U sklopu ovogodišnjeg programa Queer MoMenata u protekla ste dva dana u Kinu Europa mogli pogledati dokumentarac Kink, dugometražni debi američke redateljice i scenaristice Christine Voros nastao u suradnji s producentom Jamesom Francom. Film je svoju premijeru imao na ovogodišnjem Sundanceu, a kod nas je premjerno prikazan u sklopu Zagreb Film Festivala.
Film govori govori o danas najvećem svjetskom proizvođaču BDSM pornografije, internetskoj stranici Kink.com.Kink.com osnovao je 1997. Peter Acworth, tada student poslijediplomskog studija financija. Započeta kao mali projekt koji je Acworth pokrenuo iz svoje studentske sobe, stranica je ubrzo postala vrlo popularna, a ostvarila je i značajan financijski uspjeh te je do danas izrasla u multimilijunsku tvrtku sa sjedištem u impozantnoj građevini bivše oružarnice u San Franciscu.
Redateljica Voros u svom dokumentarcu prati jedan tipičan dan u sjedištu Kink.coma, prikazuje događanja iza kulisa snimanja filmova te intervjuira redatelje i glumce koji sudjeluju u izradi BDSM sadržaja.
Iako se BDSM (Bondage&Discipline, Dominance&Submission, Sadism&Masochism) temelji na sigurnosti, uzajamnom pristanku i dragovoljnom odricanju kontrole jednog od partnera, taj se oblik seksualne prakse nerijetko smatra tabuom te je i dalje u društvu stigmatiziran. Voros ovim filmom daje drugačiju sliku, prikazuje BDSM industriju kao normalnu, a radno okruženje kao siguran prostor u kojem se uvažavaju granice i pazi na sigurnost i želje sudionika.
Scene možda izgledaju nasilno, ali Vorosin nam dokumentarac pokazuje da čim se kamere ugase, glumci izlaze iz svojih uloga i komuniciraju na potpuno ravnopravan način; atmosfera je prijateljska, a odnos dominantnog i podčinjenog na filmu isključivo je fikcionalan i traje samo onoliko koliko i snimanje dotičnih scena. Prije i nakon svake snimljene scene, redatelji razgovaraju s glumcima i jasno utvrđuju granice do kojih će se ići te što je za glumca/icu prihvatljivo, a što ne. Ako readatelj/ica u bilo kojem trenutku posumnja da je glumac/ica prešao vlastite granice, scena se prekida.
Voros je u dokumentarcu intervjuirala nekolicinu zaposlenika Kink.coma, uglavnom redatelja i glumaca, te iz razgovora s njima upoznajemo različite profile ljudi i saznajemo razloge iz kojih se bave ovim poslom, s naglaskom na to da je to posao kao i svaki drugi.
Poseban fokus stavljen je na redatelje/ice i istaknuta je prvenstveno umjetnička strana BDSM pornografije. Ovi redatelji teže postati autori; naglašavaju artističku stranu vlastitih filmova i u njima žele postići što veći stupanj autentičnosti.
Suprotno uobičajenim predrasudama, većina ih je visoko obrazovana, predstavljena je primjerice Princess Donna, redateljica koja ima dvije fakultetske diplome – iz rodnih studija i iz fotografije.
Neki su glumci u ovom poslu isključivo zbog novca, drugi žele izgraditi karijeru, a nekima je to jednostavno užitak i zabava, a mnoge glumice ističu i emancipacijsku stranu bavljenja ovim poslom.
Redateljica Voros u mnogim je intervjuima i sama priznala da je imala zadršku prema pornoindustriji, posebice o sumnjivim i mračnim studijima gdje se uglavnom snimaju ovakvi filmovi. No, nakon što je prvi put ušla u prostorije Kink.coma i upoznala tamošnje zaposlenike, promijenila je mišljenje.
Treba svakako napomenuti da Voros ovim dokumentarcem daje jednostran prikaz BDSM industrije, prikazujući je isključivo u pozitivnom svjetlu, odnosno fokusira se samo na jednu uspješnu tvrtku i ne ulazi u diskusiju o pornografskoj industriji općenito.
Nagovještaj da ipak i nije sve tako idealno može se vidjeti samo iz jednog svjedočanstva glumice koja govori kako rijetko tko ostaje u ovom poslu duže od dvije godine te priznaje da je se obitelj odrekla zbog karijere koju je za sebe izabrala. Naglašava također da joj je najteži aspekt ovog posla to što ima djecu i da nikako ne bi željela da i ona završe u toj profesiji.
Kink je film koji nastoji normalizirati inače stigmatiziranu BDSM kulturu koja se često neopravdano smatra nasilnom i uglavnom nije društveno prihvaćena. On propituje kategorije normalnoga i problematizira licemjerje društva koje često stvari gleda površno i ne želi zaviriti iza kulisa.
