Objavljeno

My heroes are assholes ili kako (feministički) prežaliti Bowieja

I tako, umro je David Bowie. Za slučaj da ste se tjedan provelie u nekoj izoliranoj brvnari. Na samom početku, budite bez brige, ne slijedi još jedna emotivna ispovijest o utjecaju koji je spomenuti imao na moju personu; Bowieja nisam porodila niti sam s njim spašavala mačiće, a na zagrebačkim koncertima nisam bila jer se a) 1990. nisam rodila i b) 1997. su tete u vrtiću preferirale izlet na Vransko jezero.

Negdje između emojija i soteriologije, internet se zabrinuo za etičnost ove posthumne glorifikacije, s obzirom na to da je Bowie bio “pedofil i silovatelj”. Neću ulaziti u cijelu priču oko ‘pravog vremena’ za raskrinkavanje kojekakvih seksualnih predatora (što se mene tiče pravo vrijeme je UVIJEK), ali činjenica jest da se mnogim obožavateljima/cama baš zadnjih dana srce slomilo, i to dvaput: prvo kada nas/ih je Bowie napustio, a onda kada su shvatilie da ‘mala Kineskinja’ možda uopće nije bila niska.

Kako odžalovati i je li uopće u redu žaliti za zvijezdom osumnjičenom za seksualno zlostavljanje?

Za početak, nužno je istaknuti očito: Bowie je, kao i svi mi, osoba od krvi i mesa i kao takav je sklon pogreškama i kojekakvim diskutabilnim odlukama. Bowie kojeg ‘poznajemo’, Bowie koji je pomicao granice roda i seksualnosti u glazbi i društvu, Bowie u(z) kojeg smo se zaljubljivalie i plakalie, nije isti Bowie koji je možda više volio slano nego slatko, imao problema s nesanicom, nije podnosio laktozu ili je nosio isključivo pamučne gaće.

Aida Manduley (u meni najzanimljivijem tekstu koji se bavi ovom tematikom) ističe da razumijevanje činjenice da su naši idoli ‘problematični’ nije puka izlika za njihove jednako ‘problematične’ činove, jer su eto, “svi ponekad kontradiktorni”.

Činjenica jest da su neke odluke ‘diskutabilnije’ od drugih i da nasilje i zlostavljanje moramo prozvati bez obzira na to tko ga je počinio. Ovo ne znači da nemamo pravo tugovati niti automatski poništava Bowiejeva dostignuća, ali znači da ne pristajemo na ušutkavanje onih kojie su preživjelie seksualno nasilje i da vjerujemo u mogućnost da pojedinac na poziciji moći istu može iskoristiti nauštrb slabijih.

Ili, kako lijepo poentira Manduley:

“… stav pobijmo-sve-koji-su-ikada-napravili-nešto-krivo nas dugoročno neće daleko dovesti. Možemo istovremeno pamtiti i oprostiti. Možemo osobe pozvati na odgovornost, a ipak ih zadržati uz sebe. Možemo pamtiti, ali ne i oprostiti, a ipak krenuti dalje. Imamo opcije.”

 

Ipak, čitavu stvar dodatno usložnjavaju svjedočanstva djevojaka (žrtava) koje ne samo da se ne osjećaju zlostavljano i/ili silovano, već tvrde da su im to najljepši životni trenutci i najveće ljubavi.

Feministička koplja su se oko fenomena ‘grupica’ lomila otkako su se one pojavile. Dok su one same sebe doživljavale seksualno oslobođenima, feministkinje su ih (barem velika većina) percipirale kao pale žrtve patrijarhata.

Prvo, teško je procijeniti koliko je ‘nesputanost’ seksualnosti jedne tinejdžerke uistinu ‘nesputana’ (ako takvo što uopće i postoji), a koliko je oblikovana aktualnim patrijarhalnim uzusima ponašanja, koliko god se oni isprva činili progresivnima. Da, stvari su zaista 70-ih funkcionirale drugačije i svakako je uputno uzeti u obzir kontekst, međutim, ne da bi se njime opravdalo zlostavljanje.

