Dok sam se spremala za intervju sa Stoyom mislila sam o tome kako je neobično da je, nekoliko sati prije nego ćemo se naći u lobiju hotela da razgovaramo o njenom radu, gledam kako se ševi pred kamerama. Tijekom intervjua se ispostavilo da to neće biti jedina neobičnost koju ću doživjeti s njom…
S druge strane, s obzirom na to da je riječ o porno glumici, nijedna od tih “neobičnosti” zapravo i nije bila toliko “neobična”. Naravno, Stoya je puno više od porno glumice. Redateljica, spisateljica, kolumnistica, “obična” glumica, direktorica, edukatorica, ona je sve to. U Zagrebu je bila povodom hrvatske premijere srpskog SF filma Ederlezi Rising redatelja Lazara Bodrože koja je održana na ljetnoj pozornici kina Tuškanac u sklopu festivala Fantastic Zagreb. Iako u Srbiji već ima kultni status, najviše zbog njenih srpskih korijena, ali i zbog neposrednosti i iskrenosti koji su “neobični” za zvijezdu njenog kalibra, u Hrvatskoj je on tek u izgradnji.
Jučer sam te, tijekom Q&A-a nakon projekcije filma, pitala postoji li za tebe suštinska razlika između snimanja scena seksa u igranom filmu i snimanja scena seksa u porno filmu. Ti si odgovorila da si prvi dio svoje karijere provela snimajući pornografiju po “tuđim” pravilima i da razlika u odnosu na to vrijeme definitivno postoji, ali da si onda s vremenom počela raditi filmove na način na koji to sama želiš i da u tom smislu razlike između scena seksa u Ederlezi Rising i tvojim drugim radovima nije bilo. Zanima me da mi kažeš nešto više o tome kako je izgledao taj proces prelaska s jednog tipa pornografije na drugi tip pornografije?
Pa zapravo sam počela sama režirati. Kad se baviš pornografijom banke ti neće dati kredit, država te neće financirati, mislim, u Americi jedva da postoji državno financiranje bilo kakve umjetnosti, a kamoli marginalizirane forme poput pornografije koja nekad jest umjetnost, a nekad nije. Tako da sam dugo štedjela i napokon s vlastitim novcem napravila svoj prvi film. I shvatila da sam u tome stvarno uživala. I onda sam osnovala prvu tvrtku (TRENCHCOATx, op.a.) koju sam uskoro ostavila u rukama svoje suosnivačice, a moja druga kompanija (Zero Spaces, op.a.) je lansirana nedavno, krajem svibnja, točnije 24.5. na blagdan svetog Ćirila i Metoda. Taj datum mi se učinio važnim jer je riječ o ljudima koji su bili zaslužni za širenje obrazovanja među Slavenima. Osim toga, na taj je dan poslan prvi telegram u povijesti tako da sam zaključila da je taj datum stvarno prigodan za pokretanje medijskog projekta koji se bavi komunikacijom.
Shvatila sam da stvarno uživam raditi kreativne stvari s pornografijom, a mnogo njih tiče se tehnologije. Trenutno je u Americi vrlo opasno vrijeme za bavljenje temama poput seksualnosti i ja kao porn performerica u jednom smislu imam puno više privilegija u odnosu na druge žene koje se bave seksualnošću jer je moj posao legalan, ja sam “poznata”, iako je to zapravo neka mikro poznatost, ali to svejedno ima mnogo privilegija i beneficija. Ali sada kada je prošao novi zakon, nalazim se u drugačijoj poziciji jer je moje lice direktno povezano s istupima u Guardianu ili New York Timesu u kojima se eksplicitno prozivaju američke institucije zbog toga što se, umjesto da se bave kontrolom oružja, bave toksičnim učinkom za koji misle da ga pornografija ima na društvo. Tako da se sada režim promijenio i ja imam metu na leđima i na neke načine sam u vrlo prekarnoj poziciji.
Ali s druge strane, ta pozicija ima i mnoge prednosti?
Da, u kreativnom je smislu to vrlo ispunjavajuće, to da sama upravljam vlastitom karijerom i da radim onakvu pornografiju kakvu želim, pornografiju u kojoj je odnos između ljudi na prvom mjestu, suradnja je u prvom planu. Želim da ljudi gledaju kvalitetnu pornografiju, ne onu koja izgleda kao ginekološki pregled. I taj stav utječe na niz odluka tijekom samog procesa. Naprimjer, nikada ne radim s nekime koga nisam prethodno upoznala. Tako da onda pošaljem mejl i kažem “Bok, mi se znamo, htjela bih s tobom napraviti ovakvu i ovakvu scenu” i onda pošaljem primjer scene ili je opišem, navedem tko su drugi/e autori/ce u projektu, postavim pitanja oko zaštite i tome slično.
