Objavljeno

Prvakinje u nogometu, ali i u borbi za ravnopravnost

Konačno smo dočekale_i ono što za čim smo žudjele_i oduvijek – mi koje_i volimo nogomet: prijenos svjetskog prvenstva u nogometu za žene na programu javne televizije, mainstream medije koji prate nogometašice i pojavu igračica koje svojim istupima u javnost podižu vidljivost svih onih aspekata neravnopravnosti koje doživljavaju u svom sportu.

Od samog početka Svjetskog prvenstva u nogometu za žene koji se ove godine igrao u Francuskoj, favoritkinje su bile Amerikanke. Njihova pobjeda u finalnom meču protiv Nizozemki nikome nije iznenađenje. Ženski nogometni tim SAD-a svoje početke bilježi još u osamdesetima, kada su odigrale prvu utakmicu s Italijom i izgubile 1:0. Ulaganje u infrastrukturu, nogometne kampove i akademije za žene, no prije svega borba za sponzorski novac u području sportskog menadžmenta – sve to je ovu reprezentaciju dovelo u sami vrh svjetskog nogometa posljednjih deset godina.

Oni koji su samo površno pratili ovogodišnji SP u Francuskoj upoznali su trenutno najveću svjetsku nogometnu zvijezdu – Megan Rapinoe. Vezna igračica i dobitnica Zlatne lopte na prvenstvu je dala šest golova i tri puta asistirala svojim suigračicama. No, to je samo sportska, faktografska bilanca njezinih uspjeha. Trenutno najbolja nogometašica svijeta je autana lezbijka, aktivistica i borkinja za prava LGBT osoba, sportašica koja otvoreno prosvjeduje protiv rasne neravnopravnosti i policijske brutalnosti. I to je ono što ovaj put čini važnu razliku između takozvane sportske izvrsnosti i društveno političkog angažmana koji neki sportaši i sportašice razumiju kao nastavak borbe drugim sredstvima.

Nakon polufinalne utakmice s Engleskom o Megan su se raspisali i hrvatski mainstream mediji. Hrvatska ‘Gloria’ tepala joj da je buntovnica, u dnevniku ’24 sata’ nazvana je damom. Ne čudi takav diskurs, perspektiva hrvatskih i regionalnih mainstream medija i njihovo viđenje žena u sportu uvijek se kretalo između nemuštosti i stereotipa.

Mediji Megan percipiraju kao aktivisticu broj 1. u timu američke reprezentacije, ono to vjerojatno i jest, no važne odluke u smjeru zagovaranja ravnopravnosti i rodne jednakosti donosio je zajednički cijeli ovaj tim i njegovo vodstvo.

Televizijski prijenosi u prime timeu, otvorene izjave nogometnih igračica u kojima pozivaju na ravnopravnu zaradu u muškom i ženskom nogometu, skandiranje s tribina, polemike vrhunskih sportašica na društvenim mrežama – sve je to ovog ljeta pomoglo da ova tema zadobije najveću vidljivost u javnom prostoru do sada, još od sličnih borbi protiv pay gapa u teniskom svijetu, desetak godina ranije. Tri mjeseca prije SP-a, u travnju ove godine, američka je ženska reprezentacija tužila američku nogometnu federaciju zbog rodne diskriminacije.

Parnica navodi kako federacija diskriminira plaćajući članice ženskog nogometnog tima manje od muškog za potpuno isti rad i osporava im pravo na jednake uvjete igranja, treniranja, uvjeta putovanja, promociju njihove igre u medijima, jednaku podršku i razvoj za njihovu igru i ostale uvjete rada.

Amerikanke su u nogometu osvojile tri svjetska kupa i četiri olimpijske zlatne medalje, dok su njihovi američki muški kolege praktički nevidljivi na nogometnoj karti svijeta. Žensko nogometno finale između SAD-a i Japana, održano u srpnju 2015. bio je najgledaniji je nogometni događaj svih vremena.

Ukupan iznos nagrada FIFA-inog ženskog nogometnog SP 2019. bio je 30 milijuna dolara, pobjednice dobijaju 4 milijuna. S druge strane ukupan fond nagrada na muškom SP-u protekle godine bio je 400 milijuna, dok su pobjednici Francuzi dobili 130 milijuna.

“U ovom trenutku ogromnog nacionalnog ponosa tužna jednadžba ostaje jasna. Ove sportašice privlače veće prihode od televizijskih prava , ali plaćene su manje nego njihovi muški kolege samo zato što su žene. Vrijeme je da nogometna federacija ispravi ovu nepravdu jednom zauvijek”, kazala je Molly Levinson, glasnogovornica američkog ženskog nacionalnog tima.

Megan Rapinoe

Prije dvije godine upravo je Rapinoe protestirala protiv FIFA-ine liste najboljih svjetskih nogometašica. Te se godine, naime, na listi našla mlada nogometašica Deyna Castellanos iz Venezuele koja je tada igrala u selekciji ispod 18 godina, za fakultetski tim Florida Universityja. “Nagrada na nogometašicu godine jednostavno nema težinu. Nama i ostatku svijeta to signalizira da FIFU zapravo nije briga za ženski nogomet”, rekla je, iako su se FIFA-ini čelnici branili da nisu samo oni odgovorni za listu.

