Objavljeno

Lana Pukanić: Ja sam biće interneta!

Biće interneta u prirodi (privatna arhiva)

Povodom 8. marta, ove se godine u Zagrebu po prvi put održao festival Feminizam je za sve u organizaciji izdavačke kuće Fraktura. Festival je okupio 40-ak autorica, a među njima je i naša sugovornica Lana Pukanić, jedna od urednica portala Muf i Krilo, koja je na festivalu predstavila svoju zbirku eseja Tinejdžerke i drugi monstrumi.

U knjizi Pukanić pokazuje kako su ljutnja, strast i naporna svakodnevna borba sastavni dio feminizma. Feminističku borbenost pronalazi na rubnim i potisnutim prostorima: među tinejdžerkama, “ludim butrama” u književnosti i kulturi, u slučaju Marijane Čvrljak i Nives Celzijus, među djevojkama i ženama koje previše traže i daju, previše vole i mrze, koje su jednostavno “previše”. U knjizi Tinejdžerke i drugi monstrumi izmjenjuju se analitički eseji o seksizmu u hrvatskom društvu, seksualnom radu te transfobiji s duhovitim i nadrealnim tekstovima u šarolikim žanrovima poput kviza, kolaža, putopisa te parodijske poezije i eksperimentalne kratke priče.

Kako Lana uspješno žonglira djevojaštvo, aktivizam i pisanje, saznajte u nastavku!

Nakon dugo godina pisanja na internetskom portalu Muf, kakav je osjećaj imati svoje tekstove ukoričene u knjigu? Kako ih je uopće bilo čitati s određenim vremenskim odmakom?

Neobično je, ja sam ipak biće interneta. Fali mi da se nešto miče i da mi ekran blješti u lice. Lijepo je jer se može držati u ruci. Čitati opet sve tekstove bila je jedna uzbudljiva vježba iz narcisoidnosti i poniznosti.

Koliko je bio zahtjevan proces biranja tekstova za knjigu, s obzirom da je riječ o tekstovima koji su nastajali tijekom nekoliko godina? Koliko si uopće intervenirala u njih?

Bio je pun iznenađenja, u smislu da su mi neki tekstovi za koje sam mislila da su dobri bili totalno bezveze, a neki koje prije nisam voljela završili su u knjizi. Život je divlja vožnja! U nekima ništa nisam dirala, većinu sam malo očistila, a par sam dosta sređivala, npr. tekst o seksualnom radu. On, realno, ni sad nije neki vrh, ali bilo mi je važno da bude u knjizi iz političkih razloga, zbog teme o kojoj se priča malo i na čudne načine, i vidim ga manje kao svoj esej a više kao putokaz prema drugim autoricama.

Velik dio tvojih eseja posvećen je djevojaštvu i djevojačkim studijima. U Hrvatskoj, čini mi se, zasad postoje rijetka nastojanja bavljenja tim znanstvenim područjem (a među njih se ubraja i tvoja knjiga). Što te je privuklo temi djevojaštva? Što misliš, zašto je ta tema marginalizirana u našem društvu, iako je riječ o formativnim godinama?

Situacija s djevojačkim studijima u Hrvatskoj sad je ipak drugačija jer postoji niz autorica koje se time bave, a najvažniji je doprinos svakako broj časopisa K. posvećen djevojačkima koji je izašao 2019. (uredile su ga Barbara Gregov, Veronika Mesić, Petra Požgaj, Natalija Iva Stepanović i Ivana Mihaela Žimbrek). Meni je drago da sam mogla pogurati tu temu, a vjerujem da me privukla upravo zato što sam bila djevojka (na samom kraju teen godina) i tražila sam u feminizmu prostor za specifično djevojačka pitanja na koja dotad nisam naišla u feminističkim tekstovima. Onda sam otkrila da i sam feminizam uglavnom šikanira cure, i sretna sam što se to u zadnje vrijeme ipak mijenja. Tema je u našem društvu marginalizirana zato što su djevojke marginalizirane i zato što im se pristupa s još više mizoginije i objektivizacije nego odraslim ženama. Ukratko.

