Jedva odudarajući od klišejizirane slike svjetskog literarnog autoriteta, nobelovka Toni Morrison s lakoćom je osigurala svoje mjesto u kanonu američke postmoderne književnosti. Njezin magični realizam kombinacija je arhetipskog i političkog, prožet mitskim slikama koje daju život sablastima američkog društva.
Pravo joj je ime Chloe Anthony Wofford, a rođena je 18. veljače 1931. u radničkoj obitelji koja se izmičući južnjačkom rasizmu nastanila u Loraineu, industrijskom gradiću države Ohio. Djetinjstvo joj je obilježeno afroameričkom usmenom predajom te strastvenim čitanjem svjetske književnosti, posebno romana Jane Austen i Lava Tolstoja.
Najprije je studirala engleski jezik na sveučilištu Howard u Washingtonu, gdje je prvi put iskusila eksplicitni rasizam, da bi 1955. godine diplomirala na uglednijem Cornellu. Više godina provela je kao predavačica na raznim američkim sveučilištima, od Texas Southerna do Princetona, povremeno gostujući i na Yaleu. U međuvremenu se udala za jamajkanskog arhitekta Harolda Morrisona i rodila dvoje djece, a nakon šest godina braka rastaje se i počinje pisati romane te postaje urednica njujorške nakladničke kuće Random House.
Njezin prvi roman Oko savršeno modro iz 1970. odmah je stekao naklonost kritike, no ne i veliku čitanost. Bolna priča o crnoj djevojčici Pecoli koja sanjari o nedostižnim bjelačkim idealima najavila je Morrisoninu stalnu identifikaciju s potlačenim pojedincima čije sudbine isporučuje pitkim stilom, zatomljujući sentimentalnost i nagon za otrcanim moraliziranjem. U tom smislu nešto nekonvencionalniji je roman Sula (1973.) koji će se kao predmet interesa naći u temeljima crnačke feminističke (lezbijske) književne kritike.
Tijekom sedamdesetih, afroameričke feministkinje sve glasnije upozoravaju na neuspjeh aktualnih građanskih pokreta usmjerenih na pojedinačne probleme seksizma i rasizma koji su ustvari nerazmrsivo povezani. Utjecaj specifično crnačkog ženskog pokreta koji se posljedično profilirao nije mogao zaobići politički osviještenu Morrison, naročito s obzirom na njezin treći roman Solomonova pjesma (1977.). Ovaj opori bildungsroman možemo čitati kao sofisticiran i cjelovit odgovor na odjeke crnačkih pokreta šezdesetih koji ne kritizira samo rasističke strukture, nego i unutarrasni seksizam usmjeren protiv crnkinja.
Opće značajke Morrisonina opusa priskrbile su joj etiketu kulturnog feminizma, koju ona (poput mnogih) odbacuje kao nedovoljno univerzalnu, isključivu i konačno, odbojnu čitateljima. Sve to ipak ne mijenja činjenicu da njezina djela gotovo šablonski odgovaraju na ‘zahtjeve’ feminističke teorije, pružajući jedinstvene i složene prikaze ženskog iskustva kao točke iz koje je moguće razumjeti jedinstvenu ljudsku sudbinu.
Jedna etiketa koju je ipak prigrlila jest ona ‘crnačke spisateljice’:
“Pišem za crnce/kinje, na isti način na koji Tolstoj nije pisao za mene, četrnaestogodišnju obojenu djevojčicu iz Loraina, Ohio. Ne moram se ispričavati ili se smatrati ograničenom jer ne [pišem o bijelim ljudima] – što absolutno nije istina, mnogo je bijelaca/kinja u mojim knjigama. Poanta je nemati bijelog kritičara na ramenu da odobrava stvari.”
Godine 1981. objavljuje neklasični ljubavni roman Tar Baby, a šest godina kasnije i nagrađivano djelo Voljena, kojem uvelike duguje svoj status književne velikašice i nobelovke. Priča je to o majci koja se odlučuje na stravičan čin milosti – ubija vlastitu kćer kako bi je spasila od ropstva, no (zlo)duh djevojčice vraća se opsjedati njezin dom.
Ponovno prizivajući imaginarij i performativne strategije afričkog folklora, Toni Morrison nije se odrekla klasično-američke književne tradicije, naprotiv, upisala je u nju ono što je dugo bilo prisilno izostavljeno – crnački subjektivitet. Dakako, Voljenoj ništa od toga ne bi donijelo Pulitzera i American Book Award, da je neosporivi estetski učinak izostao.
Romani koji su uslijedili nastavljaju osnovnu putanju propitivanja hegemonističke bjelačke civilizacije i ljudske prirode općenito, a to su Jazz (1992.), Raj (1997.), Ljubav (2003.), Neka vrsta milosti (2008.), Dom (2012.) i tek objavljeni God Help the Child. Zaslužna je i za libreto opere Margaret Garner.
Godine 1993., postala je druga žena i prva crnkinja nagrađena Nobelovom nagradom za književnost, čime je označen i iskorak iz uskogrudne paradigme književnih institucija, koja je često previđala izvrsnost izvan dominantnih bjelačkih redova. Tako su svjetski autoriteti presudili o značaju Morrisonine ‘vizionarske snage i pjesničke izražajnosti, koje daju život esencijalnim aspektima američke stvarnosti’.
Danas ima počasne doktorate s nekoliko svjetskih sveučilišta te joj je dodijeljena Predsjednička medalja slobode. Neumorno piše književnost za odrasle i djecu. Iako joj je 85 godina, autoritativnost i vitalnost njezina nastupa ne jenjavaju, stoga nije nimalo naivno nadati se još jednom novom romanu.
♦ ♦ ♦
