Kao prodavačica u knjižari mogu potvrditi da fenomen zvan muškarci koji ne čitaju žene postoji. Redovito se događa da kupci traže preporuku za poklon muškoj osobi, a ako predložim knjigu neke autorice, on ili ona nešto promrmljaju i traže još prijedloga dok ne dođemo do muških imena. Ponetko i otvoreno reagira replikom u stilu: „Ma ne znam, to je neka ženska priča, to mu neće biti zanimljivo.” Nikakvo inzistiranje na tome da je dobra književnost univerzalna nema efekta, kao ni uvjeravanje da žene ne pišu samo o potrazi za Onim Pravim. Ti kratki razgovori s kupcima uvjerili su me da svijet živi i mijenja se nekim vlastitim tempom, posve mimo spoznaja koje sam dotad smatrala oglodanima, i vrlo je upitno kakvu ulogu u svemu tome imaju ičija sitna nastojanja.
Anegdotalno knjižarsko iskustvo nije znanstveni dokaz, ali istraživanja čitateljskih navika potvrđuju tamne slutnje. Prema jednome od njih, samo 20 % muškaraca čita klasike i bestselere koje su napisale žene, dok muškarci čine oko 50 % čitatelja knjiga koje su napisali muškarci. Ima i istraživanja prema kojima svi, a ne samo muškarci, više naginju knjigama autora_ica čijem se rodnom identitetu priklanjaju, ali i ti podaci pokazuju da su muškarci u tome daleko više neumoljivi. Teško je izvući točnu brojku, dob i ostale karakteristike muškaraca koji ne čitaju žene, ali neupitno je da ta grupa muškaraca postoji.
Između njih i knjiga koje pišu žene stoji teško premostiva prepreka, sažeta u stavu koji kupci izražavaju kad odbiju knjigu jer se radi o „ženskoj priči”. Zna se što se pod time misli: žene pišu o nekim svojim temama koje samo njih zanimaju, a muškarci pišu o životu. Što su točno „ženske” teme u takvom imaginariju, možemo nagađati: romantika? kuhanje? Ulje na vatru te tvrdokorne ideje redovito dolijeva dizajn naslovnica i marketing – prisjetimo se svih neslavnih kampanja s knjigama „za nju i njega”, ili bacimo oko na blurbove iz kojih bi se dalo zaključiti da pisci mahom pišu „virtuozne meditacije o čovjekovom stanju”, dok spisateljice pišu „ženske priče”, što god to značilo.
Prodavačici knjiga nema druge nego na to reagirati praktično: nakon što Patricia Highsmith, Ottessa Moshfegh ili Rachel Cusk budu odbijene, najjednostavnije se prebaciti na sigurnu Bolaño-Pynchon-Houellebecq os – svi zadovoljni, knjiga je prodana. No prodavačica se nije dala obeshrabriti i osmislila je gerilski sustav preporuka za ovakvu klijentelu, koju će ovdje podijeliti za sve kolege_ice i poklonodavce u sličnoj situaciji.
Cure koje se zovu kao dečki
Za početak, jedan blesavi trik koji je teško povezati s odraslim ljudima, ali takav je i problem kojim se bavimo: pokušajte s knjigama autorica čija imena zvuče kao da su muška. Budući da se radi o publici koja generalno zaobilazi spisateljice, šanse da će otkriti prevaru prije nego što otvore knjigu vrlo su male, a ako prevara uspije, posljedice mogu biti prijelomne. Naime, istraživanja čitateljskih navika pokazuju da stvar nije u tome da se muškarcima ne sviđaju knjige ženskih autorica kad ih pročitaju – dapače, oni malobrojni koji čitaju žene njihove knjige ocjenjuju nešto višim ocjenama od knjiga muških autora! Izbor je velik: od spisateljica koje imaju uniseks ili muška imena, ili pak ona koja mogu zazvučati kao muška iako nisu (Harper Lee, Tomica Šćavina, Saša Savanović, Han Kang, Tove Ditlevsen, Mieko Kawakami), preko onih koje se potpisuju inicijalima, do onih koje su objavljivale pod muškim pseudonimom (George Eliot, George Sand) upravo kako bi pobjegle od etikete da žene pišu samo ljubiće i druge „lagane” žanrove.
