Festival feminističke kulture i akcije BeFem održao se 11. i 12. 12. u Beogradu.
Vidjevši najavu za festival jako sam se razveselila pomislivši: Wow, novi srodan Voxu festival. The more, the merrier. A onda nisam mogla sebi doći kad mi je Taida Horozović (Pichwise, BiH) rekla da je ovo već druga godina BeFema. Kako nisam čula za BeFem? Zar smo uistinu TAKO loše umrežene? Potom sam se sjetila pokušaja od prije par godina na Rdečim zorama gdje je dogovor srodnih inicijativa bio da ćemo napraviti zajednički sajt, ali nikad nismo došli do toga. Čak ni mailing lista nije funkcionirala na duže staze. Vođena tim mislima zamolila sam organizatoricu BeFema, Jelenu Višnjić da mi približi BeFem i odgovori na par pitanja.
Koja su tvoja razmišljanja o našoj umreženosti i kako je BeFem nastao unutar te mreže i konteksta?
Pre svega, mislim da smo umrežene kada i onoliko koliko odlučimo da budemo i u odnosu na to koje politike djelimo. Živimo u društvima koja su duboko tradicionalna i konzervativna i ako se danas čini da su nam sva prava dostupna (i neupitna) sistem nam iznova pokazuje svu krhkost osvojenih teritorija i regenerativni kapacitet patrijarhata.
U slučaju naših država to je direktna posledica nacionalizma, ratova i narastajućeg uticaja crkve. To je ono što delimo, ali ne postoji koncept univerzalnog regionalnog ženskog iskustva, ne postoji ni jedinstvena politika i zato vjerujem u budućnost različitih feminističkih saveza i strateteških partnerstava u odnosu na željene intervencije u kontekstu. Mislim da je zato važno da pratimo jedne druge, barem to danas nije teško. Djelovanje koje jeste stalno preispitivanje i promišljanje realnosti je jedan od osnovnih postulata feminističke teorije i politike i to je jedan od zadataka i BeFema.
Ono što je davno rekla Žarana Papić da mora da se radi protiv zatvaranja u vlastite granice, zapravo princip je da se stalno prekoračuju granice i mi smo to usvojile kao mantru. To je ono što su ženske grupe ovih prostora dosledno radile i na čemu se formirala i jedna nova generacija feministkinja u Srbiji, koje intenzivno sarađuju u okviru feminističkog pokreta kroz rad različitih grupa. Većina njih je prošla program Centra za ženske studije, srećemo se na stajanjima Žena u crnom, manje više sve smo učestvovale u stvaranju zbornika Neko je rekao feminizam, koji je priredila Adriana Zaharijević. Činilo nam se da nam trebaju novi prostori koji će skrenuti pažnju na feminističku politiku, njenu učinkovitost učiniti vidljivijom među onima koji su skloni nerazumjevanju i stereotipizaciji feminizma i pokazati svu raznolikost, provokaciju i radost ženske misli i akcije. To je mjesto koje je proizvelo BeFem. On je svakako bio inspirisan regionalnim feminističkim festivalima Rdečim zorama i Pitchwiseom (dosta sam se i konsultovala u pripremi prvog BeFema sa Taidom Horozović), kao i Queer Beograd festivalom, ali i drugom tradicijom švedskih feminističkih festivala.
Reci nam nešto o konceptu/programu prošlogodišnjeg i ovogodišnjeg festivala. Gdje se dogodio pomak?
BeFem festival i prošle i ove godine nastaje u razmjeni znanja i energije švedskih i feministkinja (ali i feminista) iz Srbije. Kroz kulturu i (političku) akciju u internacionalnoj atmosferi BeFem želi da dekonstruiše i (s)ruši stereotipe o feminizmu i da ohrabri neke nove generacije da se uključe u rad scene i daju doprinos u re/konstrukciji stvarnosti. Festival jeste nastao kao potvrda kontinuiteta feminističke prakse na ovim prostorima, ali istovremeno je uspio da otvori nova polja djelovanja kroz dijalog i inicijative feministkinja sa različitom istorijom.
Mislim da smo prošle godine pokretanjem festivala započele aktivan dijalog u kojem teoretičarke i teoretičari, aktivistkinje, umjetnice razgovaraju o tome šta je feminizam danas, kako i da li mjenja društvo, šta je njegova slika budućnosti. Tada su predstavnice ženskog pokreta mlađe generacije diskutovale o ulozi feminizma i njegovoj svrhovitosti u Srbiji danas, a švedske feministkinje Johana Palmstrom, Moa El-Kalren i Frida Darj su pokazale kako feminizam može biti koristan u svakodnevnom životu i kako (s)rušiti normu.
