Objavljeno

Kao i svaki drugi sport i nogomet pripada ženama

Foto: Jelena Čelebić

Od masnog, tri prsta debelog utega južine koji mi se zalijepio za glavu i taman počeo prodirati kroz tanki i prekarnim, raspršenim mislima oslabljeni obruč samoobrane, odlučila sam se te nedjelje skloniti izvan stana. Unatoč prognozi koja je za nekoliko sati najavljivala kišu i nevrijeme, zgrabila sam bicikl i otišla na Borovje gdje se tog dana trebao održati Ženski malonogometni turnir u organizaciji Nogometnog kluba Zagreb 041.

Moji nogometni dani su daleka prošlost, ne znam mnogo o ženskom nogometu, još manje o tzv. futsalu, ali to me nije brinulo. Nogomet sam i sama zavoljela kao djevojčica, ali poput mnogih cura iz ove i sličnih priča, nisam ga imala gdje i s kim igrati, pa sam odustala. Nakon što sam taj dan provela sa ženskom nogometnom gerilom shvatila sam da se nama ususret kotrljaju neka drugačija vremena, ženski nogomet se mic po mic razvija i u ovoj našoj „dolini suza“.

Na Borovju me dočekala prava nogometna atmosfera: malene i uske tribine na kojima je glasno navijalo nekoliko gledatelja i članica timova. Riječ o balonu u kojemu se nalazi teren s umjetnom travom. Istina, trava je umjetna, ali žar kojim se igral je posve stvaran. Lopta se odbija od ogradu, klasičnog auta nema. Igra se brzo, a za razliku od velikog nogometa publika ima nezamjenjiv užitak gledanja igre izbliza.

Balon Elipsa na Borovoju bio je pun nogometašica. Skupilo se čak deset ekipa: In2, dvije ekipe ŽNK Zagreb 041, dvije ekipe ŽNK Graničar, Kometa, dvije ekipe ŽNK Meteora, Apex, Ekipa i gostujući FemSlam iz Srbije.

Iako sam isprva planirala nedjelju bez posla, u Elipsu sam nakon pola sata počela privoditi „osumnjičene“ i raditi reportažu. Očito je da mi iz novinarstva nema spasa, zaključila sam.

Na razgovor sam prvog privela Branimira Šlosera iz NK Zagreb 041, jednog od glavnih organizatora turnira i čovjeka koji je za vrijeme svih tekmi marljivo bilježio statistiku igre u svoju tekicu. Odmah mi je rekao kako nema funkcije u klubu jer je Zagreb 041 ustrojen demokratski i horizontalno, nemaju funkcije predsjednika i tajnika.

„Ono čime se ja najviše bavim je ženska selekcija i omladinski pogon. Od samog početka kluba imali smo ideju o ženskoj ekipi, ali mnogo prije nego smo i sami krenuli nešto raditi počele su nam se javljati žene. Kad smo krenuli s omladinskom školom počeli smo pozivati podjednako dječake i djevojčice, tako smo komunicirali prema van. To sada već traje treću godinu, neke cure su tu od početka, neke su se pridružile kasnije. Trenerica im je Helena Hercigonja, ona je inače iskusna nogometašica koja je iz prije pet godina iz Amerike došla igrati za hrvatsku žensku nogometnu reprezentaciju.“

Foto: Jelena Čelebić

U cijeloj Hrvatskoj je ženski nogomet još uvijek na jako niskoj razini, kaže Šloser.

„Cure praktički nemaju gdje igrati, organiziraju se povremeno lige u futsalu i turniri. Mi u Zagrebu 041 pokušavamo na svoj način doprinijeti organizacijom i participacijom turnira. Ovo nam je do sada drugi turnir, prvi smo napravili bez ikakvih sredstava, samo s kotizacijom igračica, a za ovaj smo imali sponzora Fair International koji se inače bore protiv rasizma i seksizma u sportu.