U svojim esejima na zanimljiv način dolaziš do srži šireg društvenog problema na primjeru neke javne osobe ili događaja. Je li pisanje za tebe vid otpora i aktivizma?

Naravno! Pisanje ne može zamijeniti političko organiziranje niti izlazak na ulice, ali ih može nadopuniti, utemeljiti i potaknuti.

U vrlo osobnom eseju O malim glasovima povezuješ privatnu borbu s onom feminističkom. Smatraš li da si pisanjem uspjela obnoviti, ali i dodatno izgraditi svoj glas?

Da, pisanje svakako smatram formativnim i osnažujućim, a moj je glas daleko najjači i najglasniji dok pišem. I na karaokama, tamo se također zna dosta ispoljiti. I kad se svađam s bližnjima. Dakle, te tri situacije, tu se ne brinem za svoj glas.

Koliko ti je važno imati prostor gdje ćeš moći izraziti svoja stajališta i uspostaviti interakciju sa svojim čitateljicama/ima? Je li internet po tom pitanju demokratičnija i pristupačnija platforma?

Prije Mufa nisam stvarno imala prostor širi i javniji od Word dokumenta, tako da su prve objave na portalu, pogotovo kad smo shvatile da ga ljudi zaista čitaju, bile za mene jako stresne i puno sam ležala u kadi da se smirim. Čitateljska recepcija, koja je bila topla i konstruktivna i zainteresirana, bila je potvrda da to što radimo ima smisla i ogroman poticaj da nastavljamo. Dakle, da, ispostavilo se da mi je jako važno imati taj prostor i da mi je čak draži od kade. I nezamislivo mi je kako bi se to dogodilo bez interneta. Obožavam internet i želim da ostane što slobodniji i heterogeniji i da Facebook nestane ili ga bar više nitko ne mora imati.

U pojedinim esejima u kojima pišeš o književnosti, pokušavaš osvijetliti žensku perspektivu u pretežito muškom kanonu. Koju bi spisateljicu jednog dana rado željela vidjeti u čitanci?

Ovo mi je jako teško jer već godinama jedva da čitam cis muškarce, tako da mi je bliže pitanje kojeg bih pisca ostavila… Ubacila bih u lektiru stotine i tisuće žena, a prvi bi (i predvidljiv) odgovor bila Elena Ferrante. Piše dovoljno čisto da je se može čitati u prvom srednje, a mogla bi radikalizirati generacije naših mladih.

Na nekoliko mjesta ističeš kako poezija može biti korisna. Zadnjih godina svjedočimo novom naraštaju hrvatskih pjesnikinja, koje uspješno spajaju aktivizam s poezijom. Je li po tebi to dobar spoj? Može li poezija dobro djelovati na nas, ne samo na osobnoj razini već i na kolektivnoj?

To je jako zanimljivo pitanje (mislim da se to kaže kad ne znaš odgovoriti? dosad su bila lakša pitanja). Probat ću odgovoriti. Prvo, ne sumnjam da dobra poezija može dobro utjecati na sve jer nas poezija uči da prihvaćamo neki drugačiji jezik, da imamo povjerenja, da pokušavamo razumjeti, da se pustimo i da empatiziramo. Drugo, mislim da je „1940. Nada Sremec piše da žene po selima umiru od abortusa nekontrolirano kao u Africi“ Monike Herceg dobra pjesma koju sigurno čitamo i politički. Pa mislim da političko i poetično mogu biti dobar spoj, kad taj spoj uspije. Za aktivizam kao takav baš i ne znam, ne znam koliko se oni razumiju. Anne Carson je rekla da je proza kuća, a poezija čovjek u plamenu koji jako brzo trči kroz nju. Aktivizam je definitivno osoba koja će utrčati i zaliti poeziju vodom da je spasi. To bi bio moj odgovor.


Povezano