Objavljeno

Kanski filmski festival i rodni narativ

Netom završeni 68. Filmski festival u Cannesu ove je godine bio iznimno kritiziran u kontekstu rodne neravnopravnost. Naime veliki medijski odjek imao je zahtjev organizatora da žene na crvenom tepihu moraju nositi visoke potpetice što je ponovno festival, unatoč evidentnom trudu, vratilo na prethodne kritike i optužbe za seksizam.

Premda su organizatori opovrgnuli ovaj dress code, brojne su glumice, poput Rashide Jones navedeno interpretirala kao seksizam dok je Emily Blunt izjavila kako je zapravo nitko ne bi trebao nositi visoke potpetice.

Međutim i mimo ove epizode kanski je festival već dugo vremena podložan nizu kritika vezanih uz rodnu diskrepanciju. Potrebno je istaknuti kako je festival često bio na meti kritika s obzirom na već gotovo tradicionalni nedostatak redateljica u natjecateljskom programu. Službeni odgovor na ove prozivke dao je Thierry Freamaux koji je izjavio kako se filmovi u selekciji biraju prema kvaliteti umjetnika/ca te da kriterij roda odnosno je li netko muško ili žensko ne utječe ne odabir filmova. Ipak je istaknuo kako je, ne samo festivalu, nego i filmu općenito potrebno više žena odnosno redateljica.

U kontekstu navedenog prilično zanimljivo djeluje činjenica prema kojoj je samo jedna redateljica u dosadašnjoj povijesti festivala osvojila Zlatnu palmu. Radi se o novozelandskoj redateljici, scenaristici i producentici Jane Campion koja je glavnu nagradu festivala dobila za film The Piano (1993). Od toga je prošlo gotovo dvadeset i osam godine, a  ona predstavlja još uvijek endemski primjerka kada je riječ o dobitnicama glavne nagrade. Stoga je i sama Campion, predsjedajući žirijem u Cannesu 2014. godine, upozorila na nedovoljno prepoznavanje i priznavanje doprinosa žena filmskoj umjetnosti.

Naime, prošle je godine od ukupno 49 redatelja, koliko je bilo zastupljeno u Cannesu, bilo samo 15 redateljica dok su u natjecateljskom dijelu sudjelovale samo Alice Rohrwacher (La Meraviglie) i Naomi Kawase (Still the Water).

U natjecateljskom dijelu festivala 2012. godine nije bila niti jedna redateljica dok je 2013. godine od 19 nominiranih filmova u glavnoj konkurenciji bio samo film francusko-talijanske redateljice Valerie Bruni Tedeschi, A Castel in Italy. Tada je prethodno spomenuti Freamaux izjavio kako se radi o „blagom nedostatku balansiranosti“. S obzirom na očitu diskriminaciju, francuska feministička grupa La Barbe je 2012. godine u Le Monde-u objavila otvorenu pismo u kojemu kanski festival proziva seksističkim. Ovakvu reakciju uvjetovao je filmski program za 2012. godinu na kojemu drugi puta nakon 2010. nije bila zastupljena niti jedna redateljica.

S ciljem smanjenja tog rodnog jaza  pokrenuta je i on-line peticija Cannes Film Festival. Where Are The Women Directors? kojom se od filmskih festivala traži da promiču rodnu jednakost pri selekciji filmova. 

Kanski festival nije, naime, jedini na kojem je lako moguće zamijetiti rodnu neravnopravnost. Tako je npr. na Berlinskom filmskom festivalu ove godine tek drugi puta u 65-godišnjoj povijesti otvorenje pripalo jednoj redateljici. Riječ je o Španjolki Isabeli Coixet čiji je film Nobody Wants the Night prikazan prvog dana festivala, a povodom toga i ona je naglasila da svi govore o manjku redateljica, no da se malo toga konkretno poduzima. Na sličnu situaciju u Hollywoodu upozorila je američka nevladina udruga ACLU (American Civil Liberties Union) koja je optužila američku filmsku industriju za diskriminaciju.

Važno je naglasiti kako se ovdje ne radi o isključivo kvantitativnoj naravi kritike, nego je naprosto riječ o pomalo bizarnoj činjenici kako filmski festivali u svojim dugim tradicijama nisu pronašli redateljice koje zavrjeđuju nagrade ili barem sudjelovanje u užoj konkurenciji. Naime, ovdje ne može prevladavati argument o nedostatku kvalitetnih redateljica, ako uzmemo u obzir imena poput Barbare Kopple, Lucrecie Martel ili Anne Fontaine te činjenici kako je kanskom festivalu trebalo gotovo 60 godina da oda priznaje Agnés Vardi.

U kontekstu prilične medijske prašine koja se podignula proteklih godina ovogodišnji kanski festival posvećen je redateljicama koje su svojim umjetničkim doprinosima pridonijele razvoju filmske industrije. Tako čak i vizualni identitet 68. po redu kanskog festivala čini lik Ingrid Bergman koja je bila i predsjednica žirija 1973. godine. S ciljem odavanja priznanja njezinom doprinosu filmu prikazan je i švedski dokumentarac Ingrid Bergman: In Her Own Words u sekciji klasičnih filmova, a organiziran je i panel o rodnoj neravnopravnosti na kojemu je, između ostalih, sudjelovala Salma Hayek.

U okviru ovogodišnjeg creda promicanja ženskog doprinosa kinematografiji francuskoj redateljici, glumici i scenaristici Angés Vardi uručena je počasna Zlatna palma. Varda je prva žena koja je dobila ovo priznaje, a čiji su prethodni dobitnici Woody Allen, Clint Eastwood te Benardo Bertolucci. Varda je također dobitnica Zlatnog lava u Veneciji 1985. godine s filmom Sans toit ni loi.