Čini mi se da je, u tom smislu, holivudska mainstream filmska industrija zapravo često manje progresivna od jednog dijela porno industrije, onog kojemu i ti pripadaš, u kojemu se puno pažnje posvećuje osiguravanju kvalitetnih uvjeta rada? Ta opservacija sigurno ne vrijedi generalno, ali je svejedno prilično paradoksalna.
Zapravo ne znam puno o Hollywoodu, osim mog prvog susreta s njim koji je bio odvratan, a sada smo kroz #metoo svi saznali do koje mjere može biti odvratan. Istovremeno, postoje i super priče i super iskustva. Ali u oba slučaja riječ je o hiperkapitalizmu i on zahvaća različite društvene slojeve, jednako je problematičan i za radnike u tvornici i u građevini i u filmu i u pornografiji. Trenutno čitam Njegoša u engleskom prijevodu, i u knjizi ima divan predgovor u kojem autor spominje da je Njegoševa Luča mikrokozma zapravo o Bogu ili moći ljubavi naspram Sotone ili ljubavi prema moći. To je ta priča. Mislim, u mojoj kompaniji trenutno radi samo četvero ljudi, ali zapravo je većina odgovornosti na meni, nema uprave, nema savjetnika za marketing, ali mi svejedno moramo razmišljati o istim posljedicama o kojima razmišlja neki holivudski iza kojeg stoji ogromna mašinerija i stotine zaposlenih. Kapitalizam je jako kompliciran. I još kad imaš ADHD, voditi tvrtku koja se bavi pornografijom u današnjem svijetu je priličan izazov.
Vidiš li izlaz iz toga?
Jednog dana ću pronaći stvarno, stvarno, ali stvarno lijevo, radikalno lijevo orijentiranu osobu koja ima diplomu iz ekonomije i dat ću joj dio svoje kompanije i možda će ta osoba moći smisliti neko rješenje, jer to nije moje područje. Ja samo želim raditi estetski zanimljive filmove o ljudskoj seksualnosti. Ali da bih to mogla, moram se stalno naje****ti s politkom, ekonomijom, morala sam početi pisati i raditi razne stvari druge koje zapravo nisam htjela. Sve što ja želim je raditi porn koji izgleda zanimljivo i koji omogućuje ljudima da se povežu sa svojim genitalijama.
U jednom od prethodnih intervjua za opis svog posla upotrijebila si sintagmu “profesionalni objekt posmatanja” te rekla kako i dalje nisi “načisto” oko toga što točno misliš o svom odnosu s publikom. U tom kontekstu mi se čini da su zapravo sve aktivnosti kojima se baviš, osim igranja u pornografiji, i tvoj sajt i tvoja knjiga i book club i audio podcast, zapravo vrlo bitni momenti za preuzimanje kontrole nad tim prostorom između tebe i publike?
Ja sam zapravo kao neki trol. Učinak nekog prosječnog trola je da se osjećaš loše, a ja idem više u smjeru da natjeram ljude da misle, da im mozak proradi.
Huh, to je zanimljiva kvalifikacija. Ja bih rekla da si onda neki dobar trol.
Ja sam na internetu od predpuberteta, s obzirom na to da mi je tata radio u IT-u.
Da, vidjela sam da znaš raditi u DOS-u.
Aha, pijana znam i basic HTML, ali trijezna ne. Ha, ha, ha. Uglavnom, sjećam se vremena kad su trolovi bili zabavni. To je bilo vrijeme u kojem su te na internetu procjenjivali prema tome što imaš u mozgu. Tek poslije su se pojavili profili sa slikama i konkretnim informacijama. Tako da danas, najviše zbog utjecaja Facebooka, u velikoj mjeri ono što kažeš vrijedi samo ako je povezano s tobom kao konkretnom osobom. Ali za mene kao mladu ženu, kao mladu zgodnu ženu, taj prostor u kojem me nisu procjenjivali prema tome kako izgledam nego prema tome što govorim bio iznimno važan. Naravno, danas internet primarno koristim za potrebe svoje karijere. Ali mi i dalje nedostaje to vrijeme u kojem se radilo samo o tome što imam u glavi.
