Objavljeno

Junglepussy, Le1f i “groznica džungle”

Reperica Junglepussy i reper/producent Le1f na službenim debi albumima Pregnant with Success i Riot Boi razračunavaju se s predrasudama, što u intimnom što u društvenom kontekstu. Kolege s njujorške underground scene dobrim dijelom okupljene oko kolektiva Camp & Street čiju jezgru čine Le1f, DonChristian, Rahel, Boody i još neki, ovo dvoje dijele mnogo više od ekipe, istih producenata i bliskih datuma izlaska albuma.

Oboje se na novim izdanjima bave rasnom problematikom; dok se Khalif Diouf aka Le1f posvetio ozbiljnom seciranju različitih manifestacija ovog problema, od dubljeg čitanja tobože nevinog flerta sve do policijskog nasilja i #BlackLivesMatter tematike, Shayna McHayle ilitiga Junglepussy fokusira se na romantične i ne-toliko-romantične odnose oslanjajući se na već prepoznatljivi i uvijek dobro artikulirani smisao za humor.

Svojih nekoliko mixtape i EP izdanja objavljenih prije propisnog albuma Le1f danas otpisuje tek kao eksperimente, no ako ih trebamo promatrati na taj način, radi se o nekima od najzanimljivijih eksperimenata u suvremenom rapu. Na Dark York predstavio je mračni rap s industrial utjecajima, Fly Zone je donio nešto pročišćeniji zvuk, Tree House je njegova vizija ljubavnog r&b-a i rapa, a Hey pozdrav mainstreamu kojem se Le1f novim albumom ipak neće znatno približiti.

Riot Boi može djelovati teže probavljivo od Le1fovih početaka nešto skromnijeg zvuka, unatoč ili upravo zbog toga što okuplja impresivnu ali i poprilično šaroliku producentsku ekipu. Rezultat je očekivano mjestimično možda i “preproduciran” slatki kaos futurističkog rapa, prljavog grimea, PC Music popa, ghetto housea, klupskog r&b-a à la Fade to Mind odvedenog do ekstrema, te Le1fovog prepoznatljivo dubokog repanja.

Za razliku od njega, Junglepussy se na svom samoizdanom albumu – nasljedniku prošlogodišnjeg mixtapea Satisfaction Guaranteed – odlučuje za sigurno koherentniji pristup suradnje s jednim producentom i provjerenim suradnikom. Shy Guy, inače zaslužan i za više Le1fovih podloga, tek na nekoliko stvari ovdje prihvaća pomoć kolega poput Dubbel Dutcha. Iako album zahvaljujući tome ostavlja dojam kompaktne cjeline, istovremeno iznenađuje primarnim zvukovnim odabirom.

Pregnant with Success započinje jazzy hip-hop introm “Spicy 103 FM”  u stilu ranih ’00-ih te klavijaturama i gitarama na “Somebody”, prizivajući mlade ljubitelje retro zvuka kao što su The Internet i neo-soul utjecaje kao što je Erykah Badu prije negoli kolege s njujorške scene. To posebice iznenađuje ako ste čuli ljetos objavljenu “You Don’t Know“, jedan od najboljih komada nabrijanog bravado rapa ove godine, pa čak i nježniju ali podjednako sjajnu “Now or Later”, koje su postavile očekivanja od  albuma ne samo u smislu kvalitete nego i sirove energičnosti izvedbe.

Srećom, Junglepussy ne dozvoljava da predugo brinete. Njene rime nikada nisu mekane, pa ni kada podloga možda djeluje tako, k tome i glazba ubrzo poprima brži tempo i jaču dinamiku. “Nothing for Me” nimalo suptilno napada nezadovoljavajućeg partnera, a prava akcija kreće na fenomenalnoj i urnebesno zabavnoj “Country Boy” koja usput izvlači na vidjelo McHayleine jamajčanske korijene. “I detect many men with defects/ Bet that good dick coming with side effects,” kaže u njoj Junglepussy.