Na kraju dana smejale smo se uz Act Woman, pažljivo slušale Harmony band i Gunilla baby, ostavile suze, sreću i znoj sa Elektropionirkama na podijumu. I to smo nastavile i nastavićemo, taj kreativno, hedonistički koncept.
Feministička politika od svog nastajanja proizvodi različite strategije u procesu i borbi za emancipaciju žena, ali uspostavlja i politički model društvene solidarnosti sa Drugim. Program BeFema 2010 je bio usmjeren na preispitivanje i promišljanje moći i granica feminističkog djelovanja i strategija danas. Ove godine festival je trajao duže, sa više gošći i gostiju, to je naravno podiglo sam kvalitet diskusija i ono što smatramo pomakom je sasvim nova publika (uz našu standarnu feminističku scenu), uspjele smo da pomoću dobre internet i medijske kampanje, kao i naših prijateljica koje rade na beogradskim fakultetima i koje su BeFem pretvorile u javni čas za svoje studentice i studente dopremo do mladih generacija koji nisu aktivni dio feminističkog pokreta i o feminizmu ne znaju bas mnogo.
Vjerujem da su se male revolucije desile u njihovim glavama kroz mogućnost da čuju i upoznaju Mou Svan, stand up komičarku koja koristi humor kao instrument političke akcije, Christopha Fildera koji je otvoreno pričao o tome kako se odekao svog muškog identiteta, da sa LeWhorom pjevaju ili da zajedno sa feministkinjama koje su dugo aktivne u lokalnom kontekstu testiramo pojam solidarnosti u svakodnevnom životu.
BeFem je sad već prepoznat u javnom diskursu i polako postaje mjesto gdje se stvaraju centri nove ženske snage, stvaralaštva, otpora i borbe.
Kako je administrativno riješen BeFem? Tko je u ekipi BeFema?
Da li imate neke druge aktivnosti osim festivala?
BeFem je za sad neformalna inicijativa, koju smo pokrenula Christina Wassholm i ja, rezultat je saradnje i razmene znanja aktivistkinja i aktivista, teoretičarki i umetnica iz Švedske, Srbije i regiona, a podržan je od strane Švedskog instituta. Zahvaljujući višegodišnjem feminističkom angažmanu Christine Wassholm, švedske spisateljice i novinarke, koja trenutno živi i radi u Beogradu, povezali smo se sa sjajnim feministkinjama iz cijele Švedske. Nas dve kreiramo program i izvodimo organizacione radove, ali uz ogromnu podršku i pomoć naših prijatelja i prijateljica iz Rekonstrukcije Ženski fond, Centra za ženske studije, Kvirie, Fens teatra i još mnogih pojedinki, jer BeFem jeste priča o prijateljstvu, ljubavi i feminizmu. Mi smo između dva festivala organizovale osmomartovski BeFem, sisters in action, a zajedno sa Rekonstrukcijom Ženski fond i Kulturnim centrom Rex u oktobru ove godine pokrenuli smo Feministički kross, nedelju događaja koji promovišu ženska prava, približavaju feminističku teoriju i prakse i predstavljaju primjere ženskog aktivizma. U okviru ove nedelje zajedno sa našim saradnicama promovisali smo publikaciju “Solidarnost i feministička politika” i organizovali tribinu “Lična borba i političko delovanje” sa poznatom švedskom spisateljicom Mariom Sveland.
Kakvi su daljnji planovi?
Iako obe imamo različite angažmane krajnje je vrijeme da registrujemo organizaciju, sad već svi navijaju za to. Istovremeno želimo da pokrenemo intenzivniju saradnju u regionu, pratimo produkciju teorijsku, umjetničku, aktivističku i istu predstavljamo u Beogradu. Ali priča se može i decentralizovati naravno, postoje angažovane feminističke grupe i u drugim gradovima Srbije i BeFem akcije se ne moraju dešavati samo u Beogradu. Sa druge strane, ovo jeste festival koji je nastao u aktivističkom transferu između Srbije i Švedske, ali vrijeme je da nam se pridruže i feministkinje iz drugih krajeva svijeta. Evo Chris mi je baš juče predložila za gošću sledećeg BeFema Jessicu Valenti!).
Mi svakako nastavljamo stvaranje prostora (kroz različite reprezentacione forme) koji nudi mogućnost permanentnog promišljanja, ali i kritike svih etabliranih načina mišljenja, pa i feminističkih. Prostor u kojem će se čuti različiti ženski glasovi – to je BeFem skica budućnosti.