Jednako je tako teško proglasiti osobu žrtvom zlostavljanja kada ona uporno tvrdi da je sve što se dogodilo bilo konsenzualno. Logično je ovdje posumnjati u konsenzus i pomisliti da je distribucija moći bila neravnomjerna, da djevojka nije bila u potpunosti svjesna u što se upušta i da se u tom slučaju zaista radi o silovanju.


Lori “Lightning” Mattix, prva slijeva

U čemu je onda problem s feminističkom argumentacijom?

Za početak, čini mi se da se od silne želje za istjerivanjem pravde, implicitno priklanja moralnoj panici i zanemaruje one u čije ime govori te ih odbija saslušati i/ili razumjeti.

Jedan od trending članaka na koji su se mnogie u zadnjih nekoliko dana referiralie (usput, objavljen u rubrici ‘entertainment’) je intervju s Lori Mattix, poznatoj po tome što je nevinost izgubila s Davidom Bowiejem, a kasnije bila u vezi s Jimmy Pageom.

Ok je pomisliti da je jedna tinejdžerka nesvjesna ozbiljnosti situacije, ali kada ta ista žena, 40 godina kasnije, nakon što su joj upućena pitanja poput “Vidiš li u ovoj situaciji nešto neobično?”, “Vidiš li danas problem u tome?” i “Smatraš li iz današnje perspektive da te je iskoristio?” odgovara “Ne, osjećam se blagoslovljeno.”, “Mislim da sam bila zaštićena, a ne iskorištena.” ili “Hoću li ovo žaliti? Ne.”, dužnie smo joj priznati barem minimum kredibiliteta.


Pamela Des Barres 

Ovo ne znači da se neka druga osoba u istoj situaciji ne bi ponijela ili osjećala drugačije, ne znači niti da su sva iskustva grupica bila pozitivna, kao ni da postupci gorespomenutih ne zaslužuju osudu, ali činjenica jest da se Lori osjeća kako se osjeća i da nije na nama da interveniramo u njezinu priču. Svakako je bitno osnažiti žrtve silovanja i omogućiti im prostor da iznesu svoja iskustva, ali jednako je tako bitno uvažiti i one iskaze koji odudaraju od našeg poimanja ispravnog. 

Dakle, nužno je pokušati razumjeti Lorinu stranu priče. Iako se iz današnje perspektive čini da je grupica jednako ‘patrijarhalna’ kao i njezina ‘prosječna’ vršnjakinja koja se, recimo, rano udala i odlučila život posvetiti domaćinstvu i djeci, razlika je u tome što je grupica doista vjeruje da izmiče stereotipu i da je život posvetila ‘višoj svrsi’.

Spavanje sa zvijezdama, barem ako je suditi po njihovim svjedočanstvima, bio je jedan od (ekstremnijih) načina iskazivanja svoje apsolutne posvećenosti glazbi. Da, radi se o fanatizmu, no čini mi se da grupice šalju bitnu poruku o ulozi žene u industriji koja žene (još uvijek!) ne tretira jednako i nerijetko glazbeni talent uspoređuje s talentiranošću u krevetu.

Poslužit ću se ovdje izjavom Pamele Des Barres, “najpoznatije svjetske grupice”:

“Prava grupica je netko tko voli glazbu i želi to napraviti s tipom koji tu glazbu stvara; netko tko ide za onim što želi, dakle grupica je feministička stvar. Žena koja ide za onim što želi je feministkinja. Dakle, ja nikada nisam bila ništa drugo doli feministkinja. Koristila sam kontracepciju pred svima na Stripu i to je bio moj stejtment. Ja kontroliram svoje tijelo i mogu raditi što god mi se prohtije.”

O Pamelinom feminizmu možete misliti što god hoćete. Ja ne vjerujem da si je naručila primjerak Red Rosae, ali me recimo nimalo ne bi začudilo da glasa za Hillary.

 

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano