Objavljeno

Kim Gordon u lošem društvu

“Glitterbust” je okej ime za pjesmu Royal Trux, posebice ako se uzmu u obzir još neki nominalni odabiri koji krase potcijenjenu diskografiju tog zabavnog noise rock projekta (“Juicy, Juicy Juice”, “Hot and Cold Skulls”, “The Banana Question” itd.). Kao naziv benda, međutim, može upućivati na samosvjesnu all-girl postavu ili možda kvazi-duhovite momke koji bi uvijek rado vidjeli lijepe žene, pa čak i kad pokušavaju svirati, hajde. Istina je, po običaju, negdje između, a Glitterbust čine surfer/rocker/umjetnik (?) Alex Knost te ni manje ni više nego Kim Gordon.

Unatoč tome što Glitterbust dijeli donekle slične postavke s njenim prethodnim kolaborativnim projektom, pojednostavljeno svedene na formulu “Kim Gordon plus neki manje poznati tip”, Body/Head je djelovao kao daleko suvisliji, prirodniji i – potrebniji nastavak Gordonine karijere. Dok joj je eksperimentalni gitarist Bill Nace pomagao istaknuti afinitet prema improvizaciji, no waveu i free jazzu, Knost kao da samo odmaže u potrazi za zanimljivim elementima skladbi.

O tome kako je članica jednog od najvažnijih alternativnih bendova odlučila oformiti projekt sa sasvim prosječnim glazbenikom nema mnogo informacija. Kombinacija ikone i glazbeno-povijesno nebitne persone možda nije toliko neobična sama po sebi koliko je teško objašnjiva u ovom konkretnom slučaju, a to što je Glitterbust poprilično drugačiji od prijašnjih zvukovnih istraživanja Kim Gordon možda je moglo djelovati u korist projekta.

Zvuk ovog albuma je, uostalom, osjetno “sunčaniji” i bliži kalifornijskom psihodeličnom droneu negoli eksperimentali istočne obale, unatoč prepoznatljivim spoken word monolozima. Glitterbust utoliko predstavlja prikladan odabir za obilježavanje Gordonina preseljenja iz New Yorka u Los Angeles, međutim, u tom kontekstu ne nudi ništa intrigantnije – pa možda čak niti jednako intrigantno – u odnosu na ono što smo u posljednjih desetak godina moglei čuti primjerice na Not Not Fun Records i sličnim etiketama. Što se pak tiče Knostova iskustvenog doprinosa, pored njegovih bendova Japanese Motors i Tomorrows Tulips, likovi poput Wavves i Maca DeMarca djeluju kao radikalni šampioni u kategoriji lijene glazbe za plažu.

Između rijetko bučnog ispreplitanja dviju gitara povremeno se otvara prostor još jednom zajedničkom alatu dvojca Gordon-Knost, a to je rezignirani, naizgled odsutni vokal koji je Gordon za razliku od Knosta oduvijek znala svrhovito koristiti. Njen ravni izgovor skriva britke opaske, Knostov je rijetko išta više od manifestacije lijenosti kao poze (zamislite antipatični antipod Jonathanu Richmanu). Zajedniči efekt slabokrvna je vokalna pratnja ionako bljedunjavoj glazbi.

Možda ne valja tražiti ostatke Sonic Youth u “posthumnim” projektima članova underground institucije, ali dobar dio stvari na Glitterbust zvuči upravo kao nedorečeni intro ili outro odbačene pjesme velikog benda. Umjesto kaosa i moćnog teksta Kim Gordon, nakon uvoda poput onoga u “Repetitive Differ” nažalost kreću samo zastoj i bezizražajno mumljanje. “Erotic Resume” pak donosi Knostovo pretenciozno izlaganje s lošim pokušajem kimgordonovskog kvazi-rap rimovanja za koje poželite da niste razumjeli niti riječ (top dvije: “cum-stained”, “normcore”). Potencijalno zanimljivi uvodi skladbe ne odvedu nikamo, završna previranja nemaju katarzični efekt pronalaska logičnog razrješenja, središnji dijelovi plutaju bez čvrstog oslonca.

Također – možda još važnije – zanemarimo li kontekstni teret koji Gordon samim svojim prijašnjim radom nužno unosi u projekt, automatski ostajemo i bez njegovog jedinog zanimljivog dijela. Onda opet, uzme li se za njen najzapaženiji posljednji rad onaj književni radije negoli glazbena poput albuma Body/Head ili soundtracka za balet Nicka Maussa, postojanje Glitterbusta možda postaje nešto razumljivije i nudi novi dokaz za ono što je memoar Girl in a Band dao naslutiti.

“Trenutno se osjećam malo poput tinejdžerice”, priznaje Gordon u prošlogodišnjem intervjuu za Pitchfork povodom izlaska memoara, indikativno spominjući u istom razgovoru ni manje ni više nego surfanje kao pozitivan primjer zanimljive supkulture u kojoj se generacije isprepliću slobodnije u odnosu na glazbenu scenu. Girl in a Band je mnoge razočarala ne samo stoga što prikazuje jednu od najvažnijih figura alternativne glazbe kako o(t)pisuje vlasitu tridesetogodišnju glazbenu karijeru kao gotovo nevažan dio života, nego i konstantnim nastojanjem da se potvrdi kao relevantna, cool osoba koja i u zreloj dobi ima aktivan ljubavni/seksualni život. Radi se, pritom, o osobi koja većini fanova sama po sebi utjelovljuje pojam coola, što čini cijelu stvar posebno (tragi-)komičnom.

To je sve moglo proći i neopaženo ili barem nebitno… Da nismo zatim dobili u najboljem slučaju osrednji gitarski album Kim Gordon s, budimo iskrenei, poprilično nasumičnim suradnikom. Slično slabašnim memoarima velike glazbenice, Glitterbust u svoj svojoj ravnodušnosti s lakoćom pada u arhivu za kojom vjerojatno neće biti potrebe posegnuti.


Povezano