Sophie Lewis je spisateljica, prevoditeljica i queer feministkinja. Živi u Philadelphiji, članica je kolektiva Out of the Woods i urednica portala Blind Field: A Journal of Cultural Inquiry. Sa Sophie smo razgovarale na konferenciji Socialism in Our Time u New Yorku gdje je predstavljala svoju tek objavljenu knjigu Full Surrogacy Now: Feminism Against Family.
U knjizi se bavi prvenstveno problematikom komercijalnog surogatstva i položajem gestacijskih radnica u toj industriji te nastoji deromantizirati koncepcije trudnoće i rađanja. Za sebe kaže da je pragmatična utopistkinja koja promiče ideju abolicije obitelji inspirirana crnim feministkinjama i queer marksističkom teorijom.
Tvoje razumijevanje gestacije kao rada slično je načinu na koji Juno Mac i Molly Smith u svojoj knjizi Revolting Prostitutes shvaćaju seksualni rad. Oba proizlaze iz marksističko-feminističke tradicije koja tvrdi da bi kućanski rad trebao biti plaćen. Ima li tvoje razumijevanje gestacijskog rada političke ambicije slične onima kampanje Nadnice za kućanski rad pokrenute sedamdesetih godina prošlog stoljeća?
Svakako. Čini mi se da je moja knjiga pokušaj proširivanja poznate fraze iz manifesta kampanje Nadnice za kućanski rad na koju se ljudi često ne obaziru. Tvrdnja: “Svaki pobačaj je nezgoda na radu”, stoji odmah nakon slavne tvrdnje: “Oni kažu da je ljubav, mi kažemo da je neplaćeni rad” koju obožavam upravo iz razloga što one ne kažu to nije ljubav, nego da jest neplaćeni rad. Važno je razumjeti da je u kapitalističkim uvjetima ljubav često rad. Ali da, politički program koji sam zamišljala u samom početku jest širenje i razrađivanje već prisutnih pretpostavki u platformi Nadnice za kućanski rad.
Što je najzanimljivije, kada sam to predstavila Silviji Federici ona nije nužno vidjela gestaciju na taj način. Čak i ako u određenom trenutku jest, postoji opća tendencija suprotstavljanja surogatstvu iz etičke perspektive. To ima smisla ako govorimo isključivo o postojećoj surogatskoj industriji kojoj se protivim, kao što će vidjeti svi koji pročitaju moju knjigu, ali mi se čini da takav stav nema smisla iz perspektive radničke solidarnosti između plaćenih i neplaćenih trudnih osoba, koje su, ako pratite logiku platforme Nadnice za kućanski rad, sve radnice.
Ali svakako, paralele s borbom za oslobođenje seksualnih radnica su jezgra moje knjige. Razmišljala sam o tim paralelama kroz cijeli proces pisanja. Jasno, postoje razlike i razilaženja: u slučaju seksualnog rada, proizvod rada nije ljudsko biće. Postoje i ograničenja zbog kojih ne možemo u potpunosti preslikati svaku točku njihovog političkog organiziranja. Međutim, mislim da u oba slučaja dekriminalizacija ostaje najvjerojatniji smjer bilo kakve radikalne borbe u polju surogacije.
U knjizi govoriš o stavovima i pokretima za i protiv komercijalnog surogatstva. Koliko shvaćam, uglavnom bijele feministkinje nastupaju izrazito protiv komercijalnog surogatstva te rađanje djece za druge definiraju kao oblik ropstva. Također su često zastupnice kriminalizacije surogatstva. Možeš li nam pojasniti takvu perspektivu?
