Razgovor s Mimom Simić, selektericom filmskog dijela programa i jednom od organizatorica
Čemu i kome možemo zahvaliti na idejnom i organizacijskom pokretanju prvog Noir festivala u Zagrebu?
Iskreno govoreći, ovaj festival isprva je zapravo bio zamišljen kao poklon ex-Zadrana svojem rodnom gradu − nas tri (Ana Petričić Gojanović, Mirka Modrinić i Moja Malenkost), uz konspiratornu asistenciju Dalibora Matanića, htjeli smo doprinijeti kulturno-umjetničkom životu Zadra. Ana kao mozak organizacije, Mirka kao najkreativnija direktorica u univerzumu, a mene je dopao celuloidni dio crnog kolača. Međutim, Zagreb je pokazao mnogo više interesa za ovaj projekt, pa smo se ipak odlučile utaboriti u prijestolnici. No, Zadru još uvijek namjeravamo utjerati noir u kosti. Na ljeto.
Fokus prvog izdanja festivala čini film i utjecaj noirovske filmske forme na druge oblike umjetnosti. Zadržimo se, budući da razgovaramo s tobom, na filmu. Da je riječ o oka, pažnje i promišljanja vrijednoj formi, dokazuje to što se filmolozi, filmologinje, teoretičari i teoretičarke nikako ne mogu (po)složiti oko neke potencijalne, nazovi, liste filmova ili obilježja koji bi se mogli svesti pod „noarovsku filozofiju“. Što noir čini noirom i čime si se ti vodila u selekciji filmova?
Osim što je mjesto teorijskih prijepora, noir je, srećom, izrazito popularan stil/žanr/forma/nepoznanica, i uspijeva pomiriti tzv. visoku i nisku kulturu. U kostimu krimića, on nerijetko nudi iznimno poticajne društvene i estetske komentare. U vizualnom smislu, noir je prepoznatljiv po izrazito kontrasnoj fotografiji, ekspresionističkoj scenografiji (ipak su neki od najvećih autora film noira zapravo bili prebjezi iz nacističke Njemačke i Europe), dosta mračnoj viziji svijeta (ništa čudno, obilježen je u velikoj mjeri Drugim svjetskim ratom i njegovim posljedicama) i rodnih uloga/odnosa.
Ovogodišnja selekcija filmova bila je najlakši posao na svijetu: dvodnevni noir event ima namjeru podsjetiti ljude na razlog zbog kojeg smo uopće pokrenule festival – dakle, prikazati kremu noira i navući ekipu da sljedeće godine dođe po novu dozu. I trebalo je jednostavno zagrabiti u 1950-e, zlatno doba film noira; ne čudi što sam vrlo lako izvukla pet remek-djela. Moja selektorska funkcija u tom je smislu bila izrazito simbolička, jer je ove filmove mogao odabrati svaki iole entuzijastičniji filmofil. Najvažniju ulogu, međutim, odigrao je Hrvatski filmski savez kao partner projekta, jer su nam filmove dobavili na žuđenim 35-icama, omogućivši na taj način da filmska noć bude kako noir zapovijeda: tradicionalna, klasična, nedigitalizirana.
Uz klasike filmskog noira iz perioda 1948. -55., poput “Bulevara sumraka” Billyja Wildera, “Dame iz Šangaja” Orsona Wellesa i drugih filmova uz koje ćemo moći provesti noć s petka na subotu u Kinu Tuškanac (filmovi će se prikazivati od 23h na(noćno)dalje), festival se otvara kratkišem iz 2010., “Mean to Me” i nastavlja kultnim Lynchevim “Mullholand Driveom” iz 2001. Što bi to bio tzv. neo-nor i što se događa s noirom u koloru?
Ono što je sjajno kod noira i što obećava sjajnu (i mračnu) budućnost našem festivalu upravo je činjenica da se uspio održati posljednjih 80-ak godina i redovit je začin u filmovima najvećih suvremenih filmaša – Lynch je samo jedan od njih. “Mulholland Drive” sam odabrala vodeći se kako vlastitim seksualnim preferencijama, tako i činjenicom da se taj film može iščitavati kao posveta i svojevrsna nadgradnja Wilderovog “Bulevara sumraka”, odnosno zlatnog doba film noira. Nebrojenim detaljima i krupnjacima referira se na klasike noira (uostalom, i kroz to što jedna od junakinja preuzima identitet Rite Hayworth iz “Gilde”…) itd. U svakom slučaju, noir je itekako živahan i u sljedećim edicijama festivala neće nam nedostajati suvremenih radova – pored poslovičnih retrospektiva i prisjećanja na klasike.
Noir se vezuje uz… fetišoidan kaleidoskop svjetonazora, karaktera, likova, dekora, osvjetljenja…(nastavi niz po želji i potrebi). Kao takav, noir nije prestao biti opsesijom filmskih citata, teorije, feminističke teorije, dekonstukcije… Što nam noir nudi „od užitka“, a što nas može naučiti o manipulaciji užitkom?
