Prije pisanja o roditeljskoj usamljenosti moram odložiti dva kritička glasa koja bi mi rekla da je bolje da ne počinjem:
Nezahvalnica! Htjela bi biti sama, a onda je opet usamljena, ništa joj nije dobro. Sama si je kriva: zašto je imala dijete, zašto si ne nađe prijateljice među mamama, zašto se ne brine za svoja stara prijateljstva, zašto joj treba nešto više od sreće najveće, obitelji? Šuti i uživaj. Evo, feministice opet izmišljaju probleme, a dijete ispašta.
Ma sve je to dobro i lijepo, ali bez promjene sistema (patrijarhat, kapitalizam), piši kući propalo. „Rješenja“ su puka dekorativna kozmetika.
Dok s prvim glasom teško da mogu i želim raspravljati, s drugim se glasom uvelike slažem, ali promjenu sistema teško da ću dočekati i kao mama punoljetnog djeteta. U međuvremenu pokušavam okretati sve kotačiće koje mogu dohvatiti.
Početna usamljenost
U prvim danima nakon poroda osjećala sam se kao meko jaje bez ljuske. Ne kao elegantno, savršeno poširano jaje, već kao krvavi žumanjak koji nikad nije trebao doći u kontakt s ljudima. Vanjski svijet odjednom mi se činio pregrubim za moje tijelo kojem je potreban oporavak, ali i za moju mekanu bebu. Istovremeno sam jedva čekala da se ponovno izgubim u masi, bez razmišljanja. Usamljenost je u prvim tjednima šokantna, britka, ali na momente i olakšanje.
Statistike iz Ujedinjenog Kraljevstva pokazuju da više od trećine majki provede barem 8 sati dnevno nasamo s bebom. U tom se periodu očekuje adekvatna skrb za dijete, ali i održavanje kućanstva te krpanje iscrpljenosti isprekidanim snom. Briga za bebu lako postaje izolirajući radni dan u kojem nedostaje interakcije s ljudima koji nam potvrđuju da smo i dalje dio društva i da vanjski svijet postoji. Iščekivanje partnerova povratka s posla postaje daleka točka na horizontu – vrijeme malog predaha, ali i mogućeg sukoba oko toga tko je umorniji i čiji je dan bio naporniji. Mnogi faktori mogu pojačati početnu usamljenost – (postporođajna) depresija, zdravstveni problemi, financijska nesigurnost, neočekivani prekid.
Mala pomoć: Iako se nemoguće na sve pripremiti, znati da nisi sam_a u usamljenosti već nešto znači. U idealnom slučaju, razgovor s bliskim krugom prije dolaska djeteta prilika je da obje strane iznesu svoja očekivanja i želje. Nešto kasnije, pomoći drugima u sličnoj situaciji neobično je ljekovito.
Usamljenost kao normalno stanje suvremenog roditeljstva
Razna istraživanja u zapadnim zemljama redovito pokazuju da se danas većina roditelja osjeća usamljeno. Razlozi se pronalaze u slabljenju uloge proširene obitelji i susjedske podrške oko brige za djecu, često zazivanog „sela“. Napuštanje „sela“ ima svojih prednosti, što je dobro poznato svima koji_e su – kao i ja – odrasle_i u maloj sredini u kojoj svi_e sve znaju. Ipak, to znači da se briga za djecu ne da riješiti više-manje organski i spontano, uskakanjem susjeda ili rodbine, već zahtijeva planiranje i pristup državnim ili komercijalnim opcijama (vrtić, babysitter_ica).
Povezujuće roditeljstvo (engl. attachment parenting) trenutno je dominantna odgojna filozofija među bijelim srednjoklasnim obrazovanim roditeljima. Fokusira se na prepoznavanje i uvažavanje djetetovih potreba i izrazito individualiziran pristup svakom djetetu. Povezujuće roditeljstvo neupitno ima jakih strana, posebice u dopuštanju i verbaliziranju emocija te u davanju kontre autoritarnom odgoju koji se temelji na strahu i kazni. Istovremeno, što je moje dijete starije, doktrina povezujućeg roditeljstva sve mi je manje korisna. Željela bih vidjeti kreativnost, empatiju i posvećenost detaljima u odnosu prema grupi, pa i društvu u cjelini, a ne samo u intenzivnom odnosu jedan na jedan.
Čini mi se da inzistiranje na produženoj povezanosti roditelja i djeteta dobrim dijelom služi zadovoljavanju roditeljskih emocionalnih potreba, produžujući roditeljsku kontrolu, primjerice zagovaranjem homeschoolinga. Kako je moje dijete sve starije i ima sve više potrebe za druženjem s drugom djecom u školi i susjedstvu, uživam promatrati kako se snalazi. Bitno mi je da se sa mnom osjeća sigurno i da zna da može dobiti emocionalnu podršku, ali i da ima svijest o tome da je dio zajednice te vježba pronalaziti svoje mjesto u njoj.
