Objavljeno

Krv, horror i sjajan novi album Jenny Hval

Foto: The Guardian

Jedva godinu i nešto dana nakon što je objavila jedan od najzanimljivijih albuma 2015. – Apocalypse, Girl, Jenny Hval se vratila s novim kandidatom za visoko društvo na godišnjim listama. Iako podjednako pamtljivo nazvani Blood Bitch možda ne donosi radikalni zaokret u pristupu autorice, obiluje novim idejama dajući u konačnici podosta drugačije rezultate od njenih prethodnih albuma.

Vrlo je primamljivo uhvatiti se za dvije ključne riječi koje promotivni materijali za album najavljuju kao teme – menstruaciju i vampirice – i dobar dio recenzija doista je spremno prihvatio tu udicu odvlačeći pažnju od svih ostalih aspekata albuma, u konačnici riskirajući prikaz Blood Bitch tek kao elaboriranog štosa. Album je, dakako mnogo više od toga. Unatoč istaknutoj liričkoj dovitljivosti, Hval ne teži kapitalizirati na senzacionalističkom potencijalu svojih stihova; uostalom, spomenute teme nose talog različitih značenja osim prvotnih tjelesnih, odnosno pop-kulturnih asocijacija.

Jenny Hval voli imati uvod u priču i Blood Bitch nije iznimka, stvari se lagano počinju zahuktavati tek na drugoj pjesmi ‘Female Vampire’, u čijem se nazivu spajaju tipične asocijacije ženstvenosti i horrora, dok se u glazbi blagi, ‘djevojački’ vokal  suprotstavlja onom staloženom i samouvjerenom, a ležerna glazba ispresijecana je reskim riffovima. Na posljednje stihove “It hurts everywhere” nastavlja se stvar ‘In the Red’ sačinjena upravo od tih riječi, uzdisaja koji podsjećaju na zadihanost uslijed fizičke aktivnosti te urlika iz pozadine. To je valjda način na koji Hval postavlja teren za jednu od naizgled konvencionalnijih pjesama u vlastitom katalogu.

‘Conceptual Romance’ zvuči kao više različitih pristupa pop pjesmi u jednom: od gotovo slatke šmindi romantike preko ironičnih polu-otpjevanih izjava (“My heartbreak is too sentimental for you”)  do jezivo kvazi-optimističnog stiha “I’m working on it”, Hval kao da naizmjence impersonira popularne varijante ljutitih rock, odnosno humornih pop izvođačica. Više nego drugdje na albumu, do izražaja dolazi fantastičan smisao Jenny Hval za poigravanje klišejima različitih žanrova, kao kad izgovori “This blood bitch’s tale/ It goes a bit like this” referirajući na konvencionalne stihove poput “well it goes like this” i srodnih varijacija prisutnih u gomili blues i rock pjesama s bilo kakvom natruhom narativne strukture. Pri tome ne propušta istovremeno aludirati na tradiciju statusa ženskih likova u takvim pjesmama, generalno učestalu pojavnost žena u formi kuje u popularnoj glabi, toboženje žensko ludilo i izgubljenost, itd. Zahvaljujući melodičnosti refrena, u drugim rukama – manje nadahnutima za tekst – ovo bi mogao biti ultimativni luzerski ljubavni hit, na kraju ipak nije ni blizu tome.

Folk flautica u pozadini ‘konceptualne romanse’ proteže se na sljedeću pjesmu gdje susreće govor iz kratkog dokumentarca Adama Curtisa uz pratnju koja priziva Burzuma u ambijentalnom raspoloženju. Hval spominje black metal i goth glazbu među utjecajima na ovaj album, no ne radi se toliko o prepoznatljivim prvoloptaškim asocijacijama koliko o mračnom ugođaju i ‘presađivanju’ određenih postupaka karakterističnih za spomenute žanrove u nešto drugačiji kontekst.

Referenca na kapitalizam koju ste čekalei od početka albuma končano stiže u ‘The Great Undressing’, i to u prilično izravnoj formi. “Like capitalism/ It works like unrequited love”, započinje Hval tijek misli preko prigušene elektroničke pozadine od koje će na kraju ostati samo repetitivni ritam, suptilno signalizirajući osobnu emotivnu beznačajnost. Uz zaraznu bas liniju, ‘Period Piece’ nastavlja započeto misaono kretanje neočekivanim ali sasvim smislenim asocijacijama. Nešto u zvuku ovdje lagano vuče na alt rock i trip-hop ‘90-ih, slično kao u ‘Secret Touch’, nošenoj oslobađajućim no zapravo crnohumornim uzvikom “Free!/ To die” .

Blagi osmijeh podrške na slušateljsko lice mami i namjerno nelagodna ‘The Plague’ sjajnim igrama riječi i asocijativnim nizovima kao što je “Last night I took my birth control with rosé” + “You’ve got birth under control”, nakon kojeg kreće buka i nedefinirana vriska, zapomaganje. Umjesto sa zaključkom, završna ‘Lorna’ ostavlja nas s pitanjem i nježnim ambijenatlnim podražajima u maniri njemačke elektronike ranih ‘00-ih poput zaboravljenih Lali Puna; stihom “Eating into another person” diskretno otkrivajući intimnu dimenziju kao jedno od značenja vampira/ica na ovom albumu.

Bez prepoznavanja pojedinih ključnih riječi i stihova te generalnog razumijevanja jezika i konteksta, Blood Bitch bi se na čisto ugođajnoj razini lako mogao zamijeniti za još jedan melankolični intimni album. I takvo bi tumačenje uskratilo priznanje originalnosti Jenny Hval kao autorice koja pop refrene umeće u slobodno plutajuće kompozicije, spajajući s nevjerojatnom lakoćom glazbene svjetove različite poput onih black metala, opskurne avangarde i prijemčivog popa. Blood Bitch je izrazito kompaktan album na kojem misli i ideje tvore uređeni nered, pjesme se pretaču jedne u druge kao i označitelji različitih žanrova spojenih u cjelinu koja na nemarno slušanje može djelovati relativno konvecionalno, ali zapravo je sve osim toga. Dijelovi albuma funkcioniraju pak kao posveta starim horrorima ili pak kao soundtrack za kakav novi film Petera Stricklanda.

Daleko više filmičan i poetičan od prethodnih izdanja Jenny Hval, Blood Bitch kao da egzistira u vlastitom narativu, za razliku od Apocalypse, Girl koji je bio jasnije povezan s poznatim označiteljima svakodnevnog života; rijetke takve trenutke ovdje predstavljaju izgovoreni djevojački dijalog i glas Adama Curtisa. Unatoč izraženo fizičkoj temi, album djeluje gotovo eterično, čime potcrtava uobičajeno mistificiranje ženstvenosti. Ciklus mjesečnice povezan sa zaglavljenošću vampira/ica u vremenu povlači paralelu sa zahtjevom za neprekinutom mladošću, dok krv i kič horrora daju do znanja da je ono što se percipira zastrašujućim i nepoželjnim zapravo jedna od sastavnica bivanja ženom koja sa sobom nosi razne terete, od umjetničke reprezentacije do seksualnih politika. Generalna depriviranost od užitka samo je jedan od simptoma dominantnog sentimenta albuma, promišljanja usađenih osjećaja bespomoćnosti i nesigurnosti, nužnima za održavanje postojećeg poretka.

Jenny Hval nastupa kao pregrupa The XX u Boćarskom domu u Zagrebu 28. studenog.

Povezano