Frustrirana mizoginijom u mainstream i indie filmovima te hollywoodskom nezainteresiranošću za živote žena, Miranda July je 1995. godine odlučila pokrenuti projekt naziva Big Miss Moviola, koji je kasnije preimenovan u Joanie 4 Jackie. Riječ je o kolekciji feminističkih videa i filmova koji je ohrabrio mnoge filmašice, ali i amaterke da se okušaju u kreiranju vlastitih video sadržaja.
Projekt performativne umjetnice, spisateljice i redateljice Mirande July inspiriran je Riot Grrrl pokretom koji je u to vrijeme počeo bjesnjeti portlandskom scenom. U želji da stvori dijalog između djevojaka i žena, July je izdala pamflet kojim je pozvala sve umjetnice i amaterke koje se bave filmskim stvaralaštvom da joj pošalju svoje video uratke.
Getty Research Institute je dvadeset dvije godine nakon pokretanja Joanie 4 Jackie projekta uspio od July sakupiti kompletnu kolekciju od nekih tristotinjak videa, dokumentacije i press materijala, kontekstualizirajući projekt unutar feminističke i queer povijesti u arhivi u kojoj se, među ostalim, nalaze Guerrilla Girls i Robert Mapplethorpe.
Tim je povodom NYTimes razgovarao s Mirandom July, koja je detaljnije objasnila cijeli proces stvaranja baze ženskih filmova i video uradaka.
“1995. godine, kada sam imala 21 godinu, odustala sam od školovanja na kalifornijskom sveučilištu Santa Cruz i odselila se u portlandski Ore, kako bih bila s tadašnjom djevojkom i krugom prijateljica. Nekoliko mjeseci nakon selidbe napisala sam pamflet kojim sam pozvala djevojke i žene da mi pošalju svoje kratke filmove. Koncept sam opisala ovako – ‘Izazov i obećanje: Djevojko, pošalji mi svoj film i pet dolara, a ja ću ti poslati posljednju kompilaciju Big Moviole (koju čini 10 filmova ženskih redateljica, uključujući tvoj).’ Devet filmova, uz njihov vlastiti, bili bi im poslani kao odgovor u sklopu onoga što sam nazvala ‘snimkama lančanog pisma’. Nakon što mi je iz Moviole Digitala pristiglo nezadovoljno pismo, odlučila sam projekt preimenovati u Joanie 4 Jackie, što se odnosilo na međusobnu podršku žena.”
Pamflet koji je July napisala 1995. godine
“Željela sam i sama biti redateljicom, ali tada još nisam napravila nijedan film, zbog čega mi je ostvariti tu želju bio pravi izazov. Riot Grrrl su se izborile za to da preuzmemo gitare u svoje ruke i pjevamo o svojim životima sa strašću koja je glazbeno obrazovanje učinila irelevantnim. Je li bilo moguće istu stvar učiniti s filmovima? U svom pamfletu sam naglasila kako će svaki prijavljeni film biti prihvaćen. Nije mi bilo stalo do toga da ‘otkrivam talente’. Ovo nije bio Sundance ni Hollywood, niti ništa od tih old-school sranja.
Pamflete sam dijelila po svim punkerskim koncertima. Bendovima koji su išli na turneje (Bikini Kill, Heavens to Betsy) dala bih nekoliko kutija s pamfletima kako bi ih mogli raširiti po čitavoj zemlji. Stavljala sam ih na fakultete, srednje škole i obične trgovine mješovitom robom.
Prvi filmovi koji su pristigli bili su o nasilju, mladoj lezbijskoj ljubavi, skrivenoj vanmaterničnoj trudnoći jedne šesnaestogodišnjakinje te film ‘Kako me je čudo masturbacije spasilo od toga da postanem tinejdžerka vanzemaljka’ koji govori o odrastanju u komuni u Novom Meksiku. Potonji film režirala je Dulcie Clarkson netom nakon što je diplomirala i vratila se životu u komuni u kojoj je odrasla.”
https://www.youtube.com/watch?v=1NnQRMTjHeU
“Gotovo odmah sam shvatila da su svi filmovi koji su pristizali bili radovi djevojaka koje su na fakultetima ili su nedavno diplomirale – bjelkinje koje su bile potaknute da o sebi razmišljaju kao o pripovjedačicama, makar u jednom semestru. Zapitala sam se što je sa svim ostalim ženama, kakve bi filmove one napravile? Koje priče su potpuno bile odsutne? To su bili filmovi pod čijim sam utjecajem željela biti, filmovi koji su nedostajali. Zato sam izašla na ulicu s kamerom i mikrofonom i zaustavljala žene da ih upitam o čemu bi se radili njihovi filmovi ukoliko bi bile u mogućnosti snimiti ih. Takav pristup bio je pomalo naivan i invazivan, ali odgovori su me proganjali desetljećima. Ukomponirala sam ih u poster naziva ‘The Missing Movie Report’ (Izvještaj o izostavljenim filmovima) te sam pozvala ljude da naprave izvještaje iz vlastitih gradova.”