Dečki koji pišu cure
Nije tajna da mnogi pisci ne znaju napisati ženske likove i s pravom su izvrgnuti ruglu zbog opisa žena koji spadaju u žanr neostvarenih fantazija onkraj osnovnih istina ljudske psihologije i anatomije. Pa ipak, kako slavna reakcionarna krilatica kaže, #notallmen. Za naše dečke s fobijom od „ženskih” knjiga tu su autori koji pišu uvjerljive priče iz ženske perspektive. Ako odaberete ovaj pristup, najbolje je početi sa zbirkama priča od kojih tek poneka ima žensku protagonisticu. Takva je zbirka Kratki razgovori s odvratnim muškarcima D. F. Wallacea, a unutar nje priče „Depresivna osoba” i „Svijet odraslih”, čije se neurotične protagonistice dobro uklapaju u ekipu odvratnih muškaraca iz ostalih priča. Siguran je izbor i zbirka Thoma Jonesa Noćni vlak koja u jednoj od najboljih priča, „Želim živjeti”, baca čitatelja_icu u očaj žene koja u terminalnoj fazi raka otkriva Schopenhauera i žali zbog života provedenog u pristojnosti. Pod uvjetom da prođe knjiga sa ženom u naslovu, najsmjeliji bi pokušaj bio pokloniti Žensku francuskog poručnika.
Dečki koji pišu kao cure
Kad smo kod laganih žanrova koji se stereotipno smatraju ženskima, prevratnički poklon i putokaz k novim horizontima može biti i kvalitetan ljubavni roman muškog autora. Tako će se barem podjela na muške i ženske žanrove prodrmati, a ako to sve prođe bez traume, mogao bi se otvoriti novi svijet: tko će nakon Vezica moći odoljeti Eleni Ferrante, Pohanim zelenim rajčicama nakon Mostova okruga Madison ili Ljubavniku Marguerite Duras nakon Salterova A Sport and a Pastime? Na tom se putu naš poklonoprimac opasno približava potresnoj spoznaji da žene mogu pisati jednako dobro kao muškarci, i da ako to vrijedi za jedan žanr, možda vrijedi i za ostale.
Dečki za dečke
Pristup koji preporučamo za najtvrđe orahe jest pokloniti im knjige koje su nedvosmisleno „muške” i osloniti se na njihovo suptilno djelovanje. Tu je ponovno D. F. Wallace sa svojim odvratnim i komično-tragičnim muškarcima koji u svoje probleme uranjaju minucioznije, s više detalja i overthinkinga od bilo koje stereotipno zamišljene „ženske” kave. Szalayjevih je pak devet muškaraca pogubljeno i egzistencijalno nasukano, a iza svakog se pomalja neadresirana nemogućnost komunikacije s drugima. Dodajmo tome svima poznate Knausgaardove muke u šest tomova ili Carrereovu tjeskobu i naši tvrdi orasi možda pomisle da i muškarci pišu „muške priče” koje i nisu drugačije od onoga što su dotad smatrali „ženskim pričama”. Revolucija!!!
Djeca koja čitaju o curama
Krenuli smo s infantilnim prijedlogom, a završavamo s književnošću za djecu – jedinim žanrom koji vjerojatno ima šanse spriječiti razvoj dijagnoze „muškaraca koji ne čitaju žene”. Uz brojne princeze i stripovske junake koji i dalje održavaju podjelu na roze i plave knjige, tu su srećom Pipi Duga Čarapa, Alisa u zemlji čudesa, Heidi, Matilda, Ronja, razbojnička kći i Riba duginih boja. Protagonistice su ženskog roda, a autori mnogih su muškarci, pa u posveti slobodno navedite i dječake i njihove očeve koji ne čitaju žene.
Tekst je objavljen u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