Kad mu postavim generično pitanje o recentnijim uspjesima ženske nogometne ekipe Zagreb 041, Šloser odgovara kako je još uvijek najveći uspjeh broj žena koje redovno dolaze na treninge.

„Prema kontaktima koje imamo s ostalim ekipama u Hrvatskoj, nitko nema ovoliki broj igračica na treningu. U ostalim gradovima i u reprezentaciji se njih skupi oko 10-12 na treninzima, a nas je uvijek više. U ove tri godine kroz ekipu je prošlo oko 50 žena, a sada je ih je oko 20 baš aktivno u treninzima i natjecanjima. Sve one treniraju ovdje na Elipsovom terenu na Borovju. Problem nam je što nemamo svoj teren i dvoranu za veliki nogomet, pa sve iznajmljujemo i to je dodatni trošak koji za svaki trening moramo izdvojiti.“

Sam Šlos, kako ga inače zovu, iako nogomet voli, on mu nije najbitnija stvar u životu, ali angažman u klubu Zagreb 041 privukao ga je baš zbog direktne demokracije na kojoj se temelji vođenje kluba. „Isprva sam radio s djecom, ali i sa izbjeglicama, budući smo ih uključili u naš rad. Žene u klubu su mi se desile, isprva sam se u tome našao slučajno, ali kad sam vidio toliku želju i entuzijazam s njihove strane, shvatio sam da bi bilo šteta ne raditi na tome. Sada se cijela priča već dosta uhodala, ja dolazim na treninge, ali cure su odlično organizirane, trenerica ih vodi u pravom smjeru.“

Šloser se slaže s mojom laičkom primjedbom da se ženski nogomet pomalo podiže u Hrvatskoj. „Istina je, to će potvrditi svi oni koji igraju, u zadnjih par godina postoji sve veći interes žena za aktivno bavljenje nogometom.  Barijere u drušvu se pomalo ruše. Nama je prije bilo teško pronaći djevojčice koje bi igrale, a sada dolaze same i u sve većem broju.  I ovaj uspjeh muške nacionalne reprezentacije je nešto utjecao. Prije je bilo više stereotipa i predrasuda oko nogometa i žena. Sjećam se jedne djevojčice koja je fenomenalno igrala i imala veliku motivaciju, ali roditelji su bili protiv, trenerica je išla s njima na razgovor, pokušali smo ih smekšati koliko smo mogli, ali nije išlo. Takvih je slučajeva sada sve manje. Naravno sada tu pričam o Zagrebu, ne znam kako je u manjim sredinama. Cure su,kao i u svim manje popularnim i razvijenim sportovima, homogene i postoji visok nivo solidarnosti među njima, one se sve poznaju, prijateljice su i druže se.”

Foto: Nina Đurđević

Sljedeća koju lovim je Petra Jakopović, igračica i u ovoj prilici trenerica tima Apex. Nikad nisam čula da žena toliko zdušno bodri drugu ženu. Ni u sportu, ni u životu. Petrin glas sam čula čim sa otvorila vrata i stupila na tribine. Srčana je i glasna. Viče: „Igramo, presing – još minutu!“, „Ajmo Ida, go Ida!“, a kada njena igračica zezne stvar duboko uzdahne i kaže „E moja Perko, života ti!“. Nakon što je Apexova ekipa ispala, atmosfera na tribinama je malo splasnula, svima nam je nedostajao Petrin trenerski naboj.  Apeks je ekipa koja postoji godinama, sve je krenulo s fakultetskim okupljanjima, priča mi Petra.

„Trudimo se igrati još bolje, fali nam da shvatimo dimenziju ekipe i timskog rada, više se ide na individualizam. Ja sam u nogometu već nekih 10 godina, ove sezone ne igram jer sam ozlijedila koljeno, čekam operaciju. Igrala sam u HNL ligi, ove godine smo ostali bez kluba, nema nas tko financirati, a nismo uspjele naći sponzora.  Došle su nam i dvije cure iz Finske, teško se malo prešaltavati s hrvatskog na engleski kad dajem upute s tribina.“

Petra me upućuje u osnove futsala: na terenu je pet igračica, utakmice traju dva puta pod 20 minuta, uglavnom se igra na parketu, rijeđe na umjetnoj travi, i s manjom loptom takozvanom „četvorkom“ koja ima manji odskok i prilagođena je igranju na manjem terenu.

Da može, nogometom bi se, kaže, bavila i profesionalno, ali u to bi trebala uložiti više vremena i novca. Smatra da ima još mnogo toga za naučiti da bi postala trenericom.

Nije mi dosta jedna trenerica pa za razgovor lovim i drugu, bivšu igračku zvijezdu Helenu Hercigonju Moulton. S trenerskim poslom u ženskoj ekipi Zagreba 041 je započela u jesen 2016.

„Na početku cure još nisu bile navikle na redovite treninge, one su pokazale želju da igraju nogomet, ali do tada nisu imale gdje igrati. Počeli smo s 8 igračica, a u nekom trenutku ih je bilo 30-tak, sad ih je u stalnom pogonu oko 20. „

Foto: Nina Đurđević / Trenerica Helena Hercigonja s igračicama

Njezin trenerski stil odskače od uobičajenog: ne voli galamiti, voli govoriti pozitivno i proaktivno. „Ako neka od cura pogriješi, neću joj reći „nemoj to raditi“, nego „ovako radi bolje“, na taj način ljudi bolje reagiraju. Kad ih se stalno grdi i proziva, osjećaju se i igraju lošije, pada im samopouzdanje, u atmosferu ulazi nervoza i stres. Po mom iskustvu u takvim se situacijama stvari počinju raspadati, zato su moji komentari općenito pozitivno usmjereni, nego kritike na njihovu lošu igru. Za vrijeme utakmice volim sebi raditi bilješke sa stvarima koje ću im reći kasnije, ne zato što bih nešto mogla zaboraviti, nego i zato što im dok igraju ne mogu prenijeti sve što bih htjela, tada moraju biti maksimalno koncentrirane na utakmicu.  Nakon utakmice održim kratki sastanak. Znam da one mene čuju, navikle su na moj glas, iako nemam neki snažan glas.“

Helenino igračko iskustvo je respektabilno. Nogomet je počela igrati s pet godina, dok je živjela u Sjevernoj Karolini, na Floridi i u Kanadi. Tamo je posve normalno da se cure bave nogometom, postoji više liga i uvjeti su dobri.  Sa 17 godina je dobila poziv da igra za hrvatsku žensku nogometnu reprezentaciju do 19 godina. Prihvatila je, došla na kamp, prošla pripreme i zadovoljila. Dobila je poziv za svjetsko i europsko nogometno prvenstvo.  „U to sam vrijeme iz Amerike putovala na utakmice reprezentacije u Europi.  Onda sam se s 18 godina preselila u Hrvatsku, s vremenom naučila hrvatski jezik. Bilo mi je zanimljivo i živjeti u Europi. To je za mene bila neka avantura. Igrala sam za žensku nogometnu reprezentaciju, za ŽNK Dinamo, neko vrijeme profesionalno u Poljskoj i onda u Sloveniji za ŽNK Pomorje, to mi je bio posljednji klub. Ni u jednom trenutku to nije bila neka velika zarada, kada žene igraju novac nije primaran, to su malene svote.“

Više manje sve u ženskom nogometu u Hrvatskoj je još uvijek amaterizam, kaže Helena. U nekim klubovima i na nekim razinama se može govoriti o profesionalizmu, ali to je još uvijek rijetko.

„Imamo primjere poluprofesionalizma, kada su u klubu plaćene samo neke od igračica. Pravu profesionalnu ligu ili klub možete naći u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Švedskoj. Čak ni Amerika nema stabilnu profesionalnu ligu, dva puta su je pokrenuli i propala je, sada pokušavaju po treći put. Imali su određene fondove, a kada su se potrošili, nije više bilo lige. U takvim uvjetima profesionalna igračica ne može napredovati jer nema osnovnu egzistencijalnu sigurnost, a pogotovo je teško ako ima dijete i obitelj. To se zapravo dogodi svim ženama u nogometu, meni se možda dogodilo nešto ranije.“

Pitam je zašto je prestala s velikim nogometom. Odgovor koji dobijam nije mističan ili kompliciran, svodi se na isti problem s kojim muku muči većina hrvatskih i regionalnih nogometašica.

„Prestala sam igrati s 24 godine jer nisam više mogla usklađivati posao i treninge. Svaki klub očekuje da ti daš  svoj maksimum i većina u nekom trenutku mora odabrati, takav život s vremenom postane naporan. Svi ipak tražimo nekakakvu sigurnost, a igračka karijera mi to nije nogla osigurati. Zato sam se počela baviti trenerskim poslom i tu sam se pronašla, živim od novaca koje zarađujem kao nogometna trenerica.“

Zamolila sam Helenu da mi u tri točke nabroji tri najveća problema ženskog nogometa u Hrvatskoj. Evo što je kazala.

„Treba se raditi s mladim igračicama, od najnižih uzrasta. Treba sustav Hrvatskog nogometnog saveza podupirati razvoj ženskog nogometa, ne želim reći da je posve loš jer se iz godine u godinu vidi napredak, no u sustavu ima previše rupa. Imamo ligu do 12 godina, do 16, pa onda A reprezentacija, a po meni treba biti do 12, 13, 14, 15, 17, 19. Nedostaje više kategorija da bi se onda moglo reći da igračica s kojom se počelo raditi kad je imala pet godina ima gdje igrati i kad bude imala 25, da se uspije pratiti cijeli razvoj.  Treća i važna stvar je trud igračica. Moraju shvatiti da su i one promjena. Čim imate igračice koje dolaze na treninge, igraju nogomet i kojima je nogomet važan – one su snaga koja promovira i gura sustav dalje, zahvaljujući njihovom poletu organiziraju se turniri u ženskom nogometu i on postaje vidljiviji u javnosti. Tako s vremenom jačaju klubovi i lige. Kada bi se na svim ovim razinama radilo još bolje nego se radi trenutno, ženski nogomet bi u Hrvatskoj postao popularniji, a samim time i profesionalniji.“

Dok stojim naslonjena na ogradu već rasklimanu od guranja, upoznajem Lepu, zaljubljenicu u nogomet i igračicu FemSlam tima iz Beograda.

Lepa Antonić nogomet igra amaterski za beogradski FemSlam Football. U pitanju je tim koji sebe opisuje kao “ženski fudbalski tim/inicijativu koja kroz (kre)aKtivne načine promišlja “mesta” susreta roda, sporta i LGBTIQ tema.” U Zagreb su stigle da bi u Klubu studenata Filozofskog fakulteta predstavile svoju ekipu, a dan kasnije nastupile su i kao gošće turnira u Elipsu.

Ekipa FemSlam Footbala s ekipom ŽNK Zagreb 041

Lepa je u nogometu cijeli život, prati ga i podržava. „Kao i svaki drugi sport, i nogomet pripada ženama, devojkama i devojčicama. To se vidjelo i na današnjem turniru na kojemu je bilo prelepih poteza i golova. Bio je vrhunski organizovan, skupile su se tu sjajne ekipe, devojke koje odlično igraju, trudile se koliko su mogle.“

I Lepu pitam o stanju u kojemu se nalazi ženski nogomet u Srbiji.  „Pričala sam ovdje s vašim ženama i zaključila da je situacija slična, žene su poslednja rupa na svirali, u obe zemlje uglavnom se forsira muška reprezentativna elita i prva liga. Ako žene u Srbiji imaju sve uslove da igraju, a pod tim podrazumevam svlačionice, tuševe, teren i dresove, novac za sudce, trenere i putovanja – to je onda fantastično.  Starije generacije su uglavnom radile i same sebi plaćala fudbal, današnjim curama više pomažu roditelji. U nazad godinu dana je malo bolje u ženskoj nogometnoj prvoj ligi, ima nekih nekih plaća, ali su smiješne, s takvim novcima ne biste mogli da platite stan i hranu, eventualno gorivo da dođete na trening.  Srbija na primer ima reprezentaciju u futsalu, ali nema ligu. To su sjajne devojke, nedavno su u Portugalu bile četvrte na Europskom prvenstveno, a one nemaju ligu, igraju između sebe na internim treninzima.“

Klub FemSlam je, priča mi Lepa, osnovan 2009. godine, a proistekao je iz neformalne inicijative na forumu Gay Srbija. „Dugo vremena je bio samo mjesto gdje su se žene okupljale, krenulo se s tom činjenicom da žene, pogotovo iz gej populacije, nisu imale gdje da provode vrijeme, a mnoge među njima bile su i ljubiteljice sporta.  Onda su započele prave sportske aktivnosti, pa je s vremenom to preraslo u nogometni tim, a onda su se pridružile i strejt žene koje nisu imale problem s tim. Jako teško se dolazi do nivoa u kojemu su ljudi različitih seksualnih orijentacija spremni igrati i trenirati zajedno u timu.“

Da ženski nogomet u cijeloj regiji postaje popularniji slaže se i Lepa.

„Pred neko vreme na društvenim mrežama se pojavila vest da će čelnici UEFA-a pomoći sve male nogometne saveze i da će dati mnogo više para za ženski fudbal, pogotovo za ove naše zemlje na Balkanu. Imate u Evropi lige u Španiji i Nemačkoj koje su ozbiljne. Ali u poslednje vreme pokazalo se da i kod nas ovde ženski nogomet privlači interes publike i sponzora.“

Na kraju je došao red da popričam i s golgeterkom turnira Andreom Tolić. Nakon što je cijelo popodne s tribina odzvanjalo „Tolić, Tolić!“ nije mi trebao pogled na službenu statistiku da zaključim da je riječ o najboljoj igračici turnira. Privođenje na razgovor bila je prirodna stvar. Prestalo mi je biti neugodno, a i primijetila sam da su se na moja privođenja u Elipsu svi već navikli, udomaćila  sam se.

Andrea Tolić

„S nogometom sam počela s 13 godina, inače sam iz Imotskog. Meni je ženski nogomet bio potpuno nepoznat, nisam s tim imala nikakvog doticaja. U početku sam tražila da treniram a s dečkima. Budući sam sa sela, oko nogometa bi se skupljala sva djeca, pa bi međusobno igrali. Onda me trener NK Marijan tražio da dođem igrati za njih. S njima sam odigrala jednu sezonu, ali kako mi je bilo teško putovati na utakmice, prekinula sam. Nakon srednje škole sam upisala Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu i onda je krenula moja priča s futsalom na razini zagrebačkog Sveučilišta. To je trajalo nekoliko godina, igrala sam za PMF i išla za natjecanja, kasnije sam igrala i za sveučilišnu reprezentaciju iz futsala.  Tek unatrag tri-četiri godine počela su u Hrvatskoj za žene natjecanja u futsalu, reprezentacija postoji tek godinu dana, a ja trenutno igram za zagrebački MNK Meteora. Najviše je klubova iz Zagreba, tu živim i radim, tako mi je najednostavnije.“

U ovom trenutku u prostor u kojemu razgovaramo ulazi organizator i javlja Andrei da je proglašena za igračicu utakmice i da će primiti pokal i posebnu nagradu. Nije iznenađena, ali je ipak raspoloženija nego na početku razgovora.