Mala pomoć: Stephanie H. Murray pokazuje kako suvremeno urbano roditeljstvo u malom mjerilu može primijeniti jake strane ideala „sela” u suradnji s drugim roditeljima. Istovremeno, Murray upozorava na to da ne možemo imati “selo” i stalno nadzirati djecu. Napuštanje iscrpljujućeg intenzivnog roditeljstva i stalne potrebe za kontrolom uvodi novu opuštenost u kojoj različita obiteljska pravila mogu supostojati: “I’m not hiring the families around me to replicate all my household systems; I’m asking them to make room for my kids within their households for an evening, with the understanding that I’ll do the same for them.“ Utješno mi je i mirenje Barbare Pleić Tomić s neminovnim jazom između teorije i prakse: „Što sam starija, sve manje su mi potrebni konačni odgovori i sve se manje osjećam obveznom pretvarati se kako ih imam.“
Usamljenost uslijed gubitka dijelova identiteta
Roditeljstvo produbljuje tzv. free-time gender gap: statistike iz SAD-a za 2022. pokazuju da majke imaju 19% manje slobodnog vremena od očeva. Čak 80% majki – a samo 20% očeva – primjećuje prorjeđivanje druženja s prijatelj_icama. Kao i druge velike životne promjene, roditeljstvo stvara pritisak na prijateljstva i lako stvara osjećaj usamljenosti na objema stranama.
Moj ideal mješavine druženja s djetetom i bez njega otpuhala je stvarnost koja je pokazala da se neki_e od mojih prijatelja_ica ne snalaze s djecom. Nimalo ih ne krivim jer sam i ja bila takva prije roditeljstva (i dalje ne znam što i kako sa psima i mačkama, ali trudim se), ali ih želim barem rubno uključiti u taj dio svoga života. U međuvremenu smo isprobali_e nekoliko kraćih formata koje volimo (večera kod mene, društvene igre, druženje u parku, šetnja, sladoled) koje sporadično ubacimo između druženja odraslih jedan na jedan.
Jaz između majčinskog i očinskog dokoličarstva još je upadljiviji kad su u pitanju hobiji. Početkom 2025. godine Tobias Moorstedt, novinar koji uglavnom pokriva teme očinstva, priznao je da je češće bio u teretani nego što je njegova partnerica poslije poroda bila na rehabilitacijskoj gimnastici. Na slobodan dan jedva čeka da odmagli na planinu, dok njegova partnerica koristi svoje slobodno vrijeme za rješavanje porezne prijave ili obavljanje poslića za starije članove obitelji. Uzrokom takvog ponašanja smatra samorazumljivost kojom mu njegovo okruženje govori odmori se, zaslužio si, što čuje i od svoje majke i društva koje mu plješće jer je prisutan roditelj – nedostižni standardi roditeljstva vrijede samo za majke, a očevi mogu računati na salvu pohvala i za najsvakodnevnije sitnice.
Mala pomoć: Anne Helen Petersen u nevjerojatno empatičnom tekstu How to Show Up For Your Friends Without Kids — and How to Show Up For Kids and Their Parents aka How to Be in a Community skuplja niz konkretnih ideja za jačanje i održavanje prijateljskih veza koje uvažavaju obje životne situacije. U domeni hobija pomaže mi ozbiljan pristup – rezerviranje termina za hobi na jednako obvezujući način kao da je riječ o poslovnom terminu.
Usamljenost vršnjačkog isključivanja
Jednom tjedno moje dijete pohađa gradsku glazbenu školu koja je koncipirana kao vrtuljak u kojem svaki instrument dobiva četiri tjedna probe. U grupi je samo četvero djece i nastava traje 45 minuta, jedva dovoljno vremena za brzinsku kupovinu špeceraja ili kavu u najbližem kafiću. Ostale tri mame imaju WhatsApp grupu i uvijek su zajedno (zanimljivo, očevi se samo iznimno ukažu i tad uglavnom izgubljeno traže zgradu). Svisoka gledaju na pretežno migrantsku školu u koju moje dijete ide, razgovaraju o bosonogoj obući, voze glomazne bicikle s prikolicom i suptilno se hvale odmorima i drugim luksuzima srednje klase. Jednom sam skupila hrabrost i pitala ih hoćemo li na kavu; odbile su sa smiješkom, da bih ih sljedeći put vidjela na kavi utroje.
Ne umirem za druženjem s ovim mean girls koje jedna drugoj pomalo sliče. Možda im je i pametno da se ne druže sa mnom jer će očigledno završiti u tekstu koji se ruga njihovim aspiracijama, ali kopka me zašto su me isključile. Zato što se identificiraju kao moms of boys (što u praksi znači veću toleranciju dječjeg neprimjerenog ponašanja) ili zato što su ksenofobne (iako sigurno glasaju za zelene i smatraju se liberalnima)?