Ove godine dogodio se još jedan povijesno-rodni događaj. Naime, tek drugi puta u povijesti, nakon Diane Kurys 1987. godine i filma A man in Love, otvorenje festivala pripalo je jednoj redateljici. Tako je u sklopu ceremonije otvorenja prikazana francuska drama Standing Tall (Latȃte Haute), redateljice Emmanuelle Bercot.

Navedena je redateljica iskoristila priliku kako bi istaknula da se u Francuskoj javlja cijeli jedan val novih redateljica i glumica poput Valérie Donzelli (La guerre estdé clarée, 2011; La reine des pommes, 2009; Les grande sondes, 2013) te već spomenute Maïwnn (Léon the professional, 1994; HighTension, 2003; Polisse, 2011).

Premda je Bercot relativno nepoznata redateljica izvan okvira francuske kinematografije, prilično je aktivna u filmskom industriji, kao glumica, ali i kao scenaristica, koja je, s još jednom francuskom redateljicom i glumicom, Maïwnn napisala scenarij za film Polisse čiji središnji dio radnje predstavlja surov svijet napuštene i zlostavljene djece. Sličnu temu Bercot obrađuje i spomenutom filmu Standing Tall u kojemu tematizira brutalno iskrenu priču o maloljetničkom delikventu Maloryju (Rod Paradon) te sutkinji Florence Blaque (Cathrine Denavue) koja mu nastoji pomoći u cjelokupnom kaosu koji vlada francuskim institucijama koje se bave maloljetničkom delikvencijom.

Film su neki kritičari interpretirali kao homage francuskim socijalnim radnicima/ama koji/e se u okviru svog posla susreću s prilično zanemarenom stranom francuskog društva.

Premda je proteklih godina bilo velikih kritika usmjerenih na rodnu nejednakost u okviru glavnog programa niti ove godine nije napravljen značajni pomak. Tako su se među 19 filmova našli samo dva filma koje potpisuju redateljice, to su Francuskinje Valérie Donzelli (Marguerite & Julien) te Maïwnn (Monroi). Situacija nije ništa rodno ujednačenija niti u okviru dijela festivala koji se odnosi na nagradu Un Certain Regard (u čijem je dijelu nagrađen i film Dalibora Matanića, Zvizdan), a koja se dodjeljuje za originalan stil i viziju u kojoj su od ukupno 19 redatelja zastupljene tek tri redateljice: Japanka Naomi Kawase (Sweet Red Bean Paste), Iranka Ida Panahandeh (Nahid) te Francuskinja Alice Winocour (Disorder).

Premda je filmove navedenih redateljica teško svesti pod zajednički nazivnik te interpretirati u istim teorijskim okvirima možemo reći kako se radi o dramama u kojima se obrađuje temeljne ljudske dvojbe te motive narušenih obiteljskih i društvenih odnosa.

Tako npr. Donezlli obrađuje temu incestuoznog odnosa između brata i sestre. S druge strane Kawase, u  navedenoj drami, temeljenoj na noveli Tetsuyja Akikawae, prikazuje pomalo čudno prijateljstvo između bivšeg zatvorenika Santaroa, koji vodi malu pekarnicu (Nagase Masatoshi) i starije gospođe Tokue koju glumi japanska glumica Kirin Kiki. Premda se na prvi pogled radi o vedroj priči u okviru koje Tokue pomaže Santarou u pekarnici, dok je iza njih smještena pomalo bajkovita kulisa, nad njima se polako navija sjenilo sumnje i obmane koje prijeti da naruši idiličan odnos.

S druge strane redateljica Panahandeh u svojoj drami Nahid bavi se suvremenim, ali i osjetljivim pitanjem institucije braka u Iranu. Naime, redateljica u fokus radnje postavlja samohranu majku Nahid koja se bori kako s društvenim normama tako i s egzistencijom. Problematizacija filma očitije se u činjenica kako će Nahid izgubiti skrbništvo nad sinom ukoliko se ponovno vjenča ili započne život s drugim muškarcem. Stoga ona koristi specifičan islamski institut nazvan sighe koji dopušta da muškarac i žena „na određeni rok“ budu zajedno bez obzira na bračni status. Međutim ubrzo se nađe u bezizlaznoj situaciji u kojoj često predstavlja neprijatelja samoj sebi.

Ovaj je film iznimno bitan u dvama kontekstima. Prvi se očituje u činjenici kako je Panahandeh jedna od rijetkih redateljica koja se našla u festivalskoj konkurenciji (premda ne u glavnoj) dok se drugi kontekst očituje u aktualnosti tematike koju redateljica obrađuje, odnosno položaju žena u islamskom svijetu koje bivaju stigmatizirane, između ostalog i zbog „društvenog prekršaja“, poput razvoda.

U kontekstu zastupljenih redateljica na ovogodišnjem festivalu zanimljivo je naglasiti kako je u Cannesu svoj redateljski debi imala i Natalie Portman s dramom A Tale of Love and Darkness. Film je snimljen prema istoimenoj autobiografiji izraelskog autora Amosa Oza, objavljenoj 2002. godine.

Možemo zaključiti kako su se unatoč aferi potpetica, organizatori ovogodišnjeg festivala u Cannesu trudili gotovo svim silama opovrgnuti kritike vezane uz diskriminaciju žena.

Cjelokupno gledajući napravljen je određeni pomak u odnosu na prethodne godine, što je vjerojatno uvjetovano medijskim pritiskom, međutim taj se odmak više odnosi na poprati sadržaj festival (panel, vizualizacija, itd.) dok sama bit festivala odnosno prisutnost redateljica još uvijek ostaje slaba točka organizatora.
 
 

Povezano