Da se razumijemo, puno je razloga za zabrinutost načinom na koji se surogatstvo trenutno odvija. Nikako se ne radi o utopijskom radnom mjestu (ako nešto takvo uopće postoji). Iz pozicije gestacijskih radnica, jedan od najvećih problema industrije surogat-majčinstva je nedostatak informiranog pristanka pri samom ulasku u proces. To nije problem u, recimo, New Yorku koji namjerava ozakoniti surogat majčinstvo, ili u Kaliforniji koja ima godine iskustva u industriji. Oni nemaju problem sa skupinama žena koje ulaze industriju nepismene i ne razumiju ugovor koji potpisuju. Drugdje, primjerice u Indiji, žene često ne razumiju na što pristaju – uglavnom su to carski rezovi ili tzv. redukcije fetusa koje uključuju pobačaj određenog broja zametaka koji su bili proceduralno usađeni na samom početku procesa. Dakle, ni ne shvaćajući, one se odriču kontrole nad nad gestacijskim procesom koji, kako vrijeme prolazi, postaje sve neugodniji. Ponekad su odredbe i uvjeti koji određuju tijek plaćanja vrlo nepravedni te se plaćanje odgađa gotovo u potpunosti sve do trenutka poroda, odnosno rođenja ‘zdravog djeteta’.
Iz pozicije radnica postoji hrpa stvari koje je potrebno poboljšati. Slično borbi seksualnih radnica, zahtjevi koje trenutno možemo prikupiti iz razgovora s ženama na njihovim radnim mjestima uključuju manje policijskog šikaniranja, zakonsku slobodu za djelovanje bez stigme i organiziranu brigu djece. Ništa neočekivano, zapravo. I što nas ne bi trebalo iznenaditi – zamjenske majke su protiv bilo kakve kriminalizacije industrije.
Kada se države, poput Indije nedavno, odluče na djelomičnu zabranu, odnosno kriminalizaciju surogat-majčinstva, kakve to posljedice ima za gestacijske radnice? Kako se mijenjaju njihovi uvjeti rada?
Položaj gestacijskih radnica nakon uvođenja zabrana posvuda po svijetu od strane na neki način dobronamjernih, ali nerijetko desnih paternalističkih vlada, svakako postaje lošiji. BJP (Bharatiya Janata Party) je primjer stranke koja je u Indiji pokrenula uvođenje zabrane. Oni žele spasiti žene od eksploatacijske gestacijske prakse u slučajevima kada su naručitelji stranci i homoseksualci, ali istovremeno – paradoksalno – podržavaju ‘altruistički’ gestacijski rad – rad bez novčane naknade za indijske heteroseksualne bračne parove.
Kako ističe Sharmila Rudrappa, izvrsna politička komentatorica ovog problema, radi se o politikama u pozadini zabrana, kriminalizacije i spašavanja. Surogat-majčinstvo u indijskom društvu postoji već duže vrijeme, a odvija se u tajnosti i bez naknade, unutar privatnih kućanstava na klasnoj osnovi. U nedavnoj indijskoj povijesti postoje ličnosti poput liječnice Sulochane Gunasheele koja je izazvala brojne kontroverze zagovarajući prava žena koje su željele biti plaćene za trudnoću, koju bi u svakom slučaju morale ‘odraditi’ za vlasnike kućanstava u kojima su bile zaposlene. To je zanimljiva perspektiva, ali je isto tako važna kontekstualizacija.
Da odgovorim na tvoje pitanje na drugačiji način – problem kojem kapitalistička industrija surogatstva želi doskočiti nije problem gestacijske ili reproduktivne nepravde za žene diljem svijeta. Industrija nastoji zadovoljiti potrebe tržišta, odnosno želi komercijalizirati potrebe i želju za genetskim potomstvom, a to čini tražeći rupe u zakonima, čime radnice postavlja u još nesigurniji položaj, kao što je to slučaj i s drugim industrijama.
To nas dovodi do suprotne strane, koja podupire komercijalizaciju i industriju surogatstva. U knjizi obrađuješ primjer indijske liječnice Nayne Patel, koja je snažna zagovornica komercijalnog surogatstva. Možeš li objasniti zašto je ta strana također problematična?
Kao što impliciraš, u knjizi nastojim secirati obje strane: feminističke pozicije protiv i za surogat-majčinstvo. Smatram da je pitanje jesmo li za ili protiv tog oblika rada u suštini nebitno ako se bavimo time jesmo li spremne biti solidarne s radnicama koje se bore u toj domeni. Ja nisam za surogat-majčinstvo osim u nekom veoma utopijskom smislu gdje bi taj izraz u potpunosti promijenio svoje značenje. Neki ljudi pogrešno pretpostavljaju da naslov Full Surrogacy Now znači da bi trebao postojati velik broj surogat-majčinstva prema postojećem modelu, ali to nije ono što zagovaram.
