“Ženske priče često su izokrenute, ukradene i zaključane u željeznim falocentričnim kavezima u kojima dobronamjerne vještice postaju zle, moćne se žene prikazuju kao kuje, primalje ubijaju novorođenčad, a kraljice i princeze postaju dame u nevolji, pri čemu je možda najistaknutija demonizacija i ubojstvo majke/majčinstva.
Novi Disneyjev film Maleficent donosi novu verziju Trnoružice, ispričanu iz pozicije negativke, te na neki način ispravlja ove nepravde i konačno razbija taj falocentrički zatvor u kojemu su ženske priče zarobljene”, piše Natalie Wilson za Ms. Magazine.
Ironično, prekretnicu u ženskim pričama donosi upravo Disney, glavni kreator ‘falocentričnih kaveza’. No, iako su njihove namjere vjerojatno vođene profitom, koji garantiraju uspjesi nove generacije crtanih filmova Brave i Frozen, poruka koju ovaj film šalje iznimno je važna i nesumnjivo revolucionarna.
Cijela priča vrti se oko vještice Maleficent (Angelina Jolie), kralja Stefana (Sharlto Copley) i princeze Aurore (Elle Fanning). Ukratko, u priči postoje dva kraljevstva: jedno je ljudsko, patrijarhalno, isprazno i pohlepno, a drugo je kraljevstvo čarolije, kojemu ne trebaju ni kraljevi, ni kraljice, više feministički orijentirano i prepuno raznih queer stvorenja. Maleficent i Stefan prijatelji su iz djetinjstva, koji se kasnije zaljube, no sudbina ih razdvaja. Nekoliko godina kasnije, kralj ljudskog kraljevstva obećava krunu onome tko ubije vješticu Maleficent, te Stefan željan moći odlazi izvršiti zadatak, no nema snage za ubojstvo te joj odreže krila i nosi ih kralju kao dokaz. Kada nekoliko godina kasnije dobije kćer, Maleficent baca kletvu na dijete, proričući da će se u 16. godini ubosti na iglu i pasti u san iz kojeg se neće moći probuditi.
Mnogo se toga može reći o filmu iz feminističke perspektive, od redefiniranja lika Aurore (Trnoružice), do osude vila koje vide ljepotu i vječnu sreću kao najveći poklon ženama, no, najznačajnija je činjenica da napokon imamo pozitivan i, prije svega, kompleksan prikaz vještice/majčinske figure, čime ona u potpunosti izlazi iz okvira bajki, ali i prikaza negativki općenito.
Prikaz ženskih likova, koji je potpuno površan nije u razmjeru s dubinskim prikazom negativaca, kojima se daje bogato opravdanje motiva i snažna pozadinska priča, zbog koje često s njima suosjećamo i razumijemo njihove postupke, bez obzira koliko oni okrutni bili (npr. Norman Bates u Psihu). Također, površni prikazi žena neusklađeni su sa stvarnim stanjem u društvu, koje je puno kompleksnih žena, od kojih su neke zle u svakom smislu te riječi. “Kako bi izjednačili prikaze negativaca i negativki, potrebno je uvesti više negativnih ženskih likova”, piše Vox.
No, Maleficent upravo zbog kompleksnosti prikaza, u očima kritičara, balansira na granici između negativke i heroine.
Natalie Wilson smatra da tendencija da ju se i dalje promatra kao negativku proizlazi dijelom iz njezinog imena (na hrvatski prevedeno kao Zlurada), kojeg se može čitati i kao refleksiju patrijarhalne zablude o ženama koja proizlazi iz mitova, folklora i priča koji pretpostavljaju da žene, koje nemaju ‘svog muškarca’, deformirane i često zle. Nadalje, njeno ime predstavlja upravo kompleksnost koja okružuje cijeli lik, pretpostavljajući da svatko od nas ima u sebi dozu pokvarenosti, ali i dozu ljepote i božanstvenosti. U samom filmu to najbolje opisuje Aurorina rečenica: “Moje kraljevstvo spasila je ona koja je ujedno i junakinja i zlikovka.”
Glavna ‘negativka’ ovaj put ima svoju pozadinsku priču, koja dodatno naglašava dvojbu. Njezina zla narav i negativni postupci izazvani su alegoričnim silovanjem, još jednim dijelom narativa koji implicira da nije ona ta koja je zla, već društvo tj. patrijarhalno društvo.
Činjenica da je Stefan drogirao Maleficent i odrezao joj krila dok je u nesvijesti, bajkovita je verzija silovanja, koja dobiva dodatnu opipljivost njenim bolnim vriskom kada nakon buđena shvati da nema krila. Gubitak krila predstavlja ekstremnu fizičku bol i ostavlja trajne posljedice, kao i kod žrtava silovanja. Iz toga proizlazi njezin najnegativniji čin: bacanje kletve na tek rođeno dijete. No, kada shvati posljedice svog djela, Maleficent se pokaje i uskače u Aurorin život kao zaštitnička/majčinska figura. Za Wilson je stvarni negativac u ovom filmu pojam tradicionalne muškosti, koja je definirana željom za moći. Poput ženskih likova do sada, u ovom filmu su muški likovi ti koji nemaju pozadinsku priču te su prikazani jednodimenzionalno, kao željni moći i spremni izvršavati naredbe.
Ova nova podjela uloga u kojoj moćne, čarobne žene nisu zle, ogroman je napredak za Disney, korporaciju koja je rijetko pozitivno prikazivala čarobne žene, a kada bi i dospjele na ekran bile su aseksualne (Bedknobs and Broomsticks, 1971), gotovo savršene (Mary Poppins, 1964), u ulozi dobre bake (Pepeljugina baka) ili u novije vrijeme, ledena figura koju treba ukrotiti njena nježnija i tradicionalno ženstvenija sestra (Frozen, 2013.).
Uz razbijanje mita o moćnim ženama u bajkama, ovaj film također sugerira da je slavni ‘poljubac prave ljubavi’ sam po sebi nasilan i lažan. Naime, nakon što Aurora padne u san, Maleficent u dvorac šalje princa Philipa, jednog od rijetkih pozitivno prikazanih muškaraca, misleći da će joj njegov poljubac pomoći. Iako Philip u početku odbija, smatrajući da to nije ispravno s obzirom da ju je tek upoznao, na kraju popušta, no njegov poljubac ne pomaže. Ovakav neočekivani rasplet donosi konačnu potvrdu da se stvari u bajkama mijenjaju, što postavlja velika očekivanja za buduće uratke.
