranja i učvrstile svoje odnose, ali potreba da se nakon svega zatvore u kućni studio i jammajući naprave nove pjesme, dovoljno govori o isprogramiranoj svakodnevici indie benda.

Kako je prema njihovom vlastitom priznanju izgledao rad na novim pjesmama, možete pročitati u intervjuu koji je bubnjarka Stela Mozgawa dala jednom talijanskom portalu.

Album otvara filmični instrumental, nakon kojeg slijedi 'Keep It Healthy'. Upadamo u zvučnu melasu od melankolije, koktel reggae duba i post rocka. Pjesma kao da govori o nekom mističnom iskustvu o kojem eksplicitno ne saznajemo, ali i zašto bismo. Warpaint su odgojene na najboljoj tradiciji američkog psihodeličnog rocka, ne vole preeksplicitno pjevati o određenim temama.

Warpaint su snimile mnogo više od ugodnog dream pop i psy rock albuma, kapitalizirale su svoju slobodu da rade glazbu u kojoj uživaju. Nisu pristale raditi pjesme kojima će natjecati za naklonost šefova diskografskih kuća ili publike željne standardnih indie pop melodija koje zavode na prvo slušanje i služe ispucavanju suvišne energije na podijima klubova ili festivalskih pozornica

Liriksi novih pjesama na prvi pogled mogu zvučati generično, kao da su hihoćući se napisale na desetke spontanih lajni iz vlastitih dnevnika na papiriće, pobacale ih u veliki sombrero, izvlačile i slagale kao u pjesmi 'Hi': 'In the middle of the day/We found love/In the middle of the day/We would know..”

Pop standardima najbliži je singl 'Love is To Die', mantrična stvar o ljubavi, erosu i thanatosu koji ravna Svemirom.

Ljupki i zarazno histerični 'Disco/ Very' najplesnija je stvar na albumu, najvidljiviji dokaz fascinacije r'n'b-jem i rapom na albumu. Tu Warpaint konačno plaze jezike i glupiraju se na M.I.A. podlogu. 'Feeling Alright' je Warpaintov doprinos glazbenom self helpu, pjesma koja najbolje opisuje stanja sumnji i nedoumica između važnih i nevažnih 'životnih mečeva' i funkcionira kao mantra o tome kako pronaći skloništa u svakodnevici nafilanoj borbom za egzistenciju i samoispunjenje.

Cijela kvaka oko Warpainta nalazi se u neobičnom spoju coolnessa i topline koje uspijevaju sljubiti u sliku i ton. Sve to izvedeno je prilično nehajno do mjere da nekoga povremeno može i iritirati. Emily Kokal pola albuma nemoćno je odšaputala, ali u pitanju je valjda najzavodljivije prenemaganje indie rocka u novom tisućljeću.

Warpaint su snimile mnogo više od ugodnog dream pop i psy rock albuma, kapitalizirale su svoju slobodu da rade glazbu u kojoj uživaju. Nisu pristale raditi pjesme kojima će natjecati za naklonost šefova diskografskih kuća ili publike željne standardnih indie pop melodija koje zavode na prvo slušanje i služe ispucavanju suvišne energije na podijima klubova ili festivalskih pozornica.

Neki bendovi ovakvu razinu međusobne kohezije ne dosegnu nikada, unatoč kojekakvim glazbenim nagradama i milijunskom sljedbeništvu.

Zato je posve pravedno i logično da je album naslovljen imenom benda. Riječ je o dvanaest pjesama koje su nastajale sviračkim i kreativnim doprinosom svih četiriju članica benda.

Bez svjesnih kalkulacija usmjerenih na hitoidni pop potencijal Warpaint su snimile 51 magičnu minutu glazbe za koju valja odvojiti vrijeme i koncentraciju.

Svatko za sebe sam bira hoće li na glazbu koju sluša u vlastitom domu usmjeriti potpunu pozornost ili će ju koristiti kao ugodan zvučni dekor, no stvarno je šteta ovaj album rabiti isključivo kao pozadinu. Novi Warpaint oslobađa čula i opušta zgrčena mišićna vlakna, valja ga konzumirati posvećeno, isplati se.

Naravno da bi bilo sjajno vidjeti Warpaint negdje u Hrvatskoj ili regiji ovog ljeta, na festivalu ili naprosto na solo gigu, s predgrupom u vidu grupe Žen, no riječ je o bendu koji je još uvijek preskup domaćim promotorima, stoga preporučam odlazak na najbliži koncert u Munchenu, gdje bend svira 26. veljače.