k.d. lang is back! [Sing it Loud]

Dvorana je puna. U prvim redovima sjede mlade lezbijke, u sredini sredovječni bračni parovi, jedino turisti poput mene nisu grupirani. lang je bosa, obučena u crnu haljinu(!), razbarušene kose. Naglasak večeri je na promociji novog albuma obrada. Svi guštaju.

Na pola koncerta, usred pjesme Helpless Neila Younga, mikrofon odjednom zakaže. k.d. nestaje s pozornice nakratko, a ja zamišljam kako je vjerojatno otišla zadaviti tonca. Zatim se vraća, vrlo mirna, i nastavlja pjevati  bez pratnje i bez mikrofona, pjesma ide ka vrhuncu, refren odzvanja dvoranom, osjećamo trnce. Publika ustaje i plješćući daje ritam. Sigurna sam da ju čuju i oni na zadnjim sjedalima. Kada završi pjesmu tehnika proradi i sve se na pozornici vraća u normalu, ali publika je i dalje pod dojmom, kao da se budi iz lijepog sna.

Nakon koncerta čujem prepričavanje tog trentuka dok se vozim U-bahnom.

Kada prijateljima i poznanicima pričam najsnažnije dojmove s koncerata na kojima sam bila ovu priču, nažalost, često izostavljam. Većina njih ne zna tko je k.d. lang.

Oni koji znaju ne slušaju njezinu glazbu jer ju smatraju previše bapskom, a k.d. previše muškobanjastom. Oni koji ju ne slušaju, ali nemaju ništa protiv balada i seksulane orijetnacije, barem priznaju da ima impresivan glas.

Možda je vrijeme da s te priče otpuhnem prašinu – k.d. lang ovog mjeseca kreće na turneju. Najbliže nama, za sada, nastupa u Velikoj Britaniji. Više na www.kdlang.com…

U zadnjih dvadesetak godina ova „big boned gal“  s kanadskog sela je izmislila žanr cow punk, stekla veliku slavu koju nije slijedio i razmjerno veliki novac, doživjela obožavanje i nabacivanje žena svih sklonosti, osjetila bijes mesojedaca na podržavanje vegetarijanaca, snimila zanimljive duete i filmove, imala jednu slavnu djevojku i družila se s poznatim partijanericama, nastupila na Olimpijskim igrama. A tek joj je 50.

U travnju 2011. objavljen je Sing it Loud, njen prvi album snimljen s bendom nakon 22 godine, otkad je prestala svirati s Reclinersima. Novi bend zove se Siss Boom Bang, a novi materijal  vraća se onom što ju je proslavilo – countryu.

Prenosimo najbolje dijelove iz intervjua koji je k.d. dala britanskom portalu The most cake.

Postigli ste gotovo sve što se može postići – osvojili ste nagrade, surađivali s velikanima, nastupali po cijelom svijetu. Što su vam danas izazovi u karijeri?

Glazba je uvijek izazov i inspiracija u isto vrijeme. Da nije, ne bih se bavila time. Sa svakim novim albumom počinjem na dnu. Uvijek osjećam kako plivam protiv struje.

Zadnjih nekoliko godina isticali ste kako ste sretni i zadovoljni. Je li moguće biti sretan i inspiriran?

Apsolutno. Mislim da je to česta zabluda među umjetnicima i piscima. Možda je lakše pisati pjesme o boli, lakše se poistovjetiti s njima. Pisati o zadovoljstvu je vrlo teško, ali sve se svodi na ono što odlučiš raditi, na ono kako se odnosiš prema svojoj glazbi i kreativnom procesu.

Da li vam je vjera pomgola da postignete zadovoljstvo?

Budizam je jako utjecao na mene. Stvari doživljavaš manje ozbiljno jer se tvoj odnos prema njima promijenio. Budizam mijenja tvoj filozofski pristup životu. Paziš na ono što radiš i govoriš, kako se odnosiš prema drugima. Opažaš kako komuniciraš s ljudima i životom i to koristiš kao oruđe da se približiš zadovoljstvu i većem razumijevanju. Dao mi je novu perspektivu.

Dugo niste radili s bendom, je li vam bilo teško vratiti se u taj format?