U fokus mainstream medija Rapinoe je prvi put došla 2016. godine kada je kleknula za vrijeme intoniranja američke himne u Atlanti, prije utakmice s Nizozemskom. Učinila je to kako bi iskazala solidarnost s igračem američkog nogometa Colina Kaepernicka koji je na sličan način ranije prosvjedovao protiv rasne nejednakosti i policijske brutalnosti u SAD-u.

“Hoću li klečati zauvijek? Ne znam, vjerojatno neću, ali dok ne osjetim da mogu biti korisnija na druge načine, čini mi se prikladnim”, odgvorila je tada na brojna novinarska pitanja o motivu ovog istupa.

Važno je reći da i to da iza onoga što na terenu i van terena rade Rapinoe i druge medijski eksponirane igračice američkog tima stoji podrška trenerice Jill Ellis koja je žensku nogometnu reprezentaciju dovela do pobjede 2015. i ove 2019. godine. Ellis je također autana lezbijka, odrasla u Velikoj Britaniji koja se nogometom se počela baviti tek kad je njena obitelj preselila u SAD, početkom 80-ih.

Rapinoe i Jil Ellis

Svi su se raspisali nakon što je Ellis prošlog tjedna u polufinalu s Engleskom na klupi ostavila Rapinoe – trenutno najveću miljenicu američke ženske vrste i umjesto nje od prve minute priliku dala igračici Christen Press, no vrlo brzo je bilo obznanjeno da je na polufinale odsjedila na klupi zbog ozljede, a ne zbog tweet svađe s predsjednikom Trumpom.

Rapinoe je odrasla u Reddingu, u državi California, s majkom Denis, ocem Jimom i četvero braće i sestara. Na nogomet ju je navukao stariji brat Brian, s kojim je počela igrati još kad je imala tri godine. Većinu ranih tinejđerskih godina provela je igrajući u timovima koje je trenirao njezin otac, nogometom se nastavila baviti u raznim klubovima za vrijeme koledža. Od 2002. do 2005. ona i njezina sestra Rachel koja se također bavila nogometom igrale su za Elk Grove Pride (današnji Sacramento Pride), jedan od najboljih ženskih nogometnih klubova u SAD-u. Zajedno upisuju Portland University i igraju za ženski nogometni tim Portland Pilots. Njezin prvi nastup na velikim natjecanjima dogodio se 2002. kada je igrala za reprezentaciju SAD-a na Svjetskom nogometnom prvenstvu za žene, ispod 16 godina. Od 2003. do 2005. igrala je u timu ispod 19 godina i za to vrijeme dala 9 golova. Za nacionalni tim u seniorskoj vrsti prvi put je zaigrala 23. srpnja 2006., na prijateljskoj utakmici s Irskom. Svjetsko prvenstvo za žene i Olimpijske igre u Beijingu propustila je zbog ozljede, ali nakon dvogogodišnje pauze vraća se u sjajnu igračku formu, u klupskom i reprezentativnom dresu.

Rapinoe je zasjala na svjetskom prvenstvu 2011. u Njemačkoj, kada je u utakmici s Kolumbijom, nakon što je ušla u 50 minuti odmah dala gol za 2:0. Tada se toliko razveselila da je otrčala u korner, zgrabila jedan od mikrofona postavljenih za televizijski prijenos i počela pjevati Springsteenovu “Born In The USA”.

No, ono s čim je doista digla prašinu u medijima je svima već poznata njezina izjava u lipnju vezana za moguću pobjedu u finalu, kada je potpuno spontano izrekla slavnu izjavu: “ne želim ići u jebenu Bijelu kuću, čak i ako nas pozovu, u što sumnjam”.

Ali Krieger, američka obrambena igračica, bila je prva koja se solidarizirala s Rapinoe na društvenim mrežama. “Ne podržavam ovu administraciju i njezinu borbu protiv LGBTQ građana, imigranata i drugih osjetljivih skupina”.

Hoće li reprezentacija ovih dana doista otići na primanje kod Trumpa, o tome će – kazala je igračica Alex Morgan, odlučiti kao tim, zajednički. Ona se tamo, priznaje, ne bi osjećala ugodno ni dobrodošlo. Sam Trump igračicama je čestitao na pobjedi, no Bijela kuća šampionkama i njihovom stručnom vodstvu još nije uputila poziv na svečano primanje. Obzirom na kontroverze s Rapinoe i izjave dijela reprezentacije, Bijela kuća se opravdano plaši odbijenice od strane nogometnog tima.

Američke nogometašice na ovom prvenstvu su pokazale da su svjesne prilike koje su dobile: da svojim sportskim uspjesima mogu skrenuti pozornost na politiku i odluke koje se donose na političkim razinama, a koje utječu ne samo na razvoj i ravnopravnost žena u sportu, već i na zakone kojim se oduzimaju prava ranjivim skupinama u društvu. Svojim ponašanjem i angažmanom za ravnopravnost u sportu Amerikanke doista otvoreno ukazuju na nepravedan sustav i suprostavljaju se moćnim autoritetima. Zato će u sportskoj povijesti ostati zabilježene i kao borkinje i kao sportske šampionke. Ljepši kraj jednog sportskog natjecanja nismo mogli ni zamisliti.


Povezano