Ako uklonimo klasne odnose i model privatnog kućanstva i genetski povezane nuklearne obitelji o kojima industrija ovisi i koje rekonstruira, ne možemo uopće govoriti o surogatstvu u smislu koji podrazumijevamo danas. Posve raširen oblik surogatstva bi označavao stanje komunizma u kojem smo u potpunosti svjesni latentne realnosti u kojoj mi svi činimo jedni druge, svi smo tvorci jedni drugih. Full Surrogacy Now je slogan osmišljen kako bi nas potaknuo da pokušamo djelovati u skladu s njim te da implementiramo svijet u kojem bi bilo moguće, poput žena okupljenih u Sisterhood of Black Single Mothers, osjećati da sva djeca pripadaju svima nama, što je drugi način da kažemo da pripadaju sami sebi.
Velik dio knjige posvetila sam seciranju retorike liječnice Nayne Patel, njenom lean in stavu i filantropskom kapitalizmu. Prije nekoliko godina gostovala je u emisiji Opre Winfrey, koja je bila oduševljena njenim pričama o ženama koje pomažu drugim ženama preko granica, na način potpuno slijep za rasnu segregaciju, klasu i kolonijalizam. Ali ljudi su oduševljeni idejom da će se žene tim činom ekonomski i financijski uzdignuti te da će pomoći drugim ženama koje ne mogu imati dijete na ‘prirodan’ način. Prema riječima dr. Patel, taj je čin iznimno ispunjavajuć – toliko da bi njene radnice to činile besplatno upravo zato što toliko suosjećaju s parovima koji ne mogu imati djecu (uvijek se radi o heteroseksualnim parovima, nikada o komunama, nemonogamnim parovima, grupama prijatelja i drugim nenormativnim oblicima obitelji). Za političku borbu povezanu s gestacijskim i seksualnim radom užitak nije ključno pitanje, ali je glavna stvar o kojoj neoliberalne feministkinje žele razgovarati kada promiču zamjensko majčinstvo kao emancipacijsko.
Čini mi se da, promatrano u ovom kontekstu, komercijalno surogatstvo potiče hipervalorizaciju buržujskih brakova i njihov univerzalni prokreacijski ideal te stavlja njihovu potrebu da imaju djecu ispred potreba radničke klase i osobito ne-bijelih obitelj da imaju djecu. Zašto su u ovom slučaju neke obitelji važnije od drugih?
Iznimno mi je drago da si postavila to pitanje jer se dosad nismo dotaknule pitanja rase. Na samom početku, kada si me pitala o ključnim političkim utjecajima na knjigu, nisam spomenula politike crnih feministkinja za ukidanje obitelji. Abolicija obitelji ima raznolika porijekla. Te politike su bile ključne za neke utopijske socijalizme u europskoj tradiciji, ali su crni radikali te marksisti i marksistkinje te ideje generirali na drugačiji način. Kao što objašnjava Hortense Spillers, crnkinje s djecom u vrijeme ropstva nisu bile smatrane majkama, odnosno na plantažama im nije bio dodijeljen status roditelja. Rezultat toga je bilo nepostojanje očite binarne spolne podjele među crnačkom populacijom. Spillersin argument je da je za generiranje binarnih spolova potrebna nuklearna obitelj i privatizirano kućanstvo.
Rasno raslojavanje je, dakle, omogućilo nastanak bijelog nuklearnog biogenetskog privatnog kućanstva. Oduvijek je postojalo strukturno surogatstvo i ispod te strukture veliki broj ne-majki i razvlaštenih radnica koje su gradile njen vrh. Bijela nuklearna obitelj je sagrađena na plećima izbrisanih i dehumaniziranih crnih drugih, čija djeca zapravo nisu njihova djeca, barem ne na isti način kao što bijela djeca pripadaju svojim roditeljima.
