Objavljeno

Nisam cura, a (još) ni tinejdžerka

Najgore je imati dvanaest. Užasno ti je jer te svi tretiraju kao dijete, ali ne možeš se još ubaciti ni u jednu drugu kategoriju. Ne bi ni znala kako, osim što osjećaš potrebu da se zatvoriš prema odraslima koji te okružuju. 

Svi prijatelji iz djetinjstva su odjednom dosadni i bezveze, a primamljiva čvrsta tinejdžerska prijateljstva i ljubavi koje naivno iščekuješ još su ti uvijek izvan dosega. Nitko u tvom razredu još se nije ljubio, ali priča se da u C razredu ima neka cura koja je.

Ukratko, skroz si sama i nemaš pojma što želiš, ali odjednom puno stvari ne želiš više. Pubertetski bunt polako izvire, ali na znaš kamo da ga usmjeriš. Čekaš. Još nisi pronašla muziku, knjige i filmove koji bi ti olakšali to čekanje. Zato se povlačiš u sebe, a tamo nema baš puno toga. Jezivo, ha? (Tako je bar meni bilo.)

I rijetko se toga sjetim, jer taman se radi o fazi koju i popularna kultura namijenjena/o tinejdžerkama i ona za/o djeci redovito preskaču. Ona više ne pripada ovoj drugoj, a ne može se ni svesti pod prvu.

Uostalom, kako govoriti o periodu u kojem se ništa vidljivo ne događa? Taman prije bijesa, novih nagona, pičkinog dima i boce istine/izazova. E pa ima jedan film koji jako dobro to radi, u posebno prikladnom žanru horora – Let the Right One In.

Postalo je očigledno da živimo u razdoblju vampira.

Klasični scenarij: on je seksi i misteriozan, ona je pristojna tinejdžerka. On je vječno mlad, ona je vječno u opasnosti (za koju je obično on kriv). Junačina svoje moći polaže u službu njezine sigurnosti i time se kao iskupljuje za to što je u biti predator. Obično postoji neka prepreka, zavrzlama oko seksa, ali budući da se ionako sve vrti oko toga, taj seks se mora dogoditi.

Alternativni scenarij: on je otpočetka loš vampir, oličenje zla, a to je isto seksi. Isto predator, kao ovaj prvi. Seks će se isto tako dogoditi. Sažetak: vampiri i seks, seks i vampiri. Muški vampiri. Ako u pratnji postoji koja vampirica, ona će biti na neki način seksualno devijantna. Činjenica da većina prisutnih redovito kolje neće se posebno diskutirati jer je ipak u prvom planu koliko je besmrtnost hot.

A sada malo o neklasičnom vampirskoj situaciji u Let the Right One In. Kao prvo, oni imaju 12 godina, nisu još tinejdžeri, ni djeca ni mladi ljudi.

Oskar je otuđeni dečko, bez prijatelja i sa zeznutom obiteljskom situacijom. Eli je otuđena vampirica. Nema glamuroznu vampirsku obitelj ni raskošnu palaču. Naprotiv, ona se doselila u čemerno stockholmsko predgrađe socijalističke gradnje, u Oskarovu zgradu. Iako je, saznat ćemo, bogata, u suvremenom svijetu ne može proći bez odrasle pratnje. Tako s njom dolazi mutni sredovječni tip, skrbnik koji za nju ubija i cijedi ljude, a ta ubojstva vidimo kao nešto zaista odvratno.

Ostat će nejasno koji je točno Elin odnos s njime, kao što je nejasan i Oskarov odnos s rastavljenim roditeljima.

U oba slučaja ti odnosi nisu dobri, njih dvoje u nikome nemaju podršku i zato se i povezuju. Njihova veza postaje ljubavna, ali ne i seksualna, i to je ono što film najviše razlikuje od tipične vampirske priče.

Ne samo da besmrtnost nije privlačna, već je i život ogavan i prijeteći.

Eli nije ni iritantno požrtvovni Edward Cullen ni fatalno zločesti Eric Northman, ni loša ni dobra verzija Angela iz Buffy. Isto tako, nije ni Carmilla ni Drakula. Drugim riječima – nije ni nemoralni gad ni frajer koji vreba ali i ‘štiti’.  Vrebanje i uhođenje nisu dio kvaziromantične priče o spasu voljene osobe. Također, ona nije hot i seksualno ‘načitana’ osoba, niti je to u ovom filmu uopće bitno.