Slatko banalni refren “This pussy don’t pop for you” poželite pjevušiti na glas dok vam ga Junglepussy šapuće u slušalice na “Pop for You”, intimna “Dear Diary” prikladno u pozadinu smješta zvuk pranja zubi, a “Get to Steppin'” iz zarazne brojalice “When yo Fendi boots come in the mail/ Time to front on everyone in here” neočekivano prelazi u tiradu “My Fendi boots came in the mail today and i just feel like stuntin’ on a nigga. I just feel like pullin up and stompin on a nigga.” Do tada vam je ionako već postalo jasno da Junglepussy ne trpi sranja.

Kraljica duhovitih one-linera prakticira različite vokalne stilove koji svi više-manje dobro funkcioniraju, od ležernog pjevanja sa soul utjecajem do opasnog repanja kojim demonstrira izvrstan brzi flow kakvog se ne bi posramile ni Lil’ Kim ili Nicki Minaj. Pregnant with Success možda nije bomba kakvoj su se neki nadali, ali Junglepussy nadahnutom i samouvjerenom izvedbom izvlači eventualne slabije trenutke dokazujući neosporan talent – da album jest u cijelosti nasrtljiv, vjerojatno bi bio pretjeran.

Dok je Junglepussy ostala vjerna duhovitim stihovima kakvima se istaknula, praćenima uvjerljivom izvedbom, podjednako pronicljivo humorni Le1f na novom se albumu uporno trudi biti ozbiljan koliko to teške društvene teme zahtijevaju, no to ne daje uvijek najbolje rezultate. Iako se oboje barem jednim dijelom oslanjaju na prkos, krajnji ishodi i dojam koji ostavljaju vrlo su različiti.

Neki od ključnih pojmova ovdje su “swirling” i “jungle fever” koji označavaju (seksualnu) privlačnost bijelaca/bjelkinja prema crncima/crnkinjama, odnosno uglavnom negativno poimanu, čak i fetišističku fascinaciju diskriminiranom rasom. Samo umjetničko ime Junglepussy asocira upravo na “jungle fever”, a za Le1fa je to jedna od ponavljajućih tema na Riot Boi koja vrhunac doživljava na “Swirl”.

Slučajno ili ne, na “Swirl” gostuje upravo Junglepussy te House of Ladosha, najbolja reperica za koju možda niste čulie jer nikako da materijalizira davno najavljeni mixtape – ipak, i ono malo stvari sa Soundclouda i YouTubea više je nego dovoljno “sassy”. Na papiru očigledna kombinacija iz snova u praksi djeluje kao da joj nedostaje još malo prostora da isporuči jednu od najboljih rap stvari godine, s neobičnim zvukovima koji zagušuju dio izvedbe. Sve ponovno spašava trenutak kada Ladosha oslovi Le1fa pravim imenom i sa iskrenim iznenađenjem konstatira: “Khalif, they really wanna swirl!”

Od dinamičnijih stvari ističu se dvije produkcije Eviana Christa, obje posvete snažnim i utjecajnim crnim ženama. “Grace Alek Naomi” stoji za Grace Jones, Naomi Campbell i Alek Wek ili općenito za drugačije standarde ljepote, a “Umami” govori o underground ikoni Juliani Huxtable, našu publiku nehotice informirajući da popularni reklamni slogan “možda je rođena s tim” očito nije regionalni proizvod (“Was she born with it? Maybellina/ Still, she’s the real no make believer”).

Singl “Koi” zasigurno nije reprezentativno najavio Riot Boi budući da poprilično odskače od ostatka albuma, a činio se čak i pomalo razočaravajućim u kontekstu Le1fova rada. Međutim, radi se o jednom od boljih uradaka za producenta Sophie, te o uspješnoj nepretenciozno zabavnoj stvari za tulum. Vjerojatno jedina takva pjesma na ovom albumu predstavlja dobrodošao predah nakon napada prvih nekoliko stvari, prije nešto smirenije i bolje druge polovice albuma.

