Objavljeno

Joanna Newsom odgovara na egzistencijalna pitanja

Iako je od prethodnog albuma Joanne Newsom prošlo u internetsko doba vječnih pet godina, ne čini se da smo je predugo čekali – ponajprije zbog toga što za stvarno upijanje svakog njenog albuma, posebice monumentalnog Have One on Me, treba mnogo više vremena od uobičajenih nekoliko slušanja s mogućnošću da vam isti doista “sjedne” tek koju godinu po izlasku.

Iako bi glazbene albume općenito bilo idealno konzumirati posvećeno a ne usputno, neki zahtijevaju pažljivija slušanja od drugih – neki pak čine upravo savršenu pozadinu – no rijetki inzistiraju na odlaganju apsolutno svih drugih aktivnosti kao što to čine albumi Joanne Newsom, otvarajući nove mogućnosti čitanja albuma svakim novim slušanjem, nikada ne dostižući trenutak u kojem se čini da su doista dali svoje.

U odnosu na Have One on Me koji se bavio svima razumljivim intimnim temama, doduše koristeći zvukovnu paletu avant-folka i baroknog popa prošaranih blues i jazz utjecajima u dvosatnom trajanju trostruke ploče, te Ys koji je obuhvaćao univerzalne egzistencijalne dvojbe u formi nekolicine pjesama maratonskog trajanja, novi se album Divers sa svojih pedesetak minuta i 11 pjesama uobičajene duljine mnogima učinio kao najpristupačnije njeno izdanje još od simpatičnog debija The Milk-Eyed Mender – laganog upliva u glazbu Joanne Newsom koje i nagrađuje manje od njegovih nasljednika dajući tek naznaku nevjerojatnog talenta.

Divers je, međutim, pristupačniji samo utoliko što ne traje dva sata i ne sadrži pjesmu dulju od prihvatljivih sedam minuta. Na sadržajnoj i tekstualnoj razini, moglo bi se reći da je zapravo najkompleksniji, prepun motiva koji ohrabruju na istraživački rad u svrhu tumačenja metafora. Osobno i univerzalno ovdje se spajaju na često vrlo zakučaste načine, u labirintu referenci koji međutim ne zahtijeva nužno rješenje – unatoč svim liričkim eskapadama, njene pjesme se u srži uvijek oslanjaju na univerzalne misli. Divers je od glave do pete uronjen u ispitivanje odnosa prema prolaznosti života, rođenju i smrti, te ljubavi kao pokretaču svih tih velikih pitanja. Newsom će iz priče isplivati bez konkretnih odgovora, sa istovremeno iskrenim i ironičnim užitkom u životu.

Glazba Joanne Newsom vrlo je često opisivana kao onozemaljska i bajkovita, uz povremeni spomen vilenjaka, jednoroga i sličnog, a njen je glas čak znao biti uspoređen s onim Lise Simpson dodatno potencirajući infantilizaciju Newsominog lika i djela. Njeni nekadašnji srodnici poput Devendre Banharta istovremeno su bili opisivani jednostavno kao ekscentrični ili psihodelični. Nešto od bajkovitosti bi se možda i moglo djelomično pripisati rijetkoj pojavi harfe u popularnoj glazbi, kada i sama autorica ne bi bila redovno prikazivana kao čudakinja ili vila, slično kao što je Kate Bush nekoć bila simpatična luđakinja prije negoli glazbena genijalka.

Newsom je sa svakim novim albumom sve sigurnija u vokalnoj izvedbi, čime dokida prostor za nekad popularno otpisivanje tobožnje kreštave djevojčice. Također, uvijek naglašena individualnost kao mehanizam kojim se ovu autoricu izdvaja iz konteksta suvremene glazbe i suvremenog života općenito, na Divers potpuno pada u vodu.

Ispitujući osjećaje bazične kao što je nemoć pred neminovnim krajem života, Newsom se ovdje – naizgled tek usputno – bavi relevantnim temama poput pristranosti povijesnih prikaza te društvenih odnosa moći, od ekonomske do rodne. (Sama povijest njenog glavnog instrumenta, harfe, u sebi nosi dvojakost narodnog folk instrumenta geografski raznolikih tradicija s jedne i instrumenta percipiranog kao razonode bogatih djevojaka s druge strane.)

Prevladavajuća pitanja na Divers, poput onoga koliko i kakvog iskustva možemo realizirati s obzirom na vremensko ograničenje života, djelomično su podcrtana posezanjem za glazbenim stilovima koje je “vrijeme pregazilo”. Tu je i neobičan ali izuzetno moćan pogled na ljubav koja, prema Newsom, poziva smrt u život budući da se radi o osjećaju privrženosti tako snažnom da ne možeš podnijeti da nekoga izgubiš.

Joanna Newsom uvijek je imala mnogo toga za reći i nikada se nije držala pravila “manje je više”, pa tako ni na Divers većinu vremena jednostanvo ne prestaje govoriti. U samo jednoj pjesmi sposobna je objediniti motive od povijesti američkog kolonijalizma preko referenci iz književnosti do crtica iz povijesti umjetnosti, a sve u svrhu bavljenja sasvim prizemnom ljudskošću. Time nehotično dokazuje da to što je erudit – i glazbeno-svirački i kulturno-povijesni – ne mora podrazumijevati aroganciju i intencionalnu nedokučivost stihova.