Nema jasnih, crno-bijelih granica dobra i zla, već film uspostavlja svijet u kojem u svemu možemo naći nešto patološko.

Eli i Oskar nisu baš nevina djeca. Odnosno, baš suprotno, i oni i sve ostalo u filmu ukazuje na neugodnu činjenicu da nevina, neiskvarena djeca ni ne postoje. Oboje su na svoj način oštećeni zato što su prošli određene traume.

Ona je jadna zapela u tome da zauvijek ima dvanaest, i uz to mora ubijati. On je zapeo u beživotnoj obitelji beživotnog švedskog predgrađa, koje je prikazano puno strašnije od groblja ili gotičkih zgrada. U školi je meta verbalnog i fizičkog maltretiranja, brojčano nadmoćna grupa dečkiju koristi svaku priliku da ga zastraši i ponizi.

Kreću od ‘blažih’ oblika kakvima smo svi zasigurno imali priliku nekad kroz život svjedočiti.

Vidimo kako postaju sve gori i gori, i vidimo kako Oskar čitavo vrijeme živi u strahu. Vidimo i kako se ne želi povjeriti nikome od odraslih. Ne znam je li to zbog srama jer je žrtva zlostavljanja i osjeća se zbog toga krivim, ili se srami vlastite nemoći?

A sigurno se radi i o prkosu prema svijetu odraslih, jačoj varijanti svima poznatog paničnog straha od toga da budeš viđena s roditeljima u toj dobi, da priznaš njihovo postojanje, a kamoli vlastit,u ovisnost o njima?

Ono kad doslovce osjetiš mučninu i smrači ti se na samu ideju da roditelje upoznaš s makar najmanjim komadićem svoje intime. I naravno, potreba da s onima kojima vjeruješ imaš tajni jezik, da se dodatno potvrdi izolacija od odraslih. Ja sam npr. s frendicama imala cijeli niz šifri u kojima smo pričale. A Oskar i Eli, njih dvoje komuniciraju Morseovim kodom.

U nemoći da se obrani od školskih nasilnika, Oskar postaje opsjednut praćenjem nasilnih zločina u medijima. Novinske isječke o ubojstvima lijepi u svoju malu morbidnu bilježnicu, a večeri provodi sanjareći da se osveti nasilnicima.

Sve eskalira kad Oskar zlostavljanje koje prolazi povjeri Eli, i na njezin se poticaj napokon odluči obraniti. Pritom odvali jednom od bullyja komad uha. Za osvetu, oni ga pokušaju ubiti, doslovno.

No spašava ga Eli koja ih sve pobije, u jako krvavoj sceni koja začudo u općem sivilu ovog filma ispada kao jedan od toplijih trenutaka.

Kako se to uspjelo postići? Zašto svačija unutrašnja dvanaestogodišnjakinja i dalje navija za njih, usprkos opisanim zlodjelima i zlim mislima koje imaju?

Osim što su svačije unutrašnje dvanaestogodišnjakinje pomalo morbidne, to je zato jer film jako precizno pogađa trenutak prvog ozbiljnog straha da nešto s tobom ne valja i da se nikada nećeš uklopiti, ne na način na koji te sve oko tebe navodi da bi trebaola.

Bukvalno, strah od života. I naravno, zbog odlično razrađenog (romantičnog?emotivnog?) odnosa.

Oboje imaju mračnu tajnu. Oskar osjeća da je potpuno sam na svijetu sa svojim mračnim ubilačkim mislima, dok se ne pojavi Eli i s njom osjećaj da je napokon našao osobu kojoj se može otvoriti. Jako su zanimljivi momenti autanja. Prvo njegova autanja – kao osobe s destruktivnim nagonima, a onda i kao zaljubljenog klinca. Sviđanje će izraziti i Eli, a potom će ga uplašeno pitati bi li mu se svidjela i da nije cura.

To ‘nije cura’ odnosi se, naravno, na njezino vampirstvo koje je Oskaru još nepoznanica, ali i na činjenicu njezine transrodnosti, koja je u filmu natuknuta ovim pitanjem i kratkim kadrom gole Eli u kojem vidimo samo da nema vulvu.

To što Eli ‘nije cura’ u više od jednog smisla Oskar ne doživljava kao nešto što bi mu trebalo ili uopće moglo smetati, i tu vidimo da se stvarno vole.

Queer ljubavna priča između djece, između vampirice i dišućeg homo sapiensa. Ljubav usprkos svemu <3 Eto zašto navijamo za njih.

Povezano