Nije mi teško ako su dobri glazbenici i ako osjećaju strast prema glazbi. To je najbitnije. Volim surađivati. U ovom bendu vlada apsolutni balans. Ja sam vođa, no kad snimamo svi smo jednaki. Samo komuniciramo… to je ono ultimativno u glazbi.

Nije bilo problema s egoizmom?

Nismo to osjetili… ali sad krećemo na turneju, pa me pitajte kad ona završi. *smijeh*

Novi album je povratak tradicionalnom stilu, je li to bila svjesna odluka?

Svakako. Osjećam se ugodno u strukturi i formuli countrya i americane. Sviđa mi se ograničenost forme jer daje mnogo štofa za rad unutar granica. Kao vokalist smatram da je struktura vrlo zabavna. Osjećam se ugodno u njoj, inspirira me.

Da li vas pravila žanra ponekad frustriraju?

Uvijek mu dodajem nove stvari u malim količinama. U countryu i americani postoji nešto što je vrlo utješno. Da se poslužim metaforom hrane, to može biti poput fuzije koja ispadne grozno, ali može biti i poput tradicionalne hrane s dobrim sastojcima i malim dodatom novog okusa koji će ju osuvremeniti.

S nekim aspektima kulture country glazbe niste se slagali tijekom karijere. Da li još osjećate tu napetost prema country establišmentu?

Sve ovisi o tome što projiciraš. Ako želiš osjetiti napetost, osjećati se kao da si izdvojen i da  te osuđuju, tako ćeš se i osjećati. No gotovo svi se osjećaju kao da negdje ne pripadaju, čak i normalni heteroseksualni konzervativni kršćani. Važno je razumjeti da smo svi u istom košu, bez obzira na to tko smo. Kada sam prvi put došla u Nashville moj stav je bio „gay sam, j..ite se“. Danas razumijem da ljudima nije nužno lako prihvatiti činjenicu da sam gay, kao što i  ja ne mogu prihvatiti činjenicu da su oni… što god što jesu. Bitno je osjećati empatiju, sućut i razumijevanje.

Mislite li da umjentici imaju „odgovornost“ da izađu iz ormara?

Ne. Seksualnost je vrlo kompleksna i nitko ti ne može reći što da radiš u vezi s njom. To je individualna stvar. Mislim da je bitno naći odnos sa sobom i svojom seksualnošću, a ono što radiš u javnom životu je posve individualno. Ako ne želiš izaći iz ormara, nemoj. Ako misliš da moraš izaći iz ormara jer ti gay zajednica stvara pritisak, to je pogrešan razlog. Moraš imati samopouzdanja da se ponašaš kao ti. Ne mogu dovoljno naglasiti da se zapravi radi o odnosu prema vlastitoj seksualnosti.

Činilo se da vas prvo prepoznaju kao umjenticu, a zatim kao lezbijku. Koliko je teško bilo nositi se s tim tijekom godina?

Znala sam da će fokus biti na mojoj seksualnosti kad sam se outala 1992. Ali nisam znala da će tako biti gotovo 20 godina *smijeh*. No čini mi se da se u zadnjih sedam godina fokus vratio na glazbu. To je dobar znak i za društvo i moju karijeru. Mislim da je važno imati izdržljivost i otvorenost i uvijek odgovoriti na pitanje koje mi postavaljaju, živjeti potpuno iskreno. Bilo je i loših stvari, možda je i uspjeh izostao zbog toga. No, zbog toga stvari su se poboljšale u drugim područjima. To se sve izbalansira na kraju.

Queer seksualnost postala je popularna u glazbi u zadnjih nekoliko godina (Katy Perry, Rihanna, Lady Gaga…).  Je li to dobro za queer vidljivost?

Mislim da je. Možda bi se to moglo nazvati gayeksploatacijom, ali dobro… Na duge staze je to dobro. Što je više u medijima i što se više o tome priča to postaje normalnije. Iako nisam sigurna da mi se to sviđa jer sam stara queer škola i volim kriptičnu narav homoseksualnosti. Nije da ne želim pravo na sklapanje braka, na primjer, ali ne smeta mi što živim alternativu.

Često vas zamjenjuju za  muškarca, smeta li vam to?

Da mi smeta vjerojatno bih se oblačila ženstvenije i pustila kosu. *smijeh*
Smatram da je to zanimljivo. Neki put mi se to sviđa, neki put me to smeta, ali me uvijek zabavlja.