Iako često dolazi do samog ruba pretjerivanja s referencijalnošću, preko njega srećom ne prelazi; pjesme Joanne Newsom ionako se nikada nisu oslanjale isključivo na razumijevanje svih liričkih začkoljica. Jedna od najvećih kvaliteta njene glazbe leži upravo u tome što se možete dati u razotkrivanje silnih referenci i analizu značenja pjesama, ali se isto tako možete prepustiti bazičnom emocionalnom doživljaju koji sama glazba dovoljno uvjerljivo prenosi.

Na tom tragu, spot za najavnu “Sapokanikan” u režiji Paula Thomasa Andersona prikazuje Newsom kako naizgled sasvim bezazleno šeće po parku, međutim, informacija da se radi o parku za koji se pretpostavlja da ispod njega još uvijek leži oko 20 000 tijela radikalno mijenja perspektivu, približavajući se tonu pjesme koja predstavlja i suptilnu kritiku taštine zapadne civilizacije. U videu za “Divers” istovremeno je isto takva obična pojedinka sa sasvim osobnim brigama, ali i svojevrsna boginja koja sažima univerzalne patnje, pomalo antički prikazana u ljudskoj formi iznad prirode.

Newsom na ovaj način pristupa cijelom materijalu albuma, povezujući intimne preokupacije s univerzalnim pitanjima kroz različite kontraste te analizirajući manifestacije istih kroz povijesne i kulturne reference. Primjerice, “Waltz of the 101s Lightborne” djeluje gotovo kao SF priča, glazbeno ispričana kroz kakav valcer, čije poruke poput  “And we came to see time is taller/ Than space is wide” zvuče jako poetično, ali zapravo imaju uporišta u teorijama fizike i filozofije.

Sjajna “Time, as a Smyptom” nominalno možda djeluje podjednako znanstveno utemeljeno, no radi se tek o zdravorazumskom promišljanju ljudske prolaznosti i životnog putovanja u obliku petlje naglašene poveznicom između posljednje riječi, točnije prefiksa izgovorenog na albumu i prve riječi (“trans-” i “sending”). Newsom pritom ne traži nužno smisao svega toga, prepuštajući se onome što opisuje kao: “The nullifying, defeating, negating, repeating joy of life.”

S druge strane, Divers donosi nekolicinu kratkih folk bisera poput “The Things I Say” koja protagoniste propalog odnosa postavlja u zanimljivu poziciju pitajući se što se događa s njihovim ličnostima u odnosu na bivše i sadašnje partnere/ice. “Same Old Man” rijedak je primjer posuđivanja u njenom katalogu, tradicionalna pjesma nekima možda poznata i po izvedbama sjajne Karen Dalton ili Marka Lanegana. (Moguće se na trenutak zbuniti jer je Joanna Newsom izgovorila riječ “mackintosh”, ali bez brige, ne radi se o računalu.) Naslovna “Divers” kroz lijepu ljubavnu priču naznačava i kritiku rodnih normi.

Očekivano, Divers ne donosi nikakav radikalan zaokret u glazbi, već nastavlja razvijati zvuk koji se progresivno mijenja svakim novim izdanjem. Djelomični povratak folk utjecajima znači samo drugačiju viziju americane, gospel je zamijenjen instrumentalnim krešendima, a posebno je zanimljiv sve vidljiviji utjecaj ragtimea, zabavne glazbene forme popularne na samom početku 20. stoljeća ovdje iskorištene za poentiranje nimalo zabavnih ideja. Na momente je moguće detektirati čak i natruhe utjecaja hip-hopa, naravno okruženih rokoko ukrasima, country gitarama i srednjovjekovnim prizvukom dijelova pojedinih pjesama.

Vječno kompleksni i nepredvidljivi aranžmani, na kojima su pomogli cijenjeni suradnici kao što su Nico Muhly i Dave Longstreth (Dirty Projectors), dodatno su naglašeni neočekivanim izmjenama poput nastavljanja na pjesmu koju Newsom izvodi sama (“A Pin-Light Bent”) pjesmom koju zaključuje Praška filharmonija (“Time, as a Symptom”). Potonja ujedno predstavlja kulminaciju albuma pružajući katarzu u dramatičnom krešendu koji bi komotno mogao trajati undedogled, no zaustvljen je doslovno usred nedovršene riječi “transcend” čime Newsom suptilno podsjeća na zaglavljenost unutar granica iskustva.

Motivi vremena i prostora, života i smrti, koji podsjećaju na bavljenje svemirom prisutno i na albumu Ys, ovdje su umotani u različite manifestacije problema prolaznosti i utjecaja vremena na ljudske odnose kao što su neminovnost kraja ljubavi kojoj će presuditi ili smrt ili zasićenost uslijed protoka vremena ili nešto bazičniji strah od zaborava, strah od boli i nužnost nastavka. U tom pogledu, Divers je neizrecivo bolja verzija onoga što je Nolanov Interstellar htio biti – kompleksan i sveobuhvatan ali razumljiv i intuitivan prikaz nimalo grandiozne ljudskosti.


Povezano