Da se još malo zadržimo na tvom odnosu s publikom. Jako mi se sviđa način na koji si na svom sajtu pisala o tome kako si u nekom trenutku na svom starom blogu zablokirala jer nisi više znala kome se obraćaš i kako si tu blokadu uspjela riješiti tek kad si raščistila s kim zapravo komuniciraš stvari o kojima pišeš.
Da, postoje dvije vrste fanova. Jedni koji mi kažu “Ja sam tvoj najveći fan” i onda kad ih pitam gdje gledaju moje filmove, kažu Pornhub, a to je jedino mjesto za koje sam eksplicitno više puta rekla da ne želim da ga itko koristi za gledanje mojih radova. A onda postoje i oni drugi koje sam privukla zbog nekog zajedničkog duha, zajedničkog interesa, i to su ljudi kojima sam se obraćala u tom trenutku blokade i kojima se i dalje nastavljam obraćati. Mislim, često me ljudi pitaju pitanja kao što je naprimjer “Kako da popravimo liberalni feminizam?” i ja stvarno ne znam što da na to odgovorim… Ali onda postoje i oni koji postavljaju pametna pitanja koja imaju smisla, pitanja koja su baš za mene i za te ljude pišem trenutno.
Stvari koje trenutno pišem često su, osim toga, kao neki spomenik mom iskustvu na određenom mjestu. Kada odem negdje i bude mi super i to zapišem, to je neko neko “Hvala” svim ljudima koji su mi pokazali to mjesto, zbog kojih sam se tako super provela. U Americi nas “odgajaju” na idejama da se u Meksiku ne smije piti voda, da je Balkan zastrašujuće mjesto i slično. Ali ja naprimjer imam osjećaj da više pripadam ovdje, dok se u SAD-u osjećam kao da se moram neprestano kontrolirati jer ću inače biti previše za druge ljude. U Beogradu si mogu dozvoliti pretjerane melodramatične izjave i to nikome neće smetati, a u New Yorku bi me odmah pitali da li trebam doktora. Mislim, svako mjesto ima svoje dobre strane i za mene je trenutno izazov pronaći prednosti koje SAD ima.
Jako mi se sviđa što na svom twitteru navodiš zamjenice koje želiš da ljudi koriste kad ti se obraćaju, što je dosta neobično za osobu koja je cis?
To je zapravo čin solidarnosti u vrijeme u kojem nam solidarnosti kronično nedostaje. To je zapravo PR potez, ali ne za mene osobno nego za prihvaćanje različitosti. Razlog zašto koristim te konkretne zamjenice – she i they – je to što sam odrastala na neobičan način. Školovala sam se uglavnom doma i uvijek sam bila čudak. Evo, osjećam anksioznost čak i sada kad to govorim, iako su se danas okolnosti radikalno promijenile, ali u vrijeme kada sam ja odrastala biti biseksualna osoba nije bilo ok. Hetero ljudi me nisu htjeli, lezbe me također nisu htjele, svi su tražili da odaberem stranu.
Danas je svijet ipak drugačije mjesto. Ali ja te binarne rodne uloge zbilja vidim kao uloge, kao društvene konstrukte. Pornografija je često boys’ club i ponekad jednostavno trebaš baciti svoj k***c na stol. Tako da redovito utjelovljujem uloge o kojima tradicionalno mislimo kao o muškima. Ali za mene puno prirodnije stanje, stanje neutralnosti.
Porno glumci su suočeni s emocionalnim pritiscima koji snažno utječu na njihove socijalne odnose, ne samo one intimne nego naprimjer i one prijateljske, i to na drugačiji način nego što je to slučaj s nekim drugim vrstama poslova. Ali to je tema o kojoj se u javnosti vrlo rijetko govori?
Kad sam počela raditi hardcore pornografiju s muškarcima, kada sam prešla tu liniju, izgubila sam jako puno prijatelja. Ali mislim da su to ljudi koji bi me prije ili poslije osudili zbog nečeg drugog. Ono što intimne veze čini teškima je moj raspored putovanja i taj aspekt slave. Osoba s kojom se sada viđam čini se prilično stabilnom i racionalnom, ali prije toga sam imala niz partnera koji su imali sulude ideje o nama kao power parovima, a meni tako ništa nikada nije bio cilj. Osim toga, moj raspored stvarno često zna biti naporan, tjedan dana sam u Italiji pa sam u New Yorku jedan dan pa idem u Brazil pa se vraćam u New York na tjedan i po dana pa idem na Balkan. Ta udaljenost može dosta utjecati na odnose i isto je s prijateljstvima.