Kada govorim o ukidanju obitelji, moramo imati na umu da sam bjelkinja i Europljanka koja živi na teritoriju Sjedinjenih Država, i u velikoj sam opasnosti da ne zvučim problematično univerzalistički, u nekoj mjeri i rasistički. Moram biti potpuno jasna: kada kažem da zagovaram ukidanje obitelji, mislim da će to ukidanje biti lokalno diferencirano i specifično. Taj slogan ne predstavlja ništa homogeno i značit će različite stvari ovisno o strani ove duboke rasne rane i bezdana. Ukidanje obitelji je koncept koji posuđujem od crnih feministkinja koje nisu bile zainteresirane za preuzimanje kalupa privatnog nuklearnog kućanstva. Budući da su iz njega bile isključene, osjećale su da za njih postoje druge opcije.
Strukturno me to podsjeća na queer osobe koje nikada nisu htjele prihvatiti formu braka i koje su nastavile svoju reprodukciju i razvoj na drugačije načine. Oduvijek su postojali latentni oblici surogatstva, koji su queer i rasne manjine održavali na životu i omogućili njihov transgeneracijski razvoj putem privrženih odnosa koje bih radije nazvala drugarstvom nego srodstvom. To mislim kada govorim o ukidanju obitelji, a ne na uništavanje realnih oblika koje veliki broj osoba u svom životu doživljava kao pune ljubavi i mjesto utočišta. Ne želim napadati njihove prisne odnose s ljudima koje doživljavaju kao obitelj, ali želim razgovarati o strukturnoj ulozi obitelji. Čini mi se da je zbog strukturnog primata obitelji oduvijek postojala neka oskudica i oduvijek je isključivala velik broj ljudi, osobito queer osobe. I kao što kaže Alexis Pauline Gumbs, crno majčinstvo je na taj način oduvijek bilo queer.
Možeš li nam podrobnije opisati koncept queer roditeljstva? Čini mi se da većina ljudi, kada čuju izraze queer roditeljstvo ili ukidanje obitelji, pomisle da to znači zabranu reprodukcije ili pogotovo zabranu reprodukcije heteroseksualnim parovima.
Mislim da zabrane nikako ne djeluju. Nisam zainteresirana za antinatalističke, populacijske ili antimajčinske politike. Mislim da je matrofobija, prezir prema majkama, poprilično ozbiljan, možda i najozbiljniji problem u kojem se našla queer teorija u proteklih nekoliko desetljeća. Od vitalnog su značenja glasovi Alexis Pauline Gumbs i ostalih koji kroz queer teoriju u središte postavljaju rad, višemajčinski rad i majčinsku skrb crnkinja kao drugarstvo, i kao odnos s traumatičnom prošlošću i kao oblik utopijske prakse. Queer roditeljstvo je nešto o čemu bi morali razmišljati na taj način – kao o kolektivnoj, kvalitativno određenoj praksi.
Mislim da se ponekad o sferi reprodukcije govori kao da unutar nje ne postoje različite odrednice. Skrb za ljude je nešto što možemo obavljati na različite načine. U nekom sistemski propisanom modelu, roditeljstvo je zapravo treniranje drugog ljudskog bića da zauzme binarni spol i da bude dobar radnik ili radnica u kapitalističkom društvu. Postoje i drugi oblici roditeljstva te oni pomalo međusobno koegzistiraju. Pokušavam biti pragmatična utopistkinja i svjesna sam da veliki broj roditelja danas djeci nameće takav odgoj zato što to moraju činiti. I tu postoji rasna diferencijacija – crnački roditelji, povrh toga što moraju disciplinirati djecu u spolne i radne norme, također im moraju objasniti kako izbjeći ubojstvo od strane policije.
Ali postoje načini roditeljstva kojima se možemo boriti protiv tog discipliniranja i koji mogu oblikovati različite ljudske subjekte. Mislim da bi marksizam više trebao adresirati kvalitativni karakter reproduktivnog rada i shvaćati ga ozbiljno – poput umjetničke ili političke domene. Previše se govori o njezi, o vrijednosti njegovateljskog rada, na određen homogenizacijski način. Jedini način na koji možemo zaista valorizirati taj rad je ako shvatimo da je potrebno kolektivno donijeti odluke što on zapravo producira te kakve osobe, drugove, roditeljstvo i način povezivanja želimo oblikovati.