Svojim zazivanjem stereotipa i relativnom formulaičnošću (strukturalnom, tematskom i sl.) noir podilazi gledatelju koji misli da zna što gleda: on je naizgled nezahtjevan i nedvojbeno zabavan. Užitak se, na toj razini, krije upravo u tome što svojim utjecanjem formuli ispunjava gledateljska očekivanja. Druga vrsta užitka, međutim, ona je potmulije vrste, mazohistički užitak ‘crnila’, užitak u svjedočenju onom najmračnijem u ljudskoj prirodi; stiliziranog i destiliranog nihilizma.
U tom je smislu apsolutno nezaobilazan film “Smrtonosni poljubac” Roberta Aldricha, koji najboljim filmskim finaleom kojem sam ikada svjedočila daje vlastitu definiciju noira. No, da doznate o čemu se radi, morat ćete doći u Tuškanac…
U filmskoj i kulturalnoj teoriji, noir se interpretira kao heteronormativan žanr par excellence. Na koji se način prema toj činjenici postavlja koncepcija i selekcija festivala? Kakve će se sve žene pojavljivati na platnu Noir festivala?
Ja nemam problem sa stereotipovima, dok god se o njima govori. Pitanje oko noira kao mizoginog žanra je zanimljivo. Fatalne žene su, usprkos svojoj najčešće tragičnoj sudbini (smrti ili domestikaciji), u svoje doba predstavljale i subverzivan element svijeta filma. Premda bi uglavnom nastradale, samo njihovo postojanje bilo je znak mogućnosti drugačije ženskosti – asertivne, aktivne, seksualne itd. U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, koji je uzdrmao rodne uloge, žene su stekle veće slobode − film noir je to priznavao i reflektirao, ali je sukladno svom nihilističnom i mizantropnom (dakle, ne samo mizoginom) svjetonazoru to morao i kazniti. Danas ove filmove gledamo kao okamenjene artefakte i ne shvaćamo ih pretjerano ozbiljno u ideološkom smislu, no nekoć su, pretpostavljam, odrađivali mnogo značajniju “korektivnu” ulogu, u smislu onoga što i kakva bi idealna (ne fatalna!) žena trebala biti… I o svemu tome treba zboriti kad filmove prikazujemo.
Jedan od ustaljenijih leitmotiva film noira je muški narator, glas u off-u koji je nerijetko u ulozi pisca ili nekog drugog „stvaratelja“. Ima li iznimaka?
Iznimaka ima, na pamet mi pada noir melodrama “Mildred Pierce” s Joan Crawford kao naslovnom junakinjom. Zanimljivo je da je to jedna izrazito ženska/majčinska priča, o odnosu majke i kćeri (i pokojem ubojstvu između), pa je u tom melodramatičnom svijetu ženski narator (da ne kažem naratorica) najlogičnije rješenje.
Djetinje me zanima koji ti je najdraži lik iz filmova koji se nalaze u selekciji.
Ne znam je li mi najdraži u smislu da bih ga htjela imati za susjeda, ali kao lik mi je apsolutni favorit Harry Powell, svećenik-serijski ubojica, kojeg u “Noći lovca” Charlesa Laughtona iz 1955. utjelovljuje izvrsni Robert Mitchum. Ovo remek-djelce k tome će biti prikazano u kinu pod zvijezdama, ponad tuškanačke garaže, i (po skromnom mi selektorskom mišljenju) savršen je odabir za projekciju na otvorenom – atmosferski, stilski, tematski. Projekciju smo posvetile Tomu Gotovcu, kojem je “Noć lovca” bio jedan od omiljenih noira.
Tzv. „klasični noir“ (1941.-58.) nerijetko je pun referenci na sam medij filma i filmsku prozvodnju (Norma Desmond u “Sunset Bulevardu”: Ja jesam velika. Filmovi su ti koji su se smanjili. Nekada su zaokupljali pozornost očiju čitavog svijeta. / U istom filmu Paramountove produkcije pojavljuju se jasne reference na tvrtku Paramount, u smislu em jačanja em slabljenja te tvornice filma). Što noir radi sa moći koja je svojstvena kameri ?
I, crpi li pokretanje prvog zagrebačkog noir festivala (imalo) iz trenutne noir-zagrebačke klime, ili baš suprotno- užitka koji je uvijek potreba?
Ne bismo bile prave noirovke kad neka pitanja ne bismo ostavile neodgovorenima. Osim toga, u petak u 19h u Velvetovoj galeriji podno Kina Tuškanac, na okruglom stolu o noiru, moći ćete dobiti odgovor na sva ova pitanja, kao i mnoga druga koja su vam do sada jalovo čamila u podsvijesti. Nikica Gilić, filmolog i autor teorijskog bestselera “Uvod u povijest hrvatskog igranog filma”, moja mentalna malenkost, filmski kritičar mlađe generacije i sveznadar Dean Kotiga, glumica Ivana Roščić i modna kritičarka Ana Lendvaj mudroslovit će o manifestacijama noira u različitim žanrovima, formama, umjetnostima itd. Sve to, nipošto ne zaboravimo, pod strogom no pravednom moderatorskom palicom ultimativne femme fatale malih ekrana – Daniele Trbović! Napokon ću je pred svima moći zaprositi, na što će mi ona slomiti srce, a ja je – kao u svakom poštenom noiru – ustrijeliti iz revolvera marke Smith and Wesson, brižljivo skrivanog u podvezici.