“Da bih kreirala glad za ženskim filmovima, ne samo da sam morala odbaciti komercijalne koncepte talenta i vještine, već i nanovo razmotriti što film uopće jest. Da li je morao postojati da bi bio utjecajan? Ne mislim da jest.”
Missing Movie Report iz 1996.
“Bila sam nemilosrdna u ustrajanju da proširim riječ o projektu Joanie 4 Jackie. I ako pogledate jednu od sitnih fusnota na sslici iznad, vidjet ćete da je upalilo. Bila su potreban samo četiri poziva da bi Joanie 4 Jackie bio spomenut u besplatnom tjedniku. Projektu sam pristupila kao da je riječ o plaćenom poslu (u to vrijeme sam zarađivala radeći kao konobarica, prodavačica i striptizeta). Odrasla sam unutar obitelji koja je imala malu izdavačku tvrtku, pa sam se u to vrijeme više smatrala vlasnicom male tvrtke nego umjetnicom ili Riot djevojkom. Također, u to vrijeme internet nije bio toliko popularan, pa ukoliko ste željeli biti vidljivi, morali ste osvanuti u časopisima. Bilo je potrebno jako puno truda da postanete poznati izvan svog vlastitog grada.”
“U ranim godinama projekta uvijek sam blefirala. Kad bih imala jedan video, ljudima bih rekla da ih imam pet, kad sam ih imala deset govorila sam stvari poput ‘Do sada ih je pristiglo već nekoliko desetaka’. Željela sam da žene imaju osjećaj kako se događa pokret, nešto veliko i lijepo. U realnosti je to bio mukotrpan proces u kojem sam jedvice napredovala, moljakajući usluge od bilo koga tko je imao opremu.”
“Nakon što su me u časopisu ‘Sassy’ (Vrckast) proglasili prilično vrckastom, počele su mi pristizati drugačije vrste filmova. Dvije djevojke iz Kentuckyja poslale su mi svoju verziju filma ‘Vrisak’. Drugi film koji je uslijedio prikazivao je dvije djevojke koje samo gledaju televiziju i jedu tjesteninu – one su ga nazvale ‘Pravi pravi svijet’. Za razliku od djevojaka koje su do tada slale svoje filmove, ove cure nisu imale nikakvog prethodnog iskustva na nezavisnoj filmskoj sceni, u Riot Grrrl pokretu ili na punkerskoj sceni. Bilo je posebno uzbudljivo njihove filmove ukomponirati s ostalima i početi ih slati unutar snimki koje sam slala kao lančana pisma. Međutim, počeo se javljati velik broj čitateljica časopisa ‘Sassy’ koje su željele kupiti kompilacije. Sve su imale želju režirati, ali su prvo željele vidjeti kako su se u tome snašle ostale djevojke.”
Časopis ‘Sassy’
“1998. godine prijavila sam se za dodjelu sredstava regionalnog kulturno-umjetničkog Vijeća kako bih mogla kupiti projektor i putujući po zemlji Joanie 4 Jackie predstavljati na projekcijama u srednjim školama, fakultetima, punkerskim klubovima i umjetničkim centrima, često unutar programa koji je uključivao moj rastući performativni rad. Na svakom sam događanju pozivala publiku da se i sama okuša u snimanju filmova, a u prekidima bi se dobrovoljke zatvorile u ormar i snimale se kako dovršavaju rečenicu ‘Nitko mi nikada nije rekao…’ Na kraju večeri bih snimljene materijale prikazala pred istom publikom kako bih prikazala koliko snimanje može biti spontano, jednostavno, a opet ostaviti snažan utisak.”
“Nisam bila toliko razumna prilikom svojih snimanja, kao što je to bio slučaj s većinom djevojaka i žena koje sam imala priliku upoznati kroz projekt. Počela sam učiti o eksperimentalnim filmovima i video umjetnicama čije sam radove željela podijeliti s već stečenom publikom. Pozvala sam mlade kustosice da zajedno slože kompilaciju koju sam nazvala ‘Co-Star Tapes’. Rita Gonzales, članica LACMA-e i Astria Suparak, nezavisna kustosica i profesorica programa kustoskih praksi na kalifornijskoj Umjetničkoj akademiji, napravile su svaka po jednu kasetu s radovima umjetnica i umjetničkih skupina poput SEMEFO, Ximene Cuevae i Peggy Ahwesh. Financirala sam produkciju tih kaseta, koje su kasnije nagrađene od strane Fondacije Andree Frank.”
‘Some Kind Of Loving’ iz 2000., kustosice Astrie Suparak, dizajnirao Sean Tejaratchi
“Cijelim putem sam pokušavala otkriti kako da se sama bacim na izradu filmova. Nakon 15 kompilacija lančanih kaseta i šest kratkih filmova, poželjela sam snimiti igrani film. Znala sam da to neću moći napraviti ako sam paralelno posvećena Joanie 4 Jackie projektu, ali bilo mi je žao odustati od njega. Zato sam 2003. sakupila sve kasete i prikupljene materijale i poslala ih profesorici Jacqueline Goss sa Sveučilišta Bard koja je jednom ugostila moju projekciju. Joanie 4 Jackie mentorstvo na Sveučilištu Bard u iduće je tri godine proizvelo četiri kasete.” [E.H.] nytimes…