Na osobnoj razini me zaintrigiralo to što u knjizi govoriš o kontroverznom pitanju fetalnog nasilja prema majčinskoj tjelesnoj autonomiji. Budući da se bojim trudnoće i poroda, jako me zanima pitanje tog antagonističkog odnosa trudnice i fetusa koji je, kako tvrdiš u knjizi, ‘urođen’ u trudno tijelo. Kako to da si odlučila artikulirati taj problem?
Mislim da je cijela mehanička strana trudnoće jako zanimljiva, strašna te iznimno važna. Politički teren je takav da se, ako govorimo gestaciji kao obliku psihološkog nasilja, pretpostavlja da je naš diskurs ili antifeministički, ili poput ekstremnog stajališta Shulamith Firestone gdje je rješenje isključivo nekakva neizvediva, barem ne putem trenutne tehnologije, automatizacija procesa trudnoće. Čini mi se da možemo bolje, i da bismo trebale moći razgovarati o agresivnom, čak kolonizacijskom karakteru fetusa koji nastaju u našim tijelima, ali bez da smo pritom “protiv” njih ili “protiv” trudnoće.
Mnogo je oblika rada koje obavljamo koji nam štete, ali svejedno uspijevamo osmisliti politike za njihovo poboljšanje i neosuđivanje. Žene su trudne i bit će trudne, no pitanje je možemo li osvijetliti druge oblike rada i politike gledajući na gestaciju pozorno, razumijevajući da je čak i “oprema” koju smo kao vrsta razvili da nam pri tom radu pomogne, recimo posteljica, iznimno invazivna. Zato je prekid gestacije kod naše vrste doista težak i opasan. Kada bih, na primjer, bila vuk, i kada bih se susrela sa sušom ili s nekom drugom stresnom situacijom, ratom, konfliktom ili migracijom, trudnoća bi sama ‘ispala’ iz mog tijela ili bi je tijelo apsorbiralo. Kod mnogo vrsta je slučaj da je na biološkoj razini trudnica, odnosno majka, na prvom mjestu, dok kod naše vrste to nije tako. Naše trudnoće umiru posljednje i zato su to iznimne situacije u koje se postavljamo.
Radi se o skliskom terenu koji je privlačan fašističkom i nacionalističkom imaginariju. U antičkoj Grčkoj je postojala usporedba nasilja s kojim se žene suočavaju za vrijeme trudova i rađanja s nasiljem s kojim se muškarci susreću u ratu, dakle usporedivo s ranjavanjem ili čak smrću. Očito ne želim rehabilitirati takvo razumijevanje, ali postoji određena razina poštovanja implicirana u toj analogiji vojnika i trudnice za koju smatram da je potrebna budući da ne poštujemo dovoljno sam proces gestacije koji je kolaborativan.
S druge stane, velik broj marksista nije sklon ideji da se trudnoća tretira kao rad u marksističkom smislu. Ali to mi se čini zapravo neosporivo pogotovo ako uzmemo u obzir komercijalno surogat-majčinstvo, dok točan karakter neplaćanog gestacijskog rada u pojmovima Marxove teorije vrijednosti ostaje pomalo nejasan i potrebno ga je konkretizirati.
U svakom slučaju, važno je razumjeti da nasilje nije nešto što možemo mistificirati; trudnoća ima objektivne i značajne učinke na ljudsko tijelo – fetusi ispuštaju genetičke tragove za vrijeme gestacije, osobe često doživljavaju najrazličitije komplikacije – sama činjenica da je to nužna aktivnost za produljenje naše vrste za mene nije veoma uvjerljiv argument koji mi govori da je gestacija super takva kakva je. Trebali bi o ovim problemima razmišljati na drugačiji, suprotan i tvrdoglav način. Trebali bismo razmisliti je li prihvatljivo da toliki broj žena obavlja tako štetan rad bez adekvatne potpore. Kako bi izgledala gestacija u komunizmu je otvoreno pitanje o kojem bih željela da počnemo raspravljati.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