Koliko god pokušavala biti kul – kratko ih pozdraviti pa se zadubiti u knjigu, okrenuvši im leđa – odbacivanje od strane grupice kojoj zapravo ne želim pripadati nemili je flashback na vlastito djetinjstvo. Roditeljstvo znači ponovno suočavanje s vlastitom prošlošću i potisnutim problemima, bilo da ih proživljavamo u roditeljskoj ulozi, bilo da ih napeto promatramo na koži svoje djece. Nakon početne povrijeđenosti, prihvatila sam priliku da situaciju sagledam iz odrasle perspektive i svom djetetu primjerom pokažem da se usamljenosti ne treba riješiti pod svaku cijenu.
Mala pomoć: iako mi je prvo bilo neugodno govoriti o tome, najviše mi je pomoglo pronaći riječi za to što me muči i s drugima razgovarati o mogućim scenarijima koji bi mi situaciju učinili ugodnijom.
Usamljenost dijasporičnog roditeljstva
Kad govorim hrvatski, a moja kći odgovara na njemačkom u okruženju u kojem dominira njemački, osjećam se kao da vičem u prazno, u začarani bunar iz kojeg mi u lice dolete moje izvrnute riječi. Moji pokušaji da uključim dječje sadržaje na hrvatskom ne nailaze na veliko oduševljenje. Kad streaming aktualnih dječjih filmova nema u ponudi sinkronizaciju na hrvatski, moja kći odahne. Naši su naglasci obrnuto proporcionalni – moj njemački s primjesom hrvatskog, njezin labavi hrvatski sagrađen na temeljima njemačkog. „Usamljenost je hladna suputnica, osobito kad nemaš jezik kojim bi je izrazio_la“, piše Masha Rumer u Parenting with an Accent. Željana Tunić, čija djeca odrastaju u Njemačkoj s hrvatskim jezikom, doživljava sve više „čudnog odmjeravanja“ na igralištu i u javnom prijevozu koje se neugodno gnijezdi negdje između „paničnog pretjeranog analiziranja“ i činjenice da je ksenofobija u Njemačkoj u porastu.
U dokumentarnom filmu Renate Lučić Godina prođe, dan nikako (2024.) samac Joso, koji živi u slavonskom selu i dijeli dane sa svojim najboljim prijateljem, autoričinim ocem Tomislavom, razdragano pokazuje slike svoje kćeri i unuka koji žive u Austriji. „Hiljadu kilometara i ja ću njih još vidit u životu možda pet-šest puta“, Joso izgovara neugodnu realnost mnogih transnacionalnih obitelji. Većina rodbine poznaje moju kćer samo s fotografije, o nekompliciranom uključivanju članova obitelji u svakodnevicu nema ni govora.
Jesenas sam upisala svoju kćer na popodnevnu nastavu hrvatskog koja se održava jednom tjedno u organizaciji hrvatskog veleposlanstva. Djeca međusobno uglavnom pričaju na njemačkom i nastavno je opterećenje minimalno, ali mnogo je važnija spoznaja da nisu jedini_e koji_e pričaju čudan mali jezik države za koju većina njihovih suučenika_ca jedva da zna. Dok su djeca na nastavi, družim se s mamom jedne djevojčice iz grupe i kavu po kavu poništavam odbacivanje ili ignoriranje u drugim grupama.
Mala pomoć: grupe skrojene po mjeri različitih manjina mogu olakšati život i stvoriti prostor za povezivanje, bilo da je riječ o LGBTIQ+ zajednici (Dugine obitelji), nacionalnim manjinama ili roditeljima i djeci s poteškoćama ili određenim bolestima. Ako grupa koju priželjkuješ ne postoji, zašto ne pokušati osnovati svoju, pa makar se sastojala od samo dvoje članova_ica? I dvoje je već društvo.
Dobra samoća
Biti sam_a ponekad je baš ono što nam treba; prekinuti odnos koji nas kopka i u kojem se kronično osjećamo loše, u miru popiti kavu uz otvoreni prozor, učiniti nešto što veseli samo nas i nikoga drugoga. Kao jedinica, ili demografskim fanaticima nemila „bijela kuga“, često sam doživjela ispade sažaljenja jer sam „sama“. Kako je dvoje djece i dalje prevladavajuća društvena norma, odmaci od nje traže objašnjenje. Veći dio vremena volim biti „sama“ i oduvijek sam znala da želim imati samo jedno dijete kojem se mogu potpuno posvetiti.
Nadam se da će uzimanje vremena za sebe mojem djetetu biti primjer da i sebi odmjeri velikodušnu porciju vremena za sebe. Nakon kratke provjere rokovnika s partnerom, za sutra sam isplanirala slobodan dan usred radnog tjedna – bicikliranje do omiljenih jezera u zoru, sama i u vlastitom ritmu, bez grižnje savjesti i kolebanja. Jedva čekam.
Mala pomoć: Zahvaljujući internetu, sve upite o planovima za buduću djecu brzo srežem frazom one and done.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