Na ovom turniru Andrea je igrala za tim Ekipa, grupu igračica koja se oformila samo za ovu priliku. „To su cure s kojima treniram svake srijede, pored ovih treninga i nastupa koje imam za Meteoru. Problem s futsalom je što se ne igra cijelu godinu, već dio jeseni i zime.“

Veliki nogomet je igrala, ali futsal joj, smatra, kao igračici više odgovara. „Mogu ja i na velikom, okej je to, ali bolje se snalazim i vještija sam u manjem prostoru.“

O profesionalnom bavljenju velikim nogometom ili futsalom Andrea ne razmišlja. „Moja kolegica Sandra Brkan nogometu se posvetila profesionalno, sada živi od toga, ali igra u Italiji. Kod nas je to još uvijek teško ostvarivo. Ako se potrudiš možeš dobiti dvije do tri tisuće kuna, a ja sam završila matematiku i mogu raditi super posao u svoj struci, tako da futsal igram iz gušta i jer me ispunja. „

Andrein tim osvojio je treće mjesto na turniru, a zamolila sam je i da prokomentira finalnu utakmicu između ŽNK Graničara iz Đurđevca (inače pobjednika turnira) i Kometa. S tribina se čulo prigovora da je igra bila agresivnija nego što treba, pitam je što misli o tome.

„Bilo je lijepih poteza, a što se tiče grublje igre, to je do samog suđenja, ako se neki žešći start pusti, onda se igra agresivnije. Ali to je tako, nekada dobiješ udarac, pregrmiš.“

I Andrea se slaže da ženski futsal zadnjih par godina ima pozitivnu putanju.

„Mene to iznimno veseli jer sam s njim od samih početaka i mogu u potpunosti doživjeti razliku ženskog futsala u Hrvatskoj koji se danas igra i koji se igrao na početku. Što se tiče HNS-a i njihovog udjela, on je minimalan, dakle – jedva opipljiv. Ja to vidim ovako nekako: Ako zamislimo to kao koordinatni sustav gdje na os X unosimo godine, a na os Y HNS-ov doprinos po godini. Dobili bi gotovo paralelu s osi X, nazovimo taj pravac HNS. Ali ako bi na istom koordinatnom sustavu nacrtali jos jedan pravac kojem os X i dalje predstavlja godine, a os Y kvaliteta/trud/ulaganja cura i samih klubova dobili bi pravac(nazovimo ga a) koji sječe pravac HNS-a pod kutom koji je sigurno veći od 30°.“

Kako bi meni i čitateljima Voxa učinila sve ovo jasnijim, mejlom mi šalje i koordinatni sustav koji je na brzinu nacrtala. Matematičarka u nogometašici uhvatila se omiljenih alata. Ne bunim se, uostalom – nikada do sada nisam dobila slikovni odgovor na svoje novinarsko pitanje, treba i to probati!

Kako matematičarka i nogometašica vidi odnos HNS-a prema futsalu

Što učiniti da bude bolje, pitam Andreu, očito zagrijanu za ovu temu.
„Nadovezat ću se na prethodno objašnjenje s koordinatnim sustavom. Pravac HNS-a bi trebao biti paralelan sa pravcem a, koordinatna točka y bi trebala iz godine u godinu dobivati veću vrijednost, a ne onu minimalnu nužnu da se može reći da je pravac HNS na tom koordinatnom sustavu. No, nadam se da će se stanje mjenjati tj. poboljšavati iz godine u godinu, da HNS-u sve vezano za cure ne bude “zadnja rupa na sviralu” ili možda oni smatraju da cure mogu biti sretne što su uopće dobile “rupu na sviralu”, mada realno riječ je o rupici.“

I za kraj ostavljam najvažniju stvar: aktualnu kampanju NK Zagreb 041 kojom se prikupljaju sredstva za školu nogometa njihovih najmlađih igračica i igrača. „Ne jurišamo na titule, niti stvaramo šampione nego se trudimo djeci ponuditi priliku da se bave sportom i osjećaju sretno.”

Kampanja traje do 1. Prosinca ove godine, zato požurite s uplatama i donacijama. I iako je stanje u ženskom nogometu još daleko od dobrog, žene u nogometu su sve brojnije i uspješnije. Ova priča zato ima sretan kraj.

 


Povezano