Objavljeno

Rebecca West – ‘živi, radi, djeluj’

Britanska književnica, novinarka i kritičarka Rebecca West literarnom je virtuoznošću osvojila i neistomišljenike/ce, a njezin putopis Crno janje i sivi sokol odigrao je ključnu ulogu u izgradnji zapadnih predodžbi o Balkanu 20. stoljeća.

Rođena 21. prosinca 1892. kao Cicely Isabel Heartfield. Odrastala je u uglednom irskom domu posebne intelektualne dinamike. Nakon što ih je otac napustio, obitelj se preselila u Edinburgh, u kojemu će Cicely pohađati George Watson’s Ladies College sve dok ne oboli od tuberkuloze. Bolešću završava njezino formalno obrazovanje, a započinje razdoblje traženja koje će iznjedriti prkosnu Rebeccu West – gorljivu feministkinju i socijalistkinju, novinarku tjednika The Freewoman i The Clarion.

West je već u djetinjstvu susretala ruske revolucionare i druge političke aktiviste koje je otac dovodio, a njezinu osjetljivost na progon manjina i društvenu nepravdu posebno je oblikovala afera Dreyfuss.

S 15 godina objavila je pismo u novinama The Scotsman, naslovljeno Women’s Electoral Claims (Birački zahtjevi žena), upućujući na propuste političke elite u obračunavanju s podređenošću žena i njezinim posljedicama.

O svom feminističkom angažmanu govorila je ipak poprilično neodređeno:

Osobno nikada nisam uspijevala doznati što je točno feminizam: samo znam da me ljudi nazivaju feministkinjom kad god izrazim mišljenja koja me razlikuju od otirača ili prostitutke.”

Početak Rebeccine novinarske karijere obilježen je pisanjem o sufražetskom pokretu i sudjelovanjem u uličnim prosvjedima, a novo ime posudila je od Ibsenove buntovnice iz drame Rosmersholm, čije riječi ‘živi, radi, djeluj, nemoj sjediti ovdje i meditirati’ doista pristaju Cicelynoj raskošnoj biografiji.

Objavljujući britke književne kritike pribavila si je obožavatelje poput, njezinim riječima, ‘usidjelice romanopisaca’ H. G. Wellsa (s kojim će imati sina) te distancirano poštovanje Virginije Woolf, koja ju je opisala ovako:

Rebecca je hibrid čistačice i ciganke, ali uporna kao terijer, sa sijevajućim očima, vrlo otrcana, prilično prljavih noktiju, neizmjerne vitalnosti, lošeg ukusa, sumnjičava prema intelektualcima i velike inteligencije.”

Prije nego što je 1936. godine prvi put otputovala u Jugoslaviju, napisala je niz djela koja su potvrdila njezin literarni dar, među kojima vrijedi istaknuti debitantski roman Povratak vojnika (prvi roman o Prvom svjetskom ratu koji je napisala žena).

Sudbonosno putovanje započela je priznavajući krhkost vlastitog znanja o Balkanu, a predrasude o nasilju i divljaštvu ubrzo su bile zamijenjene romantičnim stereotipima i sentimentalnošću kojom je prožet opsežni putopis Crno janje i sivi sokol. Djelo, u kojem se isprepliću povijest i osobni dojmovi, postalo je osnovna literatura za zapadne političare i putnike koji su u što kraćem roku htjeli prodrijeti u specifikum jugoslavenskog prostora.

Za pisca Roberta Kaplana radi se o ‘najvećem putopisu 20. stoljeća’, dok Katarina Luketić u izvrsnoj studiji Balkan: od geografije do fantazije temeljito preispituje Westin autoritet, upozoravajući na imperijalističku poziciju iz koje piše i lakoću s kojom druge kulture svrstava u imaginarne obrasce, oduzimajući im pravo na složenost. Posebno se osvrće na Westin nedostatak interesa za ženska iskustva:

“Muški imaginarni Balkan je predmet njezine fascinacije i njezine žudnje, on je to što Europa više nije, to što je u sebi izgubila i zbog čega je West patetično njome razočarana, kao i svojom engleskom kulturom.”

Westina brzopletost u prosuđivanju drugih kultura za zapadnjake je ipak pala u sjenu književne izražajnosti i inteligencije, što ju je ohrabrilo na daljnja istraživanja Južne Afrike 1960. i Meksika u razdoblju između 1966. i 1969. godine. Već je 1948. od predsjednika Trumana primila Women’s Press Club Award za novinarstvo, a 1950. dodijeljeno joj je počasno članstvo Američke akademije znanosti i umjetnosti. Silne počasti opravdala je uspješnim poluautobiografskim romanom The Fountain Overflows (1956.), ali i stalnim političkim angažmanom.

Sazrijevajući u turbulentnom povijesnom razdoblju, West je izgubila velik dio svog revolucionarnog žara: socijalizam je vrlo brzo zamijenila antikomunizmom, a iskustvo Drugog svjetskog rata približilo ju je konvencionalnijim religioznim shvaćanjima. Zalaz njezina života obilježen je postepenim propadanjem braka s bankarom Henryjem Maxwellom Andrewsom (koji je ipak okončan tek njegovom smrću) i neugodnim odnosom sa sinom Anthonyjem.

Posljednje dane provela je žaleći se na ‘sporost’ umiranja, a nakon konačne smrti 15. ožujka 1983. godine, tadašnji glavni urednik The New Yorkera William Shawn izjavio je:

Rebecca West bila je jedna od divova/ica i imat će trajno mjesto u engleskoj književnosti. Nitko u ovom stoljeću nije pisao sjajniju prozu, ili imao više dosjetljivosti, ili promatrao složenost ljudskog karaktera i funkcioniranje svijeta inteligentnije.”


Povezano