Po nekima najbolja stvar ovdje, “Taxi” tematizira rasizam u gej zajednici iz osobne perspektive, sa zvukom koji priziva najbolje trenutke posljednjeg mixtapea Tree House. Podjednako suptilno lijepe “Lisa” i “Cheap” karakteriziraju zarazni refreni i zanimljive izvedbe između rapa i r&b-a. Na završnoj “Change” gostuju Le1fova majka potpisana kao Miss Geri te Devonté Hynes (Blood Orange) s prekrasnim refrenom kakav ni njemu ne bi škodio u novije vrijeme, djelujući kao topla prijateljska utjeha na kraju borbe kojoj se ne nazire kraj.

Cijeli Riot Boi, čiji naziv u krajnjoj liniji sa sobom neminovno povlači riot grrrl referencu, politički je nabijen, prvenstveno okupiran problemima vezanima uz rasu i seksualnost. Kada Le1f kaže da je još od tinejdžerske dobi htio napraviti ovaj album, to sasvim slučajno objašnjava naivne trenutke koji djeluju kao da su napisani u mlađim danima budući da tek povremeno zrače šarmom i duhovitošću na kakvu smo navikli od karizmatičnog glazbenika. Najbolji, odnosno najgori, primjer za ovo je “Tell”, gostovanje inače intrigantnijeg DonChristiana koje zvuči kao profinjeniji Macklemore.

Srećom, Le1f nije u potpunosti zapao u propovjednički “osviješteni rap” niti lažnu mainstream inačicu istog, i poruke su povremeno iskazane na zanimljive načine, no čini se da pjesme koje željene ideje iskazuju primjerice korištenjem specifičnih popkulturnih tropa vezanih uz diskriminirane skupine – ostavljaju daleko bolji dojam od potpuno izravnih ali nedovoljno moćnih iskaza društvene kritike. Najupečatljiviji trenuci i dalje su oni poput naizgled spontano nabačenog stiha “Fuck you, nigga, I fuck boys.”

Prema vlastitom priznanju, Le1fov cilj s ovim albumom bio je prikaz važnih političkih tema na zabavan i plesan način, kao što su to svojedobno uspjeli M.I.A. na Arular ili Kanye West na Yeezus, s kojim Riot Boi dijeli i neke producente. Možda zbog predugog procesa nastanka određenih stvari, možda zbog inzistiranja na bogatijem i razrađenijem zvuku od onog s mixtapeova, Riot Boi često gubi na energičnosti prijašnjih izdanja, ostavljajući teške teme da lebde u zraku samorazumljivosti.

Takve trenutke teško je nadomjestiti produkcijskim trikovima – primjerice izuzetno agresivna “Rage” iza čijeg se zvuka neočekivano skriva Balam Acab, mladi producent sklon ambijentalnim izričajima, bolje funkcionira u teoriji nego u praksi. Zbog napučenosti zvučnim efektima i njihove konstantno brze izmjene, Riot Boi se već na polovici svojih 40-ak minuta trajanja čini duplo dužim, a nakon niza slušanja probrane se stvari kristaliziraju češće zasebno nego u cjelinama od kojih tek neke funkcioniraju kao takve.

Riot Boi je hrabar pokušaj realiziranja vizije koja se možda predugo kuhala, ipak, unatoč mjestimice teškoj prohodnosti i ponekim nedostacima, nudi dovoljno zanimljivog materijala pružajući svježi uvid u rad itekako relevantnog glasa nove generacije repera. S druge strane, Pregnant with Success donekle jest igranje na sigurno, ali u slučaju autorice koja se tek dokazuje kao sila s kojom treba računati, tako je možda najbolje. Ono što je sigurno jest da dugo nismo čuli rap izdanje koje zvuči neobično kao Le1fov album niti mladu repericu sposobnu i duhovitu kao što je Junglepussy.


Povezano