U jednom od prethodnih intervjua koje si dala u Hrvatskoj, već je u naslovu istaknuto kako nemaš “tipično” tijelo porno glumice, ali kako si bez obzira na to uspjela. Isključivanje različitih tjelesnih tipova tema je s kojom se pornografija stalno sudara i zanima me kako gledaš na trenutne trendove u tom smislu?
Generalni trend od početka moje karijere stremio je ka uključivanju različitosti. Mislim, s obzirom na to gdje smo krenuli, a to je da su žene koje su dobivale pažnju, priznanja i naslovnice bile preplanule plavuše s oblinama, pomaci su stvarno vidljivi. Naravno, čeka nas još dug put prije nego se dogodi raznolikost u pravom smislu riječi, a to između ostalog zahtijeva i to da korisnici/e traže takve sadržaje jer ako je sve što oni/e konzumiraju stereotipi nad stereotipima onda će se samo to i proizvoditi. Publika u tom smislu u ovoj industriji ima stvarno velik utjecaj. Ali bitno je napomenuti da je od sedamdesetih, što je vrijeme u koje bih smjestila početke suvremene porno industrije, zapravo uvijek bilo i punijih žena, žena bljeđe puti kao što sam ja, žena druge boje kože, raznolikost je uvijek postojala, pitanje je samo toga tko dobiva najviše pažnje.
https://www.youtube.com/watch?v=fLzGLpoXiqY
Za kraj, jedno pitanje o Ederlezi Rising. Na prvi mah, učinilo mi se da je način na koji je pozicija žene u filmu prikazana problematična jer je ona, povrh toga što je zapravo neživa, ili u službi kapitala ili u službu muškarca, a onda kad je on “oslobodi”, ta njena “emancipacija” za njega znači smrt. Ali onda sam shvatila da film nije tako nježan ni prema muškarcu jer je i on pokazan kao žrtva, puno se govori i o njegovom pretprogramiranom ponašanju. On je na neki način heroj, ali je to vrlo tužan heroj, oboje su zapravo prikazani kao tipični proizvodi patrijarhata. Kakva je tvoja interpretacija?
Zbog takvih komentara imam osjećaj da smo napravili nešto stvarno stvarno, nešto što stvarno reflektira sisteme pod kojima svi funkcioniramo. Srpska reperica Mimi Mercedez jednom je izjavila da u kapitalizmu zapravo ne može biti pravog feminizma i mislim da se to vidi u filmu. Taj film je za mene primarno o potčinjenosti žena, ali je istovremeno i o tom uskom prostoru u kojem se od nas očekuje da budemo i seksualne partnerice i prijateljice i podrška i kontejneri za emocije i medicinske sestre i kuharice, a sad se očekuje da imamo i karijeru. To je stvarno previše, pogotovo bez partnera od kojeg se istovremeno ne očekuje da ispunjava sve te uloge. A naći osobu koja može sve to, to je nemoguće.
Posljednje pitanje koje sam joj postavila ticalo se njene tetovaže koju sam, osim u filmu, zamijetila i u jednom od onih filmova koje sam gledala spremajući se za ovaj intervju. Ispod lijeve sise, Stoya si je prije nekoliko godina istetovirala rečenicu “Negative Impact on Public Health” što je fraza preuzeta iz jednog od pravnih dokumenata koji su u to vrijeme sudjelovali u napadu na pornografsku scenu u SAD-u. Tako sam shvatila do koje mjere joj je bitka za kvalitetnu pornografiju stvarno vitalno bitna.
Međutim, u međuvremenu je tu rečenicu prekrila novim motivom i tijekom razgovora Stoya je spontano podigla majicu da bi mi pokazala tu novu tetovažu, a usput se vidjela i sisa ispod koje se ona nalazi. To je bila ta druga “neobičnost” koju sam s njom doživjela jer nikad mi prije tijekom intervjua netko nije pokazao neki “intimni” dio svog tijela.
Ali u toj Stoyinoj gesti zapravo nije bilo ama baš ništa neobično, kao što ni inače u našim golim tijelima zapravo nema ništa neobično, samo to prečesto zaboravljam. Spontanost kojom mi je to Stoya demonstrirala oduševila me. I tako sam shvatila do koje mjere bi nam bitka za kvalitetnu pornografiju svima trebala biti jednako vitalno bitna, jer ona definitivno ima positive